Gnjot u razgovoru za Glas Amerike tvrdi da iza potjernice stoji, kako ga označava, diktatorski režim predsjednika Bjelorusije Aleksandra Lukašenka, kojem će on biti isporučen ukoliko vlasti u Srbiji ostanu pri stavu da se drže potjernice iz Bjelorusije.
Poslije sedam mjeseci provedenih u Centralnom zatvoru (CZ) u Beogradu, Andrej se posljednja dva mjeseca nalazi u kućnom pritvoru i odatle bije bitku za svoju slobodu i svoj opstanak.
„Ja sada imam zvaničan status političkog zatvorenika u Srbiji. To je međunarodni zvanični status. I prvi put u modernoj istoriji nezavisne Srbije, uključujući i vrijeme jugoslovenskog komunizma - Srbija ima stvarnog političkog zatvorenika. I taj stvarni politički zatvorenik je u pritvoru ovdje i sada, u centru, u srcu Evrope. Srbija je 2012. godine podnijela zahtev za članstvo u EU. Kako Srbija može da bude članica EU ukoliko ima stvarnog političkog zatvorenika”, kaže Andrej Gnjot u razgovoru za Glas Amerike.
Formalno-pravno, režim u Minsku tereti Andreja zbog navodne utaje poreza od oko 300 hiljada eura. Sam Andrej i njegov pravni tim tvrde da je riječ o neosnovanoj i politički motivisanoj odluci beloruskih vlasti, koje pokušavaju da ga kao kritičara režima vrate u zemlju i osude.
Trenutno su u Bjelorusiji na snazi takozvani „zakoni protiv ekstremizma i kršenja ugleda Republike Bjelorusije”, na osnovu kojih su „ekstremistima” proglašeni mnogi aktivisti nevladinih organizacija, borci za ljudska prava, kritički nastrojeni novinari i novinari koji rade za strane medije, poput Radija Slobodna Evropa, BBC-a i slično.
Sam Andrej je osnovao organizaciju Slobodno udruženje sportista Bjelorusije, u okviru koje se borio protiv diktature u sportu i šire u društvu. Time je, kako tvrdi, „stao na žulj” Aleksandru Lukašenku i njegovom sinu, koji su bili predsjednik i potpredsjednik nacionalnog Olimpijskog komiteta Belorusije, tijela koje je - prema riječima Andreja Gnjota - „od 2020. vršilo represiju nad sportistima zbog njihovih političkih uvjerenja”. Poslije toga, režim u Bjelorusiji gubi finansiranje od 1,5 miliona eura godišnje od Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK), a Lukašenko je smijenjen sa čela nacionalnog olimpijskog komiteta.
Osim toga, Bjelorusija je na inicijativu Gnjotovog udruženja izgubila pravo na organizaciju međunarodnog prvenstva u hokeju na ledu, koje je prebačeno iz glavnog grada Bjelorusije - Minska, u Rigu u Letoniji. To je, kaže Gnjot, Lukašenku uskratilo priliku za zaradu i promociju.
Uz to, Andrej je volonterski dijelio svoje fotografije i video snimke sa protesta protiv Lukašenka sa Radijom Slobodna Evropa iz Praga, kao i informacije sa drugim slobodnim medijima, koje u Bjelorusiji tretiraju kao „ekstremističke” medije, a njega kao „ekstremistu” kojem prijeti dugogodišnji zatvor u Bjelorusiji, ili čak smrtna kazna ili smrt u zatvoru.
„Sada sam zatvorenik Srbije. Ja sam u Srbiji, Srbija me je strpala u zatvor, ne Lukašenko. Lukašenko nije ništa uradio protiv mene. Formalno. Srbija me je stavila u kućni pritvor. Prvih sedam mjeseci sam bio u pritvoru i sada dva mjeseca ovdje. Ruke Srbije me drže ovde. Ruke Srbije čine ove nevjerovatne loše stvari protiv mene”, kaže Andrej Gnjot i dodaje:
„Ovo je smiješno, ali izgleda kao da Lukašenko kontroliše srpsku vladu. Ali ne mogu da zamislim kako se to dogodilo - Srbija je potpuno nezavisno i moderno društvo, moderna država. Kako diktator Lukašenko može da kontroliše Srbiju i kako on može da im govori šta da rade. Ali sada diktator kaže - morate da pritvorite ovog momka, morate da ga strpate u zatvor i poslije toga treba da mi ga isporučite. I Srbija kaže - u redu, učinićemo to.”
Poslije devet mjeseci u Srbiji, Gnjot kaže da sada treba da preživi, da se bori za sopstveni život i to u mnogo pravaca - politički, zakonski, pa i finansijski, koji mu sve teže pada.
„Svakog dana mi je potreban novac za život. Treba mi novac za stan, hranu, za lijekove, jer sam izgubio dio zdravlja u zatvoru tokom sedam mjeseci. Treba da platim advokata, treba da platim ovaj stan u kom sam pritvoren. Velika količina para mi treba. Ja ne mogu da radim, nemam posao, nema ušteđevinu, a ušteđevina moje porodice i prijatelja je potrošena još u februaru ove godine. Sada svakodnevno moram rješavam stvarne probleme - kako preživjeti”, priča Andrej za Glas Amerike.
Govoreći o novčanim troškovima, Gnjot kaže da je, s obzirom da niko ne želi da iznajmljuje stan ljudima koji su u kućnom pritvoru, dao avans od pet hiljada eura za 3 mjeseca.
Račun advokata za dva ročišta pred Višim sudom, pripremu svih dokumenata, žalbe i rad sa dokazima iznosi još sedam hiljada eura. Uz to idu troškovi za hranu i lijekove od oko 500 evra mjesečno, a i u zatvoru je potrošio više od dvije hiljade eura na hranu iz zatvorske prodavnice, s obzirom da je hrana u CZ-u bila jako loša.
Ono što dodatno pogoršava njegovu situaciju je to što mu uskoro ističe pasoš, a prema novim propisima Bjelorusije to se može učiniti isključivo u samoj Bjelorusiji, u nekoj od policijskih stanica.
U ovom trenutku pred Andrejom su dvije mogućnosti - ona lošija da iz Srbije bude izručen Bjelorusiji i ona bolja - da bude oslobođen. Ukoliko bude oslobođen, Gnjot ima namjeru da traži politički azil u nekoj zemlji, ali ne u Srbiji:
„Kako mogu da tražim azil od Srbije. Srbija ne može da riješi ovaj problem, kako onda može da mi da azil. Zato moram da tražim azil od neke druge zemlje iz EU, od Velike Britanije, od Kanade, SAD, od bilo koje zemlje koja može da razumije moju situaciju. Od zemlje koja otvorenih očiju može da vidi šta se događa sa bjeloruskim narodom i šta se događa meni.”