Utemeljene 4. srpnja 1776., potpisivanjem, u Philadelphiji, Deklaracije o neovisnosti, Sjedinjene Američke Države slave danas – 4. srpnja 2012. godine - svoj 236. rođendan.
U vrijeme potpisivanja Deklaracije, Sjedinjene Države sastojale su se od 13 kolonija, pod vladavinom engleskog kralja Georgea III. Kako je nezadovoljstvo u kolonijama, zbog plaćanja poreza Engleskoj, bilo sve veće i glasnije, engleski je kralj, u pokušaju da pobunu uguši, u njih uputio dodatnu vojsku. Godine 1774., trinaest je kolonija poslalo svoje delegate u Philadelphiju, sa zadaćom da osnuju Prvi kontinentalni kongres. Delegati Engleskom nisu bili zadovoljni, ali još joj nisu bili spremni objaviti rat.
“The British are coming, the British are coming”, bile su riječi kojima je Paul Revere, jašući ulicama Concordea, u Massachusettsu, u noći 18. travnja 1775. godine, upozorio o napredovanju britanske vojske ka tom gradu. Pucnji koji su odjeknuli u Concordeu najavili su početak rata za nezavisnost (1775.–1783.).
U svibnju iduće, 1776. godine, kolonije su ponovno poslale svoje delegate u Philadelphiju, na Drugi kontinentalni kongres. Kongres je tijekom cijele prethodne godine pokušavao riješiti razlike s Engleskom. U lipnju 1776. postalo je jasno da su njihovi napori beznandni i imenovan je odbor za sastavljanje Deklaracije o neovisnosti. U njega su ušli John Adams, Benjamin Franklin, Robert Livingston, Roger Sherman i Thomas Jefferson. Mladom, ali elokventnom Jeffersonu bila je povjerena uloga sastavljanja Deklaracije, zbog njegove “izuzetne lakoće izraza”.
Potkraj lipnja, prvi je nacrt Deklaracije bio podnesen, slijedećih su dana unesene neke promjene i kasno poslijepodne 2. srpnja, održano je glasovanje. Od 13 kolonija, dvanaest je glasovalo “za”, uključujući Pennsylvaniju, South Carolinu i Delaware, koje su nešto ranije, iz različitih razloga, glasovale “protiv”, jedino New York nije imao dopuštenje da glasuje “za” pa se njegova delegacija uzdržala (dopuštenje od Pokrajinskog kongresa New Yorka dobit će tek tjedan dana kasnije). Četvrtog srpnja 1776., više od godinu dana nakon početka rata za nezavisnost, Deklaracija je bila usvojena. John Hancock, predsjednik Kontinentalnog kongresa, dao je službeni potpis na rukom pisani tekst, velikim, lijepo ispisanim slovima, kako bi ih, rekao je Hancock, “kralj George mogao čitati i bez naočala!”
Dva dana kasnije, 6. lipnja, Philadelphia Evening Post prvi je objavio tekst Deklaracije. Još dva dana kasnije, 8. lipnja, ona je, uz oduševljene poklike i zvonjavu zvona, dva puta bila javno pročitana na filadelfijskom trgu koji otada i nosi ime Independence Square. Iako puno potpisivanje Deklaracije nije bilo dovršeno sve do kolovoza, četvrti je srpanj određen kao službeni datum njena potpisivanja i već iduće, 1777. godine, Amerika je slavila svoj prvi rođendan upravo tog dana srpnja.
Jeffersonovo nasljeđe, epitaf nastranu, i jest trostruko. Prvo, artikulirao je mit agrarnog raja Novog svijeta koji maštu nacije hrani i inspirira još od tih davnih dana. Na gradove i industriju Jefferson je gledao jednako podozrivo kao i na autokraciju! Njegov drugi najveći doprinos bila su - prava država. Koncept nije bio njegov, ali on mu je dao pečat svog, velikog autoriteta. Treći Jeffersonov dar Americi, onaj koji je i sâm priznavao, bio je dokument kojim su definirana vodeća načela zemlje. Kao glavni autor tog dokumenta, Jefferson, kako je sam rekao, nije težio za originalnošću, već za “zdravim razumom”. Ta, naizgled skromna, procjena njegove zadaće odražavala je vjeru prosvjetiteljstva u ljudski razum.
Veći dio Deklaracije o neovisnosti sastoji se od niza pritužbi i prigovora britanskoj kruni. Dva najšira poteza kistom povučena su jedan na kraju, gdje kolonije hrabro objavljuju svoju neovisnost, i jedan na početku, gdje Jefferson definira narodnu vladu. Započinje slavnim “KAD, tijekom čovječanskih zbivanja postane nužno za koji narod raskinuti političke sveze što su ga vezivale uz drugi….”, kojima, u biti, kaže: Spremni smo “petama dati vjetra”, a sad ćemo vam reći i zašto, a za njom slijedi ona, jedna od najpoznatijih rečenica u engleskom jeziku, s najsnažnijim i najvažnijim riječima u američkoj povijesti, i onaj, s punim pravom, najčešće citirani dio Deklaracije – Jeffersonova prekrasno sročena, razborita obrana “samorazumljivih istina”: “MI držimo ove Istine samorazumljivim: svi su ljudi stvoreni jednakima i obdareni od svojeg Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i potraga za srećom. Radi očuvanja tih prava vlast se uspostavlja među ljudima, što izvodi svoje pravedne ovlasti iz suglasnosti onih kojima vlada, a kad god bilo koji oblik vlasti postane razoran za te ciljeve, tada je pravo građana izmijeniti je ili napustiti i uspostaviti novu vlast, što će se temeljiti na tim načelima i ustrojiti svoje ovlasti u takvom obliku kakav im izgleda najprikladnijim za ozbiljenje njihove sigurnosti i sreće.” (prof. dr. Branko Smerdel)
Ukratko, ono što je Jefferson htio reći - ako vlada ne odgovara i ne služi vašim potrebama, možete je se riješiti i postaviti drugu! To je shvaćanje možda bilo “samorazumljivo” Thomasu Jeffersonu, ali ne i njegovim suvremenicima. I doista, povijesni značaj američkog rata za neovisnost i jest u tome što je te radikalne ideje iskušavao u žestini bitke. Istina je i to da je potreban bio još jedan rat – građanski, kako bi i crnci dospjeli u rubriku “svi ljudi”. I još 50 godina da se slome muške predrasude, da među “sve ljude” budu uključene i žene. Ali određivanje modela, zasluga je Thomasa Jeffersona!
Uzvišenim, nezaboravnim riječima i frazama Jefferson je izrazio uvjerenja u umovima i srcima američkog naroda. Političku filozofiju deklaracije iznijeli su, još prije Jeffersona, engleski filozof i empirist John Locke i neki drugi evropski filozofi. Ono što je Jefferson učinio – sažeo je tu filozofiju u “samorazumljive istine” i razložio zamjerke i pritužbe kralju kako bi pred svijetom opravdao kidanje veza između matične zemlje i kolonija.
U vrijeme potpisivanja Deklaracije, Sjedinjene Države sastojale su se od 13 kolonija, pod vladavinom engleskog kralja Georgea III. Kako je nezadovoljstvo u kolonijama, zbog plaćanja poreza Engleskoj, bilo sve veće i glasnije, engleski je kralj, u pokušaju da pobunu uguši, u njih uputio dodatnu vojsku. Godine 1774., trinaest je kolonija poslalo svoje delegate u Philadelphiju, sa zadaćom da osnuju Prvi kontinentalni kongres. Delegati Engleskom nisu bili zadovoljni, ali još joj nisu bili spremni objaviti rat.
“The British are coming, the British are coming”, bile su riječi kojima je Paul Revere, jašući ulicama Concordea, u Massachusettsu, u noći 18. travnja 1775. godine, upozorio o napredovanju britanske vojske ka tom gradu. Pucnji koji su odjeknuli u Concordeu najavili su početak rata za nezavisnost (1775.–1783.).
Potkraj lipnja, prvi je nacrt Deklaracije bio podnesen, slijedećih su dana unesene neke promjene i kasno poslijepodne 2. srpnja, održano je glasovanje. Od 13 kolonija, dvanaest je glasovalo “za”, uključujući Pennsylvaniju, South Carolinu i Delaware, koje su nešto ranije, iz različitih razloga, glasovale “protiv”, jedino New York nije imao dopuštenje da glasuje “za” pa se njegova delegacija uzdržala (dopuštenje od Pokrajinskog kongresa New Yorka dobit će tek tjedan dana kasnije). Četvrtog srpnja 1776., više od godinu dana nakon početka rata za nezavisnost, Deklaracija je bila usvojena. John Hancock, predsjednik Kontinentalnog kongresa, dao je službeni potpis na rukom pisani tekst, velikim, lijepo ispisanim slovima, kako bi ih, rekao je Hancock, “kralj George mogao čitati i bez naočala!”
Dva dana kasnije, 6. lipnja, Philadelphia Evening Post prvi je objavio tekst Deklaracije. Još dva dana kasnije, 8. lipnja, ona je, uz oduševljene poklike i zvonjavu zvona, dva puta bila javno pročitana na filadelfijskom trgu koji otada i nosi ime Independence Square. Iako puno potpisivanje Deklaracije nije bilo dovršeno sve do kolovoza, četvrti je srpanj određen kao službeni datum njena potpisivanja i već iduće, 1777. godine, Amerika je slavila svoj prvi rođendan upravo tog dana srpnja.
Jefferson
Prema epitafu koji je sâm naručio, Thomas Jefferson je htio da ga Amerika pamti po tri stvari: osnivanju Sveučilišta Virginia, nacrtu zakona te države o vjerskoj toleranciji te sastavljanju Deklaracije o neovisnosti. Čudi, možda, da predsjednikovanje nije uopće spomenuo (a bio je 3. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država); ne čudi, međutim, da je spomenuo ostala tri svoja dostignuća. Dobra i otmjena odgoja, pravo dijete prosvjetiteljskog doba, Jefferson je cijeli svoj život posvetio potrazi za “zdravim razumom”, vjerujući da su razum i sloboda najveća bogatstva ljudskog duha.Jeffersonovo nasljeđe, epitaf nastranu, i jest trostruko. Prvo, artikulirao je mit agrarnog raja Novog svijeta koji maštu nacije hrani i inspirira još od tih davnih dana. Na gradove i industriju Jefferson je gledao jednako podozrivo kao i na autokraciju! Njegov drugi najveći doprinos bila su - prava država. Koncept nije bio njegov, ali on mu je dao pečat svog, velikog autoriteta. Treći Jeffersonov dar Americi, onaj koji je i sâm priznavao, bio je dokument kojim su definirana vodeća načela zemlje. Kao glavni autor tog dokumenta, Jefferson, kako je sam rekao, nije težio za originalnošću, već za “zdravim razumom”. Ta, naizgled skromna, procjena njegove zadaće odražavala je vjeru prosvjetiteljstva u ljudski razum.
Veći dio Deklaracije o neovisnosti sastoji se od niza pritužbi i prigovora britanskoj kruni. Dva najšira poteza kistom povučena su jedan na kraju, gdje kolonije hrabro objavljuju svoju neovisnost, i jedan na početku, gdje Jefferson definira narodnu vladu. Započinje slavnim “KAD, tijekom čovječanskih zbivanja postane nužno za koji narod raskinuti političke sveze što su ga vezivale uz drugi….”, kojima, u biti, kaže: Spremni smo “petama dati vjetra”, a sad ćemo vam reći i zašto, a za njom slijedi ona, jedna od najpoznatijih rečenica u engleskom jeziku, s najsnažnijim i najvažnijim riječima u američkoj povijesti, i onaj, s punim pravom, najčešće citirani dio Deklaracije – Jeffersonova prekrasno sročena, razborita obrana “samorazumljivih istina”: “MI držimo ove Istine samorazumljivim: svi su ljudi stvoreni jednakima i obdareni od svojeg Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i potraga za srećom. Radi očuvanja tih prava vlast se uspostavlja među ljudima, što izvodi svoje pravedne ovlasti iz suglasnosti onih kojima vlada, a kad god bilo koji oblik vlasti postane razoran za te ciljeve, tada je pravo građana izmijeniti je ili napustiti i uspostaviti novu vlast, što će se temeljiti na tim načelima i ustrojiti svoje ovlasti u takvom obliku kakav im izgleda najprikladnijim za ozbiljenje njihove sigurnosti i sreće.” (prof. dr. Branko Smerdel)
Ukratko, ono što je Jefferson htio reći - ako vlada ne odgovara i ne služi vašim potrebama, možete je se riješiti i postaviti drugu! To je shvaćanje možda bilo “samorazumljivo” Thomasu Jeffersonu, ali ne i njegovim suvremenicima. I doista, povijesni značaj američkog rata za neovisnost i jest u tome što je te radikalne ideje iskušavao u žestini bitke. Istina je i to da je potreban bio još jedan rat – građanski, kako bi i crnci dospjeli u rubriku “svi ljudi”. I još 50 godina da se slome muške predrasude, da među “sve ljude” budu uključene i žene. Ali određivanje modela, zasluga je Thomasa Jeffersona!
Uzvišenim, nezaboravnim riječima i frazama Jefferson je izrazio uvjerenja u umovima i srcima američkog naroda. Političku filozofiju deklaracije iznijeli su, još prije Jeffersona, engleski filozof i empirist John Locke i neki drugi evropski filozofi. Ono što je Jefferson učinio – sažeo je tu filozofiju u “samorazumljive istine” i razložio zamjerke i pritužbe kralju kako bi pred svijetom opravdao kidanje veza između matične zemlje i kolonija.
Konacni dokument
Abraham Lincoln je, kasnije, Deklaraciju smatrao temeljem svoje političke filozofije i govorio da je ona izjava načela putem kojih treba interpretirati Ustav Sjedinjenih Američkih Država. Američka Deklaracija o neovisnosti nadahnula je borbu za prava marginaliziranih naroda diljem svijeta.