Primjeri u kojima ni pravosudne institucije ne djeluju u najboljem interesu romske djece pokazuju da su ona izvan zakona i međunarodnih standarda koji bi trebali da štite prava svakog djeteta u BiH.
O tome najbolje svjedoči slučaj koji je polovinom ove godine izazvao oštre reakcije romskih udruženja i boraca za ljudska prava. Okružni sud u Banjaluci donio je oslobađajuću presudu za dvojicu muškaraca i oca 13-godišnje djevojčice, koji se teretio da je dogovorio i obavio prodaju svoje kćerke za 1.000 maraka kako bi zasnovala prinudni brak.
Advokat odbrane isticao je da nema elemenata krivičnog djela, jer je riječ „o romskoj populaciji i običajnom pravu starom nekoliko hiljada godina“.
Snježana Mirković, direktorica Udruženja "Romska djevojka-Romani ćej" iz Prnjavora u razgovoru za Glas Amerike ističe da ovo nije običajno romsko pravo i da bi zakon trebao biti iznad svega.
Prema njenim riječima ženska romska mreža „Uspjeh“ je reagovala na pomenuti slučaj ističući da neće dozvoliti da ova presuda postane izvor prava, jer su oslobođeni oni koji su počinili krivična djela trgovine djecom i obljube djeteta mlađeg od 15 godina.
Snježana Mirković direktorica Udruženja 'Romska djevojka - Romani ćej' Prnjavora
„Potpuno je neprihvatljivo da ovakvi retrogradni stavovi predstavljaju kao dokaz i kao validan argument kako bi se djetetu, koje je u trenutku izvršenja krivičnih djela imalo 13 godina, uskratilo pravo na pravnu zaštitu i sigurnost, a pogotovo pravo na djetinjstvo“, naveli su iz ove organizacije upozoravajući da ovakva presuda otvara mogućnost za dalje zloupotrebe i kršenja prava romske djece.
Začarani krug siromaštva
Umjetnica Selma Selman u razgovoru za Glas Amerike kaže da građenju ranih brakova najčešće doprinose finansijski problemi, nezaposlenost roditelja, kao i naučena diskriminacija. Romski dječaci u najranijoj dobi počinju da rade da bi pomogli da se porodica prehrani, dok su djevojčice izložene ranoj udaji zbog stava roditelja da će im brak obezbijediti veću finansijsku sigurnost od obrazovanja.
„Stav roditelja je takav, jer su i oni sami bili žrtve istog sistema. A sve to je zapravo jedan začarani krug siromaštva iz kojeg romska djeca mogu izaći samo ukoliko im se pruži prilika da se obrazuju – kaže za Glas Amerike ova umjetnica.
Situacija na terenu u većini bh. opština, međutim, pokazuje da takvu priliku romska djeca rijetko dobiju.
„U mnogim opštinama možemo vidjeti djecu na ulici da prose, a znamo da im je mjesto u školskim klupama“, priča Snježana, koja naglašava da se ovakve situacije ne bi trebale dešavati, jer je osnovno obrazovanje po zakonu obavezno.
Ali na ovu zakonsku obavezu ne reaguju škole, centri za socijalni rad, pa čak ni građani na ulici.
„Ne znam čija bi to mogla biti tradicija da prosi na ulici. Zanima me kakva bi reakcija bila da je u pitanju dijete koje nije romsko. Kada neko ne želi da radi svoj posao, najlakše mu je reći da su to 'romski običaji ili tradicija'“, kaže Snježana.
Teret pada na udruženja i aktiviste
Uslovi života romske djece u BiH razlikuju se od zajednice do zajednice, a obično zavise od aktivnosti lokalnih udruženja ili istaknutih pojedinki.
Jedna od njih je i naša sagovornica Selma koja je u svojoj mahali Ružica u Bihaću pokrenula pravu malu revoluciju. Njen projekat „Get The Heck To School/Marš u školu“, koji je osmišljen kako bi povećao broj djece u školskim klupama i spriječio rane brakove, za samo četiri godine donio je nevjerovatne rezultate.
Projekat 'Get The Heck To School - Marš u školu' Bihać
„Posljednjih 20 godina samo 15% djece završavalo je osnovnu školu. Uspjeli smo taj procenat povećati na 90% u jednoj osnovnoj školi u Bihaću, gdje se školuje najviše romske djece“, priča Selma.
Ovaj projekat do sada je obezbijedio stipendije za 10 djevojčica i dva dječaka, a jedna od djevojčica trenutno pohađa drugi razred srednje umjetničke škole, dok je druga upisala pravni fakultet.
Prnjavor je, takođe, jedna od opština u kojoj sva romska djeca pohađaju srednju i osnovnu školu. Prema riječima Snježane Mirković, u tom smislu imaju podršku Centra za socijalni rad i Opštine Prnjavor, koja već 17 godina izdvaja novac za kupovinu školskih knjiga i pribora za svu romsku djecu.
„Naše udruženje sprovelo je preko 20 edukativnih radionica o zdravim stilovima života i važnosti obrazovanja za djecu od 6 do 15 godina. Dva puta mjesečno održavamo i radionice sa mladima - od edukacija o romskoj kulturi i tradiciji, očuvanju reproduktivnog zdravlja, kako do prvog zaposlenja, pa do rodne ravnopravnosti“, objašnjava Snježana.
Od diskriminacije do ravnopravnosti
Udruženje "Romska djevojka-Romani ćej" samo u 2020. godini održalo je i preko 30 edukativnih radionica za Romkinje o njihovim osnovnim pravima – kako da koriste dostupne mehanizme kada je u pitanju nasilje, diskriminacija ili trgovina ljudima.
Prema riječima Snježane Mirković, izuzetno je važno što su mnoge mlade Romkinje, u međuvremenu, stekle fakultetsko obrazovanje i aktivno se uključile u društvene i političke procese, jer su one diskriminisane i zato što su Romkinje, ali i zato što su žene.
„Ujedinile smo se i zajednički djelovale. Pokrenule smo se i uzele smo sudbine u svoje ruke. Jednoj Romkinji niko neće pružiti šansu, ako čeka da se stvari dese. Mora sama da se bori i da bude spremna na mnoge prepreke, ali ne smije odustati. Budi promjena koju želiš vidjeti – to je citat kojim se vodim kroz svoj život i rad“, priča Snježana.
A tim se vodila i umjetnica Selman, koja ističe da joj je cilj da sve djevojčice iz Ružice završe osnovno obrazovanje, te da dobiju potrebne informacije ukoliko žele da nastave školovanje.
Ona danas radi i živi na relaciji Evropa-Sjedinjene Države, a svoj put do uspjeha smatra veoma zanimljivim i, kako kaže, ništa ne bi mijenjala.
„Bez obzira na sve moje identitete, ja sam umjetnica koja je stvorila svoj jezik koji je razumljiv mnogima, tako da je umjetnost glavni faktor u mom životu“, kaže Selma, koja romske djevojčice savjetuje da kroz život idu podignute glave.
„Vrijedan rad, znanje i učenje iz svog iskustva formula su za uspjeh, ne samo na materijalnom, već i na individualnom i duhovnom nivou“, kaže ona.
Njen projekat je pokazao da se u jednoj sredini za kratko vrijeme mogu napraviti veliki pomaci, ipak, smatra da bi sve imalo više smisla kada bi se ovakve aktivnosti realizovale na nivou države.
„Zadatak države je da se brine o pravima djece i da im omogući uslove za školovanje. Zapravo ja činim uslugu našim političarima, državi i ostalima na vlasti, jer će dobiti mlade, edukovane i sposobne žene“, ističe Selma.
Upravo one mogle bi biti pokretačice novih pozitivnih promjena i liderke nekih budućih generacija romske populacije. Naše sagovornice ističu da su promjene već vidljive, ali nedovoljne – na putu do ravnopravnosti čeka ih još mnogo rada, saradnje i solidarnosti.