19. ožujka 1918. Kongres Sjedinjenih Država izglasao je Uredbu o standardnom vremenu, kojom je dana ovlast Povjerenstvu o trgovanju među saveznim državama da uspostavi standardne vremenske zone za Sjedinjene Države. Do tada, naime, nije bilo neobično da točno vrijeme bude različito od grada do grada, ovisno o položaju sunca u tom trenutku. No, razvojem brzih načina transporta i komunikacija došlo je do potrebe za nekim bolje koordiniranim sustavom određivanja vremena. Željeznički promet je morao funkcionirati po standarnom vremenu kako bi se mogli napraviti valjani redovi vožnje. Tako su određene četiri vremenske zone, svaka sa jednim satom razlike, za ondašnjih 48 saveznih država koje su činile Sjedinjene Države.
Uredba o standardnom vremenu iz 1918. godine također je davala ovlasti uvođenja ljetnog vremena u određenim razdobljima u godini, kao što je bio slučaj u vrijeme Prvog svjetskog rata, koji se vodio u to vrijeme. U periodu ljetnog vremena, satovi su se pomicali unaprijed za jedan sat, te sunce nije zalazilo sve do osam, pa čak i devet sati navečer. Time je radnicima na farmama i u tvornicama bilo omogućeno da rade dulje. Ljetno računanje vremena još uvijek se koristi u skoro svim saveznim državama, kako bi se produžilo vrijeme koje ljudi mogu provoditi vani.
Duljina ovog razdoblja često se povećavala iz godine u godinu, tako da je ove godine, na primjer, ljetno računanje vremena u Sjedinjenim Državama počelo već 14. ožujka, i trajat će sve do 1.studenog.