Ako vam tjelovježba izgleda kao stalno penjanje uzbrdo bez kraja i konca, možda bi vam dobro došlo – malo nizbrdice!
Nova studija, provedena među planinarima u Alpama, dovela je do iznenađujućeg otkrića da različite vrste tjelesne aktivnosti rezultiraju različitim učincima na masnoće i šećere u krvi.
Penjanje uzbrdo brže je uklanjalo masnoće iz krvnog optoka, dok je spuštanje nizbrdicom brže smanjivalo koncentracije šećera u krvi. Hodanje i u jednom i u drugom smjeru snižavalo je razinu lošeg kolesterola.
Obje vrste hodanja – i uzbrdo i nizbrdo – korisne su za zdravlje, ali jedna je za dijabetičare bolja od druge, pojasnio je dr. Heinz Drexel, iz Kliničke bolnice u Feldkirchu, u Austriji, koji je izvijestio o nalazu na nedavnom skupu Američke udruge kardiologa, u New Orleansu.
U praksi, prilično je teško zamisliti tjelovježbu u kojoj bi se hodalo samo uzbrdo ili samo nizbrdo, ali, za potrebe studije, ispitanici su koristili žičare. No, kako ističu kardiolozi, i u svakodnevnom životu mogu se imitirati uvjeti ove studije: recimo, osobe koje rade u visokokatnicama mogu se ili uspinjati stepenicama, ili njima silaziti, a u drugom smjeru koristiti dizalo.
Hodanje uzbrdo koncentrični je tip tjelovježbe, gdje se mišići skraćuju; hodanje nizbrdo ekscentrični je mišićni rad, gdje se mišići razvlače.
Upravo zato bi hodanje nizbrdo moglo biti posebno pogodno za dijabetičare koji često imaju probleme s koncentričnim tjelovježbama ili aerobikom. Jedini problem u spuštanju nizbrdicom je veliki pritisak na koljena.