Za Auld Lang Syne, koja upravo tim riječima završava, možda nije suviše reći da je najpoznatija i najraširenija pjesma civiliziranog svijeta, globalni izraz čežnje i prijateljstva. Jedan od škotskih darova svijetu, koji nas podsjeća na ljubav i dobrotu i blagonaklonost nekih prošlih dana, ali držeći za ruku susjednu osobu, dok je pjevamo, daje nam i osjećaj pripadanja i zajedništva koji nosimo u vremena pred nama. Iako velika većina ne zna njene riječi, svakako ne sve njene riječi, ona je postala nešto poput nacionalne himne svijeta. Pjevamo je za ispraćaj Stare i doček Nove, završavamo njome mnogo prijateljsko druženje, smatramo je međunarodnim izrazom prijateljstva, drugarstva i nade. U znak pozdrava i kao potvrdu starih prijateljstava, otpjevat ćemo je, držeći se zajedno za ruke. Jer sve to, danas, i znače te tri jednostavne, keltske riječi, riječi iz starog škotskog dijalekta – auld lang syne. Na engleskom, doslovno – old long since, u značenju “dobri dani davno prošli.” For auld lang syne – za dobra, stara vremena. Riječi datiraju barem iz 1711. godine. Ako i ne znamo ostatak teksta pjesme, te četiri zadnje riječi svakako su nam svima dobro poznate. Kao i one kojima pjesma započinje – Should auld acquaintance be forgot, and never brought to mind? Treba li stare znance zaboraviti, nikad ih se više ne sjetiti?
Upravo zbog toga, a i zbog činjenice da je Burns u nju nedvojbeno pretočio nešto od svog pjesničkog dara i umijeća, mnogi tu pjesmu i pripisuju peru slavnog škotskog barda, koji je umro 1796. godine, kratko prije njezina objavljivanja.
Većini Amerikanaca, međutim, ionako je poznatija instrumentalna verzija; većina pjesmu asocira s orkestrom Guya Lombarda, bandleadera i violinista, rodom iz kanadske pokrajine Ontario, koji je postao sinoniman s novogodišnjim slavljima. Gotovo punih 50 godina, Silvestrovo je, u Americi i Kanadi, pripadalo jednom čovjeku - Guyu Lombardu. I njegovu orkestru zvanom The Royal Canadians. U razdoblju od 30-ih do 70-ih godina, prvo na radiju, a onda i na televiziji, Lombardova je verzija pjesme Auld Lang Syne signalizirala kraj Stare i početak Nove godine. Snimit će je, kasnije, i nebrojeni drugi orkestri i glazbenici (Hendrix, Presley, Prince, Billy Joel, Rod Stewart), čut ćemo je i u nizu filmova, ali nebrojeni su, u Americi, još uvijek i oni za koje Lombardova verzija ostaje ona definitivna, oni koji se s nostalgijom sjećaju tradicije započete u njujorškom hotelu Roosevelt, 1929. godine.
U razdoblju od 1929. do 1959., Lombardovi Royal Canadians svirali su je točno u ponoć, u njujorškom hotelu Roosevelt, a od 1960. do 1976. godine, za goste onog drugog legendarnog njujorškog hotela – Waldorf Astoria. Svake godine, od 1929. do 1976., nastupe Lombardovog orkestra na dočecima Nove godine u oba hotela prenosio je radio, kasnije televizija, za milijune i milijune drugih, diljem Amerike, a i daleko izvan nje. Gotovo 50 godina, silvestrovska slavlja bila su praktički “u vlasništvu,” u rukama, jednog, jedinog čovjeka - Guya Lombarda! Od prvog televizijskog prijenosa, iz hotela Roosevelt pa do zadnjeg nastupa Lombardova orkestra u Waldorf Astoriji, doček Nove godine, s Lombardovim orkestrom, vidjelo je više od milijardu i pol gledatelja!
Od Times Squarea do Francuske (Oui, nous nous reverrons, mes frères...), Bangkoka, Beijinga, Tokija... Auld Lang Syne osvojila je svijet. Svaku Novu godinu dočekujemo s te tri jednostavne riječi dok se, stojeći uz prijatelje, prisjećamo veselih i tužnih prošlih vremena.
And there’s a hand, my trusty friend; And give us a hand o’ thine; And we’ll take a right good-will draught, for auld lang syne. Evo ti ruka, moj vjerni prijatelju, daj i ti meni svoju, pa da ispijemo čaše, za one dobre dane, davno prošle.....uz te riječi, koje su možda Burnsove, a možda nekog davnog i anonimnog pjesnika, tko zna?, riječi koje, nažalost, danas često zaboravljamo reći, čak i prijateljima, mi želimo Sretnu Novu godinu svima vama!
Robert Burns
Ostatak pjesme uglavnom samo pjevušimo, zatvorenih usta. Ostatak pjesme možda i zna samo šačica ljudi, a i oni stalno vode raspru oko toga koje su riječi prave, originalne. Genealogiju pjesme, ionako već složenu, još složenijom je učinio, potkraj 18. stoljeća, škotski pjesnik i folklorist Robert Burns. U davna vremena, možda su je, uz sivu i vjetrom brisanu obalu sjeverne Škotske, okupljeni oko vatre, i pjevali kršni Škotlanđani, ali Burns je prvi tu drevnu škotsku baladu, čuvši je od nekog starca, zapisao i original poslao Britanskom muzeju, uz komentar: “Ovo je pjesma iz davnih dana, nikad dosad objavljena, nikad zapisana, dok to nije učinila moja ruka.”Upravo zbog toga, a i zbog činjenice da je Burns u nju nedvojbeno pretočio nešto od svog pjesničkog dara i umijeća, mnogi tu pjesmu i pripisuju peru slavnog škotskog barda, koji je umro 1796. godine, kratko prije njezina objavljivanja.
Većini Amerikanaca, međutim, ionako je poznatija instrumentalna verzija; većina pjesmu asocira s orkestrom Guya Lombarda, bandleadera i violinista, rodom iz kanadske pokrajine Ontario, koji je postao sinoniman s novogodišnjim slavljima. Gotovo punih 50 godina, Silvestrovo je, u Americi i Kanadi, pripadalo jednom čovjeku - Guyu Lombardu. I njegovu orkestru zvanom The Royal Canadians. U razdoblju od 30-ih do 70-ih godina, prvo na radiju, a onda i na televiziji, Lombardova je verzija pjesme Auld Lang Syne signalizirala kraj Stare i početak Nove godine. Snimit će je, kasnije, i nebrojeni drugi orkestri i glazbenici (Hendrix, Presley, Prince, Billy Joel, Rod Stewart), čut ćemo je i u nizu filmova, ali nebrojeni su, u Americi, još uvijek i oni za koje Lombardova verzija ostaje ona definitivna, oni koji se s nostalgijom sjećaju tradicije započete u njujorškom hotelu Roosevelt, 1929. godine.
Guy Lombardo
Godine 1924., Gaetano Alberto “Guy” Lombardo osnovao je, sa svoja tri brata i nekolicinom drugih glazbenika, vlastiti jazz-orkestar The Royal Canadians. Do Lombardove smrti, 1977., njegov je big band imao više od pet stotina hitova, više od bilo kojeg drugog orkestra. I plesni orkestar koji je prodao više ploča nego bilo koji drugi njihovog vremena – više od 100 milijuna! I nastupio u Washingtonu, na više predsjedničkih inauguracijskih balova od bilo kojeg drugog orkestra. “Najslađi zvuci s ove strane raja,” bile su Lombardove riječi za slogan orkestra. Neke od tih “najslađih zvukova” možda smo već i zaboravili, ali ne i tradicionalnu novogodišnju – Auld Lang Syne – u izvedbi Lombardova orkestra.U razdoblju od 1929. do 1959., Lombardovi Royal Canadians svirali su je točno u ponoć, u njujorškom hotelu Roosevelt, a od 1960. do 1976. godine, za goste onog drugog legendarnog njujorškog hotela – Waldorf Astoria. Svake godine, od 1929. do 1976., nastupe Lombardovog orkestra na dočecima Nove godine u oba hotela prenosio je radio, kasnije televizija, za milijune i milijune drugih, diljem Amerike, a i daleko izvan nje. Gotovo 50 godina, silvestrovska slavlja bila su praktički “u vlasništvu,” u rukama, jednog, jedinog čovjeka - Guya Lombarda! Od prvog televizijskog prijenosa, iz hotela Roosevelt pa do zadnjeg nastupa Lombardova orkestra u Waldorf Astoriji, doček Nove godine, s Lombardovim orkestrom, vidjelo je više od milijardu i pol gledatelja!
Od Times Squarea do Francuske (Oui, nous nous reverrons, mes frères...), Bangkoka, Beijinga, Tokija... Auld Lang Syne osvojila je svijet. Svaku Novu godinu dočekujemo s te tri jednostavne riječi dok se, stojeći uz prijatelje, prisjećamo veselih i tužnih prošlih vremena.