Klarinet melodiju nosi visoko, prati ga, za oktavu nize, saksofon-sekcija… taj individualni, osebujni i jedinstveni zvuk orkestra Glenna Millera dao je niz hitova koji ostaju definitivni primjeri swinga. Ali, do radjanja tog zvuka i stvaranja slavnog Millerovog orkestra, trebalo je proci dosta vremena.
Rodjen u mjestu Clarinda, u drzavi Iowa, 1. ozujka 1904, Millerovo prvo glazbalo bila je mandolina, poklon od oca. Svoj prvi trombon dobija kad mu je 11 godina i odmah postaje clan jednog lokalnog orkestra. Obitelj potom seli na Zapad i Miller par godina studira na sveucilistu Colorada, ali zbog svirke i stalnih audicija, napusta studij i krece put Los Angelesa.
G. 1926, prikljucuje se, kao trombonist, orkestru Bena Pollacka, a pise i aranzmane za njega. Onda odlazi u New York gdje nastupa i snima s bracom Dorsey, bubnjarom Geneom Krupom, saksofonistom Colemanom Hawkinsom....
G. 1934, Miller i pomaze braci Dorsey u osnivanju njihovog big banda i postaje njegovim glazbenim direktorom, a onda organizira i orkestar Raya Noblea. Godinu kasnije, 1935, Miller po prvi puta snima pod vlastitim imenom, ali kako prodaje tek par stotina ploca, zakljucuje da je sigurnije ostati s Nobleovim orkestrom. Snima pomalo i dalje, ali bez uspjeha. Ocajan, bez novca i bez ikakve ideje sto i kako dalje, na Staru godinu 1937, nakon nastupa u Yorku, u Pennsylvaniji, raspusta orkestar i umoran od svega vraca se u New York.
Tada, u nekom trenutku izmedju Nove godine i pocetka ozujka, radja se ona ideja - da treba nekako naglasiti puhacku sekciju orkestra. Osniva novi, kojemu ce se, izmedju ostalih slavnih glazbenika, prikljuciti i onaj cije ime zauvijek ostaje vezano uz ime Glenna Millera - saksofonist Tex Beneke. Odjednom, redaju se uspjesi, orkestar nastupa u Carnegie Hallu s najboljima, orkestrima Paula Whitemana, Freda Waringa i Bennyja Goodmana. Niz hitova koji ce postati i ostati definitivni primjeri swinga, pocinju se prodavati u stotinama tisuca – Tuxedo Junction, Pennsylvania 6-5000, In the Mood....
Vladavina Glenna Millera, kao najpopularnijeg bandleadera u Sjedinjenim Drzavama, pocela je relativno kasno u njegovoj karijeri i bila relativno kratkog vijeka – od proljeca 1939. do jeseni 1942. Ali, tijekom tog razdoblja, popularna je glazba bila potpuno pod njegovom dominacijom. To mu je priznao i casopis Down Beat iako ljubitelji jazza nikad nisu narociti cijenili Glenna Millera, jer ispred njegovog izuzetno discipliniranog i uvjezbanog orkestra stavljali su one koji su dopustali vecu mogucnost improvizacija. Miller je bio prosjecni troombonist, “pjesak, koji je toga bio i svijestan,” rekao je za njega Benny Goodman. Ali, vodio je komercijalno najuspjesniji big band svih vremena, a nacin na koji je swing unio u popularnu glazbu, ostaje bez premca.
Nakon uspjeha na istocnoj obali, orkestar Glenna Millera krece i na Zapadnu, u Hollywood, gdje snima i par filmova i niz novih hitova – Chattanooga Choo Choo, I’ve Got A Girl In Kalamazoo, Little Brown Jug, ali rat pocinje uzimati svoj danak i mnogi glazbenici, kao i toliki drugi mladi muskarci, dobijaju pozive u vojsku. U listopadu 1942, tridesetosmogodisnji Glenn Miller sam se prijavljuje. Nakon vise mjeseci uspjeva svoje nadredjene uvjeriti da treba i moze modernizirati vojni orkestar te da ce to, u americkih vojnika, podici moral. Osniva 50-clani Glenn Miller Army Air Force Band; potkraj 1943, orkestar stize u Englesku, usred blitza. Za manje od godinu dana, nastupit ce, za saveznicke trupe, osam stotina puta, preko radija cut ce ga milijuni drugih slusatelja, prikupit ce, u ratnim obveznicama, milijune dolara.
U jesen 1944, orkestar se sprema u Pariz, na sestotjednu turneju Evropom. Miller odlucuje krenuti ranije da bi organizirao njihov smjestaj. Petnaestog prosinca 1944, ukrcava se na transportni avion koji, pretpostavlja se, nestaje negdje u sivim vodama La Manchea. Milleru je bilo samo 40 godina. Orkestar odrzava planirani bozicni koncert u Parizu, bez Millera, i po zadnji puta nastupa u studenom 1945, u National Press klubu, u Washingtonu, za predsjednika Harryja Trumana i generale Dwighta Eisenhowera i Hapa Arnolda, koji orkestru odaju priznanje za njegovu sjajno obavljenu misiju u saveznickim snagama.
Originalni Millerov orkestar po zadnji puta svira svoju glazbenu temu – Moonlight Serenade...Glenna Millera – trombonista, aranzera, skladatelja, bandleadera, Amerika pamti po mnogim stvarima – po njegovom glazbenom stilu, po njegovom “showmanshipu,” njegovom smislu za publicitet, sposobnosti da privuce paznju javnosti, po njegovoj marljivosti i upornosti i po njegovom patriotizmu. Napustio je svoj vlastiti, civilni No. 1 big band, da bi osnovao vojni i njegov zvuk modernizirao. Za zemlju je i zivot izgubio i stoga ce uvijek biti najdrazi glazbeni patriot i rodne mu Clarinde i cijele Amerike.