Amerika ove godine obilježava sto godina od rođenja jednog od svojih najznačajnijih dramskih pisaca 20. stoljeća, svakako najvećeg dramskog pisca Juga, općepoznatog i prihvaćenog i u svjetskim razmjerima.
Blow out your candles, Laura... riječi su koje Lauri upućuje njen brat Tom, na kraju “The Glass Menagerie” (Staklene Menažerije), jednog od najpoznatijih dramskih tekstova Tennesseeja Williamsa, njegovog prvog velikog uspjeha, koji je praizvedbu na Broadwayu doživio 1945. godine.
Blow out your candles, Tennessee... Da je živ, pravi Tom – Thomas Lanier Williams (ime Tennessee uzet će kasnije) – imao bi za gasiti puno svjećica! Od Columbusa i Clarksdalea, St. Louisa i New Orleansa, do Provincetowna, Albuquerqueja, Austina, Los Angelesa, Key Westa, New Yorka.... kazališnim festivalima i predstavama i predavanjima, uz sudjelovanje tako istaknutih osoba kao što su Edward Albee, Christopher Durang, John Waters, tijekom cijele godine slavit će se 100 godina od njegova rođenja. I bogati opus tog autora niza klasika američkog kazališta, dobitnika najveće američke kazališne nagrade Tony (za koju je nominiran bio četiri puta), za “Rose Tattoo,” zatim dviju Pulitzerovih nagrada (najvišeg priznanja koje se u Sjedinjenim Državama dodjeljuje za književnost), za “Streetcar Named Desire” i “Cat On a Hot Tin Roof,” četiriju prestižnih nagrada Drama Critic Circle Award, te nagrade Centra Kennedy, 1979. godine, za životni doprinos američkoj kulturi, a iduće, 1980. godine, i Predsjedničke medalje slobode, najvišeg odličja koje predsjednik Sjedinjenih Američkih Država dodjeljuje civilima.
Sve te nagrade i priznanja, unatoč ismijavanju od strane nekih kritičara i unatoč konzervativnom kardinalu Spellmanu koji je Williamsove tekstove osudio riječima “sablažnjivi, moralno neispravni i odvratni, uvredljivi za kršćanske standarde pristojnoga.” Nobelova nagrada je Williamsu izmakla, ali Williams je u istom rangu s nobelovcem Eugenom O’Neillom, najvećim dramskim piscem u književnosti Sjedinjenih Država.
Sjajan i plodan, Williams je udahnuo život i strast tako nezaboravnim likovima kao što su Blanche DuBois i Stanley Kowalski, u prvom od dramskih tekstova nagrađenih, 1948. godine, Pulitzerom - “A Streetcar Named Desire” (Tramvaj zvan žudnja). Poput to dvoje i Williams je bio jedna mučena i samodestruktivna duša, ovisnik o alkoholu i lijekovima. Govoreći o životu, Williams je jednom upozorio: “Svaka je minuta zbogom, oproštaj od njega.”
Rođen 26. ožujka 1911. godine, u Columbusu, savezna država Mississippi, majci, ponosnoj Južnjakinji (poput mnogih Williamsovih junakinja, i Edwina Davin će sebe smatrati južnjačkom ljepoticom, “Southern belle”) i ocu Corneliusu Williamsu, jednom od direktora tvornice cipela, inače porijeklom iz države Tennessee, Williams je svoje najranije djetinjstvo u Columbusu opisivao kao sretno i bezbrižno. Taj osjećaj udobnosti i pripadanja, međutim,ubrzo je izgubio, kad je obitelj preselila u St. Louis, Missouri. Tu je i počeo pisati, bježeći od stvarnoga svijeta, koji je “nalazio nepodnošljivim.” Tu je, zbog svog jakog južnjačkog akcenta od školskih drugova i dobio nadimak Tennessee, prema rodnoj državi njegova oca. Svoje će pravo ime – Thomas – zamijeniti tim školskim nadimkom i na taj način simbolično označiti prekid s ranijim životom, kad je, 1939. godine, nakon lutanja Kalifornijom i Meksikom, preselio u New Orleans. Rađa se u njemu doživotna ljubav za taj grad, u njemu je mogao živjeti u skladu sa svojim željama i osjećajima; u voljeni će grad i smjestiti radnju jednog od svojih najuspješnijih dramskih tekstova – remekdjelo “A Streetcar Named Desire.”
Na vrhuncu njegove karijere, potkraj četrdesetih i tijekom pedesetih godina, kad su na pozornice, između ostalih, postavljene bile i “Cat On A Hot Tin Roof” (Mačka na vrućem limenom krovu) i “Rose Tattoo” (Tetovirana ruža) i “Camino Real” i “Sweet Bird of Youth” (Slatka ptica mladosti) i “Suddenly Last Summer” (Iznenada prošlog ljeta) i “Baby Doll,” iste su drame, s jednako velikim uspjehom, doživjele i filmske adaptacije. Tennessee Williams je naročito dobro surađivao s Eliom Kazanom. Niti jedan američki dramatičar nije imao više djela adaptiranih za film od Tennessee Williamsa i tek ih je nekoliko među suvremenim dramatičarima koji su doživjeli više kontroverze, i više cenzura, prilikom tih adaptacija.
I Williamsovo holivudsko nasljeđe odražava čitavo more promjena u američkoj kulturi sredinom 20. stoljeća. Njegove su teme privlačile pažnju na cijeli niz važnih društvenih pitanja – ponižavajući tretman žena, rasizam i segregaciju Juga, brutalnu politiku onoga što je predsjednik Eisenhower nazvao “vojno-industrijskim kompleksom”... i na druge tabu teme kao što je bila primjena okrutne medicinske procedure zvane prefrontalna lobotomija, a kojoj je podvrgnuta bila, uz privolu roditelja, i njegova voljena sestra Rose.
Šezdesete su godine za Williamsa bile, možda, njegovo najteže razdoblje. Napisao je, 1961., “The Night of the Iguana” (Noć iguane) i neuspjelu “The Milk Train Doesn’t Stop Here Any More,” 1963. godine, kada od raka umire i njegov dugogodišnji partner Frank Merlo. Williams sve dublje tone u depresiju, još više se predaje alkoholu i pilulama i makar nastavlja pisati, na teme usamljenosti i neostvarene potrebe za ljudskom komunikacijom, Williams je na silaznoj spirali. Jos 1975. godine objavio je “Memoirs,” gdje otvoreno i podrobno i piše o svojim slabostima i ovisnostima kao i o svojoj homoseksualnosti. Godine 1980., napisao je još “Clothes For Summer Hotel” (Odjeća za ljetni hotel), temeljenu na životima Zelde i Francisa Scotta Fitzgeralda. Tri godine kasnije, 25. veljače 1983., Tennessee Williams tragično umire u jednom njujorškom hotelu, ugušio se zatvaračem boce.
Ostavio je iza sebe više od 30 dramskih tekstova, dva romana, cijeli niz kratkih priča i jednočinki, poezije, mnoštvo pisama, filmske scenarije... Još za života postao je klasikom svjetske dramske književnosti, preveden na gotovo sve svjetske jezike, ruski su ga kritičari nazvali “najvećim svjetskim dramatičarem nakon Čehova,” a u Americi, inspirirao je buduće generacije najrazličitijih pisaca, od Suzan-Lori Parks i Tonyja Kushnera do Davida Mameta i Johna Watersa.
Williams ostaje suvremen i aktualan i popularan na svim kontinentima, jer Williams je pisao o stanjima ljudske duše, na teme bliske i razumljive svima, bez obzira na prostor ili vrijeme. Njegov genij leži u njegovoj iskrenosti i u njegovoj upornosti da svoje priče ispriča. Njegova djela stoje u obranu prognanika iz društva; njegovo suosjećanje s njima činit će ga relevantnim dok je svijeta.