'U odnosu na Egipat, administracija predsjednika Obame je poput akrobata na užetu – pokušava održati ravnotežu između tranzicije i stabilnosti. Međutim, zbog događaja na terenu, u Kairu, to uže sve više podrhtava, što dovodi u pitanje opći pristup Washingtona sadašnjoj situaciji“ - piše uvodničar lista Christian Science Monitor iz Bostona. Washington nema drugog izbora. S jedne strane su idealistički impulsi – podrška narodu koji se želi osloboditi autoritarnog režima – a s druge, pragmatični nacionalni interesi Sjedinjenih Država u važnoj regiji svijeta. Ti se interesi odnose na mirovni proces između Izraela i Palestinaca, blokadu islamističkih snaga na Srednjem istoku, borbu protiv globalnog terorizma, kao i osiguranje opskrbe naftom.
Međutim, sve je više američkih analitičara koji upozoravaju da Bijela kuća situaciji u Egiptu pristupa konfuzno i nekoherentno – piše u Washington Postu komentator George Will. Na početku nemira, predsjednik Barack Obama je tražio od Mubarakova režima 'trenutačnu' tranziciju. Međutim, sada – tri tjedna kasnije – kao da mu je prioritet stabilnost i postupne, sporije promjene, primjećuje komentator washingtonskog dnevnika.
Joshua Stacher u časopisu Foreign Affairs tvrdi da je šansa za bilo kakav 'demokratski rasplet' u Egiptu – već posve propuštena. Ali, ne zbog okolišanja Washingtona, već zbog toga što se Mubarakov režim zapravo pokazao kao vrlo stabilan i prilagodljiv. Suprotno medijskim opisima situacije - u kojima su demonstranti 'pozitivni', a režim je 'negativan' i na rubu raspada – Mubarakova vlast je vrlo otporna, primjećuje Joshua Stacher. Dok CNN i drugi zapadni mediji prikazuju događaje kao neku vrst 'arapske 1989.,' 2011. će ostati upamćena kao godina u kojoj je 'postalo očito koliko su autoritarni režimi u arapskom svijetu zapravo otporni i žilavi.' Egipatski režim u represiji demonstracija vješto koristi i vojsku i policiju, koje su se pokazale maksimalno lojalnima – piše komentator časopisa Foreign Affairs.