Bob Trinchero, Sutter Home Winery: Volim Zinfandel iz vise razloga, jedan od njih je taj sto – Zin NIJE Cabernet Sauvignon!
Mnogi u Americi, sa Zinfandelom, crnim vinom, upoznali su se zahvaljujuci njegovom “bijelom,” tocnije njegovom “blush” ili rose blizancu, kreaciji Boba Trinchera, iz Sutter Home Winery, u St. Heleni, u dolini Napa. Pijuckajuci Trincherov rashladjeni “White Zinfandel,” privlacno, njeznoruzicasto, lakse vino, jedna nova i na vino jos nenaviknuta generacija americkih pilaca, pocela je, negdje 70-ih godina, otkrivati i ono crno. Za svakog ozbiljnijeg ljubitelja Zina, medjutim, nikad nije ni postojalo nista drugo osim crnoga. No, mozda upravo tom Trincherovom “bijelom” treba zahvaliti sto je ne samo istoimena sorta, u Kaliforniji, gotovo od zaborava spasena, nego i sto je popularnost njenom crnom vinu vracena i, sto je, mozda, jos veca ironija – sto je njegova kakvoca poboljsana!
Imena Boba Trinchera i zinfandela idu ruku pod ruku, doista su nerazdvojna. Bob Trinchero je bio taj koji je tada skromnom i priprostom zinfandelu podigao kakvocu, donio mu novu popularnost i na njegova vina privukao pozornost americkih potrosaca.
Bijelo vino od crvenog grozdja nije nista novoga. Ono se radi stoljecima, tako sto se dovoljno brzo sok bobice odvaja od kozice, koja daje boju. No, kad kazemo Zinfandel, ne mislimo na bijelo, vec na ono kalifornijsko crno. Po dolasku u Kaliforniju, sredinom 19. stoljeca, sorta je, sve do prijeloma stoljeca, veliku popularnost uzivala, od nje su se i pravila crna vina, izrazenog vocnog okusa i pitka, a onda, iz nekoliko razloga – zbog prohibicije, manja potraznja grozdja, a nakon razdoblja prohibicije – veca potraznja za drugim sortama od kojih su se pravila tada popularna jeftina, stolna, “galonska” vina, prodavana u velikim bocama i zinfandel je postao “vinifera non grata,” pise David Darlington u knjizi “Angels’ Visits, An Inquiry Into the Mystery of Zinfandel.”
Cijena mu je naglo pala, nestalo je na tisuce jutara zinfandela, svi su zurili zamijeniti ga drugim sortama. Buduci da je zinfandelova ponuda bila nepredvidiva, zanimanje za nju izgubila je mnoga vinarija i, nakon nekoliko desetljeca, zinfandel se nasao gotovo na rubu zaborava. A onda se, da citiram opet Darlingtona, “...spas pojavio u obliku blijedoruzicastog konja. Galopom je krenuo iz Central Valley i uskoro ga je bilo svuda, od obale Pacifika do podnozja Sierre i svih tocaka izmedju, da trgovine i samoposluzivanja diljem Sjedinjenih Drzava i ne spominjemo...Bijeli je Zinfandel postao najpopularnije sortno vino. I ne samo to, spasit ce on i ono crveno, ali cijela ta svijetla prica ima i svoju ‘mracnu’ stranu – oni ‘ozbiljni’ ljubitelji sorte u bijelom su Zinu vidjeli hulju i lopova, a ne junaka, osloboditelja.”
Bilo je prije Boba Trinchera i nekoliko drugih koji su zagovarali bijela vina od zinfandela, tvrdili da je sorta za njih bolja. Bilo ih je jos vise poslije Boba Trinchera, kad su vidjeli kakav je uspjeh bijelo njemu donijelo. On sam kaze da se sve slucajno dogodilo.
No, prvo, nekoliko rijeci o pocecima vinarije....Sest je generacija obitelji Trinchero u sjevernoj Italiji pravilo vino; odande, Bobov je otac, Mario, s bratom, u Ameriku stigao 20-ih godina proslog stoljeca, bas u vrijeme prohibicije. Do njenog ukidanja, 1933, vino su pravili i prodavali na podrucju New Yorka i New Jerseyja, kako su, kaze Bob, jedino i mogli - ilegalno. Godine 1945, njegov je ujak posjetio Napu i zaljubio se u nju; tri godine kasnije, 1948, nagovorio je Bobovog oca da presele u Kaliforniju. Iste su godine kupili Sutter Home vinariju. Podignuta jos 1874, sjedila je prazna, upravo zbog dugog razdoblja prohibicije.
Trincherovi su zapoceli kao mala, “mom-and-pop” vinarija, vino su prodavali s vrata. Genericna vina, kaze Bob, najraznoraznija, pod vise od 50 etiketa....
“Izmisljali smo imena, samo da bi prodavali vina...Lokalni je vic bio da 52 etikete prodajemo, a samo dvije cisterne vina imamo – jednu za bijelo, jednu za crno. I da samo etikete na bocama mijenjamo. Ali, istina je da etiketa tada nije bila bitna, vino se onda prodavalo za dolar po galonu. Moji su s tim bili zadovoljni, iako su tek za egzistenciju zaradjivali. Ja sam vinariju preuzeo kad je ujak u mirovinu otisao, 1960. godine, i otada sam ovdje.”
Bob je odmah shvatio da buducnost vinarije nece biti u onim vinima u galonskim bocama i poceo je polako stvari mijenjati te zinfandelu, svojoj najdrazoj sorti, vecu paznju poklanjati. Svoje prvo, pravo, ozbiljno, crno napravio je 1968, od zinfandela iz Amadora, u podnozju Sierra Nevada planina, vino je ispalo dobro, cak vrlo dobro i medju rijetkim entuzijastima postalo vrlo cijenjeno, prisjeca se Bob. Ali, 1972. godine, u pokusaju da od njega napravi jos bolje, dogodilo se nesto sto je i njegov i zivot vinarije potpuno promijenilo. Eh, sad se vracamo na ono Trincherovo bijelo.
“Pokusavao sam postici jos intenzivniji karakter vina. Sok od bobica ionako je prvo bijeli, htio sam, otakanjem, na istoj kolicini muljanog grozdja imati manje soka.” Bob je postigao ono sto je, zapravo, htio –vece, snaznije, intenzivnije crno vino, ali ostalo mu je oko 550 galona svijetlog soka i ono je fermentiralo u bijelo. Tom je, nazovimo ga, “nusproizvodu” dao ime “bijeli Zinfandel,” bilo je to suho vino i kod potrosaca ne bas popularno. Tri godine kasnije, 1975, vrenje je, iz neobjasnjivog razloga, usporilo, fermentacija stala, vijest losa za onoga koji radi suha vina, i u Bobovom bijelom Zinfandelu ostalo je oko 2% neprevrelog sladora, vino ostalo malo sladje, a u njemu nastala ona lijepa blijedoruzicasta boja. Ono sto Bob voli zvati “neocekivanim dogadjajem,” jer nikad mu namjera nije bila, istice, da pravi bijelo vino od zinfandela, pretvorilo se u najbolje prodavano vino u Sjedinjenim Drzavama. S prvobitnih 5.000-6.000 sanduka, proizvodnja se, do 1990, popela na 4 milijuna sanduka; danas Sutter Home Winery na trziste izbacuje – 10 milijuna sanduka. Uz malu, obiteljsku vinariju, uz Highway 29, arteriju doline Napa, nikla je masivna, nova. Jos kad je samo milijun i pol sanduka proizvodio, kaze Bob Trinchero, boce bi punio i na kamione tovario istovremeno, vino bi na “freewayu” zrilo.
“Ima jedan zanimljivi aspekt bijelog Zinfandela, znate,” objasnjava Bob, kao sto je vec tko zna koliko puta. ”Ocito je da oni ozbiljni proizvodjaci Zinfandela, na bijeli Zin gledaju kao na nesto bezvrijedno, svakako ne ozbiljno vino. Medjutim, krajem 70-ih, pocetkom 80-ih, njegovo je crno vino palo u nemilost, Cabernet Sauvignon, Pinot Noir i druge plemenite sorte preuzele su vodstvo. Vinarije su prestale proizvoditi Zinfandel, vinogradari mahnito cupali iz zemlje svaki njegov trs, a mnogi su od njih bili jako stari. Kad je “bijeli Zin” dobio na popularnosti, svi su govorili ‘Hej, treba nam zinfandela!’ i poceli ga opet mahnito saditi. Ako nista drugo, bijelom Zinu treba zahvaliti sto, ako vec nije svaki trs spasio, onda je,” naglasio je Bob Trinchero, “svakako sprijecio da se iz kalifornijskih vinograda iscupa i ono sto je u njima bilo preostalo.”
Ako je bijelo, zasto ga onda zovu “pink” ili “blush” – ruzicasto, a ako je ruzicasto, zasto onda na etiketi pise “White Zinfandel,” bijelo? “To me uvijek pitaju,” odgovara, kroz smijeh, Bob. “Ono prvo, moram reci, bilo je doista bijelo. Lagano tijesteno, uopce boju nije imalo. Kao Chardonnay je izgledalo. Kad sam grozdje poceo tijestiti vise, kad sam vec namjerno to vino radio, kad je na kozicama duze lezalo, tad sam i onu rumenu boju dobio. Zasto ga zovem ‘bijeli Zinfandel’ kad je on ruzicasti? Zasto Chardonnay zovu bijelim vinom, a nije bijele nego zute boje?”
Ima Bob pravo! Ipak, kad njegovo, oni ozbiljni, pravi ljubitelji Zinfandela, drugim rijecima - ljubitelji crnoga, zovu “blush” ili “pink stuff,” oni mu se podsmjehuju i te rijeci sotto voce izgovaraju. Bob je toga svijestan, ali i toga da je upravo njime postigao fenomenalan uspjeh! I ne smatra da je on “socioloski,” kako to u svojoj knjizi sugerira David Darlington...
“Bijeli je Zin uspio, jer je vino fino, jer ljudi vole ono sto je fino, a bijeli Zinfandel prosjecnom Amerikancu fino je vino, i to je to! E, sad, ako ste pravi poznavalac vina – a to znaci,” dodao je Bob, “da ste i ogranicenih pogleda, da ste puni predrasuda, sto je OK, tako ste sami odabrali, onda vam nije dobar bijeli Zinfandel. Ali, on je u Americi, u smislu kolicine, odmah iza Chardonnaya, dakle – drugi, a to ce, mislim, biti zato sto ga ljudi vole piti!”
Proizvodi vinarija Sutter Home i druga bijela, poput Chardonnaya, i neka crna vina, poput Cabernet Sauvignona, Merlota, ali pola njene godisnje proizvodnje od 10 milijuna sanduka, cini upravo “White Zinfandel.” Cjelokupna proizvodnja stavlja je medju pet najvecih proizvodjaca u Sjedinjenim Drzavama. Tocnije, kompanije Constellation Brand i Wine Group, koje obuhvacaju mnoge druge vinarije, te Gallo, stoje iznad tri najveca individualna proizvodjaca vrhunskih vina – Sutter Home, Mondavi i Beringer. Te tri, kaze Bob, godisnje razlikuje samo 400 do 500 tisuca sanduka i stoga te tri mijenjaju mjesta. Sutter Home nekad je cetvrta, nekad peta, nekad sesta. Trenutno se drzi petog mjesta. Godisnje uposljava, ukljucujuci i sezonske radnike, njih oko sest stotina.
Mnogi od americkih potrosaca sa Zinfandelom su se upoznali upravo preko onog rumenog Bobovog bijelog. I to bas u vrijeme kad je ozbiljno opala potrosnja crnog. Ironicno, bijelo je i crnome pomoglo iako i danas, svaka deseta boca prodana americkim potrosacima jos uvijek je ona bijelog Zinfandela – ima u njemu nagovjestaja naranci i limuna i slatkih jagoda i to mnogom Amerikancu jos uvijek jako odgovara.
“To ‘bijelo’ ce uvijek imati svoje mjesto, nasa vlastita istrazivanja pokazuju da cak 60% onih koji bijeli Zin piju, s bijelim Zinom i ostaju. Preostalih 40% kupuje druga vina. To je vrlo utjesan faktor,” s neskrivenim zadovoljstvom je rekao Bob. Industrija vina uvijek ce biti tu, dodao je, potreba za vinom takodjer, ali ne mislim da cemo od Amerike ikad napraviti zemlju vinopija. Steta,” dodao je, “jer izracunao sam jednom, kad bi prosjecna potrosnja vina u Americi, po glavi stanovnika, bila kao ona u Italiji, mi ne bismo u ovoj zemlji nasli dovoljno tla da zasadimo toliko vinograda koliko bi nam bilo potrebno grozdja. Jos uvijek je potrosnja vina, u Sjedinjenim Drzavama, samo dva galona (oko 7.5 litara) godisnje, per capita, i tu se ne da izmijeniti nista.”
Za “bijeli Zinfandel,” za njegovih pet milijuna sanduka, Sutter Home vinarija grozdje dobija iz devet kalifornijskih okruga. Oko 25% sami uzgajaju, ostalo od drugih kupuju.
Za one ozbiljnije vinopije, ne nuzno u smislu kolicine, Zinfandel je oduvijek vino - crvene boje! Bogatije je aromom i okusima, alkoholom, kompleksnije karakteristike ima. Sa crnim je Bob Trinchero i poceo kad mu se ono bijelo “dogodilo.” Bijelo zaradu donosi, crno i dalje s ljubavlju radi, za one ozbiljnije ZINpotrosace, a i za sebe, jer bijelo, veli, nikad uz hranu ne pije, ono je dobro kao aperitiv pice i mozda uz jela orijentalne kuhinje, ali, priznaje, ona njemu, porijeklom Talijanu, nije tako draga te bijeli Zin, za njega, ostaje na razini lijepog aperitiva. Za “pravi,” crni Zin, a Sutter Home Winery ih proizvodi pod cetiri razlicite etikete – Trinchero Montevina je jedna, primjerice, s njima Bob Trinchero, jedan od prvih clanova ZAP-a, Udruge Zinfandel potrosaca i proizvodjaca, i izlazi na godisnje festivale ZIN-a… grozdje, dakle, za ta vina dolazi iz 5-6, za zinfandel, najboljih podrucja – Napa, Sonoma, Lodi, Lake County, Amador. Jedna od nezgodnih stvari, kaze Bob, je ta da zinfandel uspijeva dobro gdjegod ga posadite, ali ne daje isti kvalitet svagdje. Najbolji nalazi u spomenutim podrucjima iako je srce, kaze, u Amadoru ostavio jos kad je svoje prvo crno radio...Zapravo, prvih godina je i White Zinfandel radio od grozdja s podrucja Amadora. Uz Amador, najvise cijeni Dry Creek Valley, u Sonomi, i podrucje Calistoge, u Napi. Tri najbolja mjesta, kaze, za uzgoj zinfandela. Inace, mozete ga dobiti i iz Bakersfielda, dolje na jugu, ali kakvoca nije ista.
Sto u Zinu, dakako onom crnom, najvise cijeni? “Volim ga iz vise razloga, jedan od njih je taj sto – Zin NIJE Cabernet Sauvignon! Necete vjerovati koliko sam od njega vec umoran! Pa ne mozete ga vise ni piti dok barem 10 godina ne napuni! Ja ne zelim toliko cekati!!! Vec to sto nije Cabernet, Zinfandel je vec veliki plus za mene. Pio sam nedavno jedno, berba 1972, bilo je odlicno, trideset godina staro! Zinfandel daje vino koje se moze piti i mlado i staro. I mnogostrano je, ide uz vise jela od Caberneta, a od njegovog grozdja mozete praviti jos i bijelo i ona u stilu beaujolais i porto vina! Prvi porto proizveli smo 1972. godine. Zadnjih pet godina, radimo ga svake godine.”
Kad je u pitanju mladji Zin, Bob uziva u njegovim vocnim karakteristikama, u starijem – u onom punom, kompleksnijem okusu koje ga na eukaliptus podsjeca. S grozdjem, kaze, ima malo problema, jer zinfandel ima losu naviku da nejednako sazrijeva i tesko je odrediti sadrzaj secera. Vanjske bobice bit ce zrele, cak prezrele, a one unutarnje i donje - nezrele. Za crno vino, grozdje voli trgati kad dosegne 24 Brixa, smatra da Zin mora imati barem 13% alkohola, pozeljno cak 14%; za bijelo, grozdje trga onda kad je u njemu zeljena kiselina postignuta, ne kolicina secera, jer u njihovom bijelom Zinu samo je 10 i pol do 11% alkohola.
“Pamtim berbu 1968, grozdje je bilo ubrano, nikad nisam uzgajivaca pitao koliki je secer u njemu bio, mislio sam da on zna i da je pravilno postupio. Kad je grozdje stiglo u vinariju, vidio sam na njemu vec sasusenih bobica, vidio da je grozdje bilo vrlo zrelo, no kad je bilo gnjeceno, u tanku sam vidio 28%, malo prezrelo, rekao sam sebi, ali poceo s fermentacijom. Iduci dan, secer je bio 29%, dan iza – 30%; rekao sam – cekaj malo, trebalo bi biti obrnuto. Shvatio sam da je u grozdju bilo suvise suhih bobica koje su, tijekom vrenja, bubrile i podizale postotak secera. Dobio sam vino sa 17% alkohola i 2% secera i bilo je to jedno od najboljih vina koje sam ikada napravio,” prisjeca se Bob Trinchero nekih neobicnijih trenutaka. Ipak, slijedece godine, 1969, rekao je – da beremo malo ranije!
Bi li u visokokonkurentnoj Napi uspjesno opstao da nije bilo njegovog rumenog bijelog? “Bez uspjeha naseg ‘bijelog Zina,’ bili bismo mala, obiteljska vinarija, s proizvodnjom od 10-15 tisuca sanduka. Nikad ne bismo narasli do ovih razmjera, jer konkurencija u Napi, Kaliforniji opcenito, vrlo je jaka. Iz dva razloga – imate vinarije koje postaju javne, to je nesto novo, a imate i velike korporacije koje kupuju male vinarije, nije im stalo da razviju reputaciju etikete, jednostavno kupuju i konsolidiraju. Ali, business je vrlo uzbudljiv – nikad ne znam sto ce se dogoditi kad ujutro krenem na posao.”
“Poslovno,” rekao je Bob Trinchero, “rastemo sasvim lijepo, blago, ali solidno – 3% godisnje, sto je prilicno kad u obzir uzmete da je osnova 10 milijuna sanduka godisnje. U poslu smo zajedno moj brat, moja sestra i ja, a i mladja generacija pokazuje interesa. Svakome je lijepo, a meni pruza mjesto na koje odlazim svako jutro. Otac, staroga kova, uvijek mi je govorio: Muskarac mora imati nesto kamo ce ici, kad ustane, svakog jutra!”
Sutter Home Winery nalazi se tocno uz Highway 29, Napinu glavnu, i jedinu, prometnicu. Vinariju godisnje posjeti preko 200.000 ljudi. Sto to znaci za razvoj turizma, nije potrebno ni reci. Medjutim, naglasava Bob Trinchero, samo zbog vina – nece dolaziti. Ljudi nece silne kilometre prevaljivati samo da bi jednu vinariju posjetili. Industrija, kao takva, mora zajedno nastupati, mozda 10 vinarija zajedno, koje moraju nekakav “happening” kreirati, odrediste stvoriti. Da, doci ce ljudi zbog ljepote kraja u kojemu se nalazi vinarija, ali ako nema prvoklasnih restorana, prvoklasnih hotela i jedinstvenih sadrzaja, kulturnih dogadjaja, znacajnih festivala...nista nece biti ni od turizma! Ljude treba znati privuci u vinsko podrucje – popit ce ako mogu i dobro pojesti, doci ce ako mogu na dobrom mjestu odsjesti i ako se, u medjuvremenu, mogu jos i dobro zabaviti i nesto jedinstveno vidjeti!”
Bob Trinchero u industriji vina je vec preko 40 godina. Njegova vinska filozofija?
“Praviti vino koje ce biti vrijedno 20 dolara, prodavati ga za pet...drugim rijecima, dajte potrosacu uvijek vise nego sto on ocekuje! To je nasa filozofija, pokazala se kao jako dobra. Prije tri mjeseca, primjerice, na Medjunarodnom sajmu vina u San Franciscu, dobili smo zlato za nas gewurtztraminer, veliko priznanje i cast! Na mojem radnom stolu, medjutim, stalno je cjenik lokalne drogerije koja to isto vino za $ 2.99 prodaje. Ako tako mozete dalje, i usput profit ostvarujete, nema razloga da brinete! Potrosac po toj cijeni doista uziva u vasme proizvodu. Ne razumijem one koji su spremni platiti $100 za butelju vina. Uvijek, u kakvoci, dajte vise nego sto kupca kosta!”
Onaj “White Zinfandel” mozda je i bio puki slucaj, ali Trincherova formula za uspjeh uvijek je bila strategija: Daj proizvod naklonjen i prilagodjen svima, prodavaj ga po cijeni pristupacnoj svima, ne iskljucuj nikad nikoga. Svoj uspjeh, Bob Trinchero i sazima rijecima – puno i tesko raditi i publici dati ono sto ona zeli! Vino ne treba potrosaca plasiti, mora mu se omoguciti da u njemu uziva, u krugu obitelji, uz hranu, a da pritom to ne mora svaki put i na dzepu osjetiti.
Ali nista manje vazno, odmah je dodao, vazno je za pravu sortu naci – pravo mjesto, kvalitet vina uvijek dolazi iz vinograda. Od dobrog grozdja uvijek mozete napraviti lose, ali od loseg – nikad dobrog vina! Jako je vazno odrediti i gdje tocno vinograd zasaditi, sto u njemu imati, jer to ce onda i kakvocu vaseg vina odrediti.”
Za zinfandel se dugo mislilo da je talijanski primitivo, o porijeklu zinfandela se nagadjalo...
“Nagadjalo, sve dok dr. Meredith nije objavila rezultate svojih DNK istrazivanja, veceg i boljeg dokaza nema. Jos uvijek ostaje pitanje je li zinfandel nastao od primitiva ili primitivo od zinfandela, jer filoksera, koja je evropsku lozu unistila u 19. stoljecu, u Italiju je, zapravo, dosla u 20-om, ali jedno je sigurno - roditeljima tragovi vode u Hrvatsku."