Jedan od najvećih znanstvenika 20. stoljeća, rani zagovornik održive poljoprivrede, čiji utjecaj se i danas osjeća. Digao se iz ropstva da bi postao jedan od najštovanijih ljudi svijeta. Svoj je život posvetio proučavanju prirode i mnogim primjenama najjednostavnijih biljaka.
Kad je bio mali i živio na farmi Mosesa Carvera, u mjestu Diamond Grove, u saveznoj državi Missouri, susjedi i prijatelji zvali su ga “Plant doctor,” doktorom za biljke – sate i sate bi i provodio u obližnjoj šumi, proučavajući i skupljajući lokalnu floru, uvijek pričao s biljkama u vlastitom malom vrtu.
Puno kasnije, 1941. godine, dvije godine pred njegovu smrt, časopis Time dat će mu jedno drugo ime – “Black Leonardo,” aluzija na renesansnog umjetnika, znanstvenika i izumitelja Leonarda da Vincija, priznanje Georgeu Washingtonu Carveru kao čovjeku enciklopedijske naobrazbe, svestranog talenta i interesa. Carverova žeđ za znanjem razbila je stereotip da je crnačka rasa intelektualno inferiorna.
Rođen negdje oko 1864., Washingtona je, zajedno s majkom i bratom, otela bjelačka banda poznata pod imenom “night riders;” naoružani, maskirani, na konjima, terorizirali su, noću, u državama Juga, zastrašivali iz osvete u onom razdoblju po završetku Građanskog rata, kad su se južnjačke države reorganizirale i bile integrirane u Uniju. Njegova majka nikad nije bila pronađena, a Carver, tada još beba, bio je razmijenjen s njemačkim farmerom Moseom Carverom za konja. Tako je dobio ime, tako je dobio bijelca za skrbnika. Radit će na farmi, ali i pohađati školu, završiti je, potom nastaviti srednjoškolsko obrazovanje i predati molbu za upis na Državno sveučilište Iowe. Odbijen, zbog boje kože, Carver se prijavljuje na Simpson College u Indianoli, također u Iowi, i biva primljen kao tek drugi student tog koledža afro-američkog porijekla. Na Simpsonu, Carver upisuje studij glasovira i slikanja, piše poeziju i ima uspjeha u svim disciplinama – pjesme objavljuje u studentskom listu, a na Svjetskoj izložbi u Chicagu, 1893., za svoj crtež ruže Yucca gloriosa, dobija prvu nagradu. Carver je i želio postati umjetnikom, ali kako je pokazivao izraziti talent za botaniku i hortikulturu, par njegovih profesora na koledžu Simpson nagovorilo ga je da krene tim putem. Carver se ponovno prijavljuje za upis na University of Iowa; drugi put ima više sreće, postaje prvi crnački student tog sveučilišta, predmet njegovog studija je poljoprivreda. Zbog svojih znanja koja je pokazao na području oplemenjivanja bilja, Carver još i prije diplomiranja postaje pomoćnikom glavnog botaničara pokusnog nasada fakulteta. Brzo je razvio znanstvene vještine na području biljne patologije i mikologije, diplomirao, magistrirao i onda, 1896., dobio poziv od Bookera Washingtona, također bivšeg roba, sada na čelu crnačkog Sveučilišta Tuskegee, u Alabami. Washingtonu je reputacija Carvera, kao stručnjaka za hortikulturu, bila dobro poznata i želio ga je na čelu poljoprivrednog fakulteta Tuskegeeja. “Ne mogu vam ponuditi novac, status i slavu,” pisao je Washington Carveru, “u zamjenu, nudim vam zadaću da ljude izvučete iz degradacije i siromaštva.” “Prihvaćam,” bio je odgovor Carvera.
Idućih 47 godina, Carver će predavati na fakultetu i voditi jedini u zemlji crnački nastavno-pokusni program. U svoje studente usaditi gledanje na prirodu kao najbolju učiteljicu i ideju da je samo razumijevanjem sila prirode moguće razumijeti dinamiku poljoprivrede. Svojim istraživanjima na Tuskeegeju, svojim radom sa studentima, svojim radom u crnačkim zajednicama Juga, pokretanjem takozvanih “pokretnih škola,” Carver je stekao i međunarodnu reputaciju. Sa svojim specifičnim problemima, za pomoć su mu se obraćali farmeri iz Kine i Japana, Rusije, Indije, evropskih i južnoameričkih zemalja.
Ispunjavajući Washingtonovu zadaću, Carver je crnačkim napoličarima pomogao da nađu put iz degradacije i siromaštva tako što je razvio metode rotacije usjeva. Desetljeća uzgajanja isključivo pamuka i duhana istrošila su tla južnih drzava, a gospodarstvo Juga uništile godine Građanskog rata. Također, plantažama više nije bio na raspolaganju besplatni rad robova. Carver je uspio uvjeriti farmere Juga da slijede njegove savjete za oporavak područja i počeli, po Carverovoj preporuci, saditi i uzgajati kikiriki, grašak, slatki krumpir (batatu), soju i pecan, vrstu sjeverno-američkog oraha. Rotacijom usjeva zadržavala se hranjivost tla, a te biljke istrošeno su tlo obogaćivale hranjivim tvarima. Za njihove plodove Carver je iznalazio na stotine novih primjena kako bi za farmere otvorio nova tržišta. Tim je svojim metodama i uspio revolucionirati poljoprivredu i gospodarstvo Juga, oslobodivši ga njegove ovisnosti o uzgoju samo jedne kulture – pamuka ili duhana.
Njegova znanstvena otkrića uključuju oko tri stotine primjena skromnog kikirikija, odnosno proizvoda koji se mogu dobiti od njega, i barem toliko za soju, pecan orah i slatki krumpir – od šampona, sapuna, kreme za lice, ulja za kuhanje, tiskarske boje, brašna, škrobi, sintetičke gume, instant kave, linoleuma, majoneze, papira, materijala za popločavanje cesta, laštila za cipele, ljepila, izbjeljivača... doslovno, na stotine i stotine proizvoda, od nekoliko novih kultura Juga. Američka je vojska koristila neke od tih proizvoda za vrijeme Prvog svjetskog rata, a tijekom Drugog svjetskog rata, Carver je radio na ekstrakciji pigmenata, plavih, ljubičastih i crvenih, iz glinastog Alabaminog tla, kako bi se u tekstilnoj industriji zamijenile boje do tada uvožene iz Evrope. Uspjelo mu je proizvesti 500 raznih nijansi.
Većina Amerikanaca će, ipak, na spomen Carverova imena odmah reći – ah, the peanut man! Jer, do 1938. godine, kikiriki će i postati industrija vrijedna 200 milijuna dolara, glavni proizvod Alabame. Carver će o kikirikiju svjedočiti u Kongresu, pred odborom Zastupničkog doma za novčana sredstva, što će, 1922. godine, dovesti do usvajanja Fordney-McCumber Zakona o tarifama. Za Carvera je bilo predviđeno samo 10 minuta govora, ali vrijeme mu je bilo produženo nekoliko puta, zbog zanimanja koje su za njegovu prezentaciju pokazali članovi Odbora. Pred njima, Carver se pojavio u starom, iznošenom odijelu. “Njih zanima da čuju ono što imam za reći,” bilo je njegovo objašnjenje, “a ne to kako ja izgledam.”
Među Carverovim prijateljima, i onima koji su mu se obraćali za savjet, bili su Henry Ford, Thomas Edison i tri američka predsjednika – Theodore Roosevelt, Calvin Coolidge i Franklin Delano Roosevelt.
Od svih svojih brojnih izuma, Carver je patent prijavio za samo tri – u kozmetici i proizvodnji boja, za ostale rekao: Meni ih je Bog dao, kako bi ih onda mogao prodati drugima? Dobit će za svoje izume i otkrića mnoge nagrade i priznanja, među njima – od predsjednika Theodorea Roosevelta, 1939., Medalju za izvanredni doprinos poljoprivredi Juga, i posthumno, 1977. i 1990. godine, bit će uvršten u Hall of Fame for Great Americans, a onda i National Inventors Hall of Fame.
George Washington Carver je umro 1943. godine. Na njegovom nadgrobnom spomeniku piše: “Mogao je slavi dodati i bogatstvo, ali nije mario ni za jedno ni za drugo; u pomaganju drugima, našao je sreću, čast i zadovoljstvo.” U pomaganju drugima – obrazovanju odraslih i mladih, ne samo u poljoprivredi nego i u umjetnosti i humanitarizmu, u poboljšanju rasnih odnosa, u naglašavanju važnosti teškog rada i pozitivnog stava, u odbijanju ekonomskog materijalizma!