Republikanska je stranka vodeca politicka sila u Sjedinjenim Drzavama jos otkako se, 1856. godine, prvi puta pojavila na predsjednickim izborima. Nastala je zahvaljujuci anti-robovlasnickim aktivistima kao i pojedincima, okupljenima u stranci Free Soilers, koji su vjerovali da je vlada trebala besplatno davati Zapadnu zemlju doseljenicima. Na jednom od masovnih okupljanja, koje su potonji odrzavali u gornjim drzavama Srednjeg Zapada, u znak prosvjeda protiv sirenja robovlasnistva na zapadni teritorij, osnovana je bila nova stranka. Bilo je to u mjestu Ripon, nedaleko Milwaukeeja, u saveznoj drzavi Wisconsin, 20. ozujka 1854. godine. Cetiri mjeseca kasnije, u mjestu Jackson, savezna drzava Michigan, stranka je dobila i svoje ime – Republican, jer ime je aludiralo na jednakost i na stranku demokratskih republikanaca Thomasa Jeffersona.
Iako su je mnogi smatrali “trecom strankom,” jer demokrati i vigovci predstavljali su tada dvo-stranacki sustav, republikanska je stranka vrlo brzo postala dominirajuca politicka sila Sjevera. Dvije godine nakon osnivanja, na izborima 1856, njen je predsjednicki kandidat, John Fremont, dobio cak 33% glasova. Vec nakon iducih izbora, 1860, u Bijelu kucu ulazi prvi republikanac, Abraham Lincoln. Taj ce dogadjaj ubrzati gradjanski rat, a stranka ce iz njega izici kao cvrsta stranka pobjednickog Sjevera. I anatema bjelackom Jugu jos gotovo stotinu godina.
Odmah po zavrsetku gradjanskog rata, republikanci u Kongresu usvojit ce XIII, XIV I XV Amandman ustava – trinaestim je ukinuto ropstvo, cetrnaestim zajamcena jednaka zastita svim gradjanima Sjedinjenih Drzava, petnaestim pravo glasovanja svima, bez obzira na rasu ili boju koze. Republikanska je stranka odigrala i vodecu ulogu u davanju prava glasovanja zenama. Prva zena, koja ce uci u Kongres, bit ce republikanka, Jeannette Rankin, iz Montane, 1917. godine.
Vecina predsjednika potkraj 19. i pocetkom 20. stoljeca bila je iz redova republikanaca. Do 1930. pod njihovom je kontrolom bio i Kongres, a stranka je dominirala u svakom dijelu zemlje IZVAN cvrsto demokratskog Juga.
Theodore Roosevelt, biran dva puta, s prvim mandatom na samom pocetku proslog stoljeca, bio je pobornik hegemonisticke politike SAD-a, proveo je plan za gradnju Panamskog kanala, bio dobitnik Nobelove nagrade za mir, za svoje posredovanje u ratu izmedju Rusije i Japana, a u svoju je stranku uveo niz progresivnih reformi poznatih pod imenom “Square Deal.” Roosevelta je naslijedio njegov osobni prijatelj i politicki neprijatelj, protivnik Rooseveltovog progresivizma, William Taft, inace, sa 150 kg – najveci i najtezi americki predsjednik ikada!
Nakon demokrata Woodrowa Wilsona, republikanci ce 20-ih godina, opet osigurati dominaciju, s trojicom svojih predsjednika – Warrenom Hardingom, Calvinom Coolidgem i Herbertom Hooverom, ali pocetak razdoblja teske ekonomske krize oznacio je kraj republikanske dominacije. Tijekom dobrog dijela 20. stoljeca, Grand Old Party ce biti manjinska stranka. Tridesete i 40-e godine pripadale su demokratima, uglavnom Franklinu Rooseveltu, cijem New Dealu su republikanci, u pocetku, dali podrsku, ali samo u pocetku, i 20 je godina moralo proci prije povratka republikanskog predsjednika u Bijelu kucu, 1952. godine.
Tijekom iducih 40 godina, do 1992, Bijela kuca ce, u rukama republikanaca, biti 28 godina – s generalom Eisenhowerom (1952), Nixonom, Fordom, Reaganom i Bushom. Tijekom Eisenhowerovih godina, u stranci se radja nova vrsta konzervativizma; Nixonu polazi za rukom premostiti nekako razliku izmedju njih i liberala, ali skandal Watergate lose se odrazava na sve elemente stranke republikanaca i usporava je u progresu kojemu se nadala 70-ih godina, kad su Vijetnam, rasa i drustvena pitanja razdirali stranku demokrata. Reaganova administracija program Nove desnice slijedi jos zesce nego one Forda i Nixona. Pod Reaganom i Bushom, Sjedinjene Drzave postaju i jedina svjetska supersila.
Na samom pocetku, kicmu republikanske stranke cine biznismeni s Istoka i farmeri Srednjeg Zapada. Ukidanje ropstva donosi joj potom i glasove crnaca. Krajem 19. stoljeca, ona ima veliki broj sljedbenika medju radnicima, u rastucim gradovima Sjedinjenih Drzava. Tridesetih godina, medjutim, utjecaj stranke slabi u industrijskim drzavama. Nakon drugog svjetskog rata, republikanci nalaze novu bazu u srednjoj klasi predgradja. Od 50-ih godina, raste za nju i podrska Juga. Protivljenje gradjanskim pravima za crnce dovodi na njenu stranu niz juznjackih bijelaca.
Ukidanje ropstva. Sloboda govora. Prava zena. Prema danasnjim stereotipima, nista od svega toga ne zvuci kao tipicno republikanska tema, ali stranka ih je sve na pocetku prihvatila kako bi se od one druge, demokratske, i razlikovala. Smanjenje savezne vlade i birokracije, vracanje vlasti saveznim drzavama....ni to ne zvuci kao obecanja stranke Lincolna koja se i borila da bi Uniju sacuvala.
Tijekom 150 godina postojanja, republikanska se stranka mijenjala, neki kazu, vise je na kameleona podsjecala nego na slona. Njena platforma 2000, bila je bliza onoj demokrata od prije jednog stoljeca. Pocela je kao radikalna i reformisticka, da bi postala konzervativna – republikansko i konzervativno danas je prakticki sinonimno. Nekad vjerovala u veliku vladu, danas u malu. Republikanci kazu logicno, jer medju osnovnim nacelima stranke ono je koje kaze – pojedinac, a ne vlada, donosi najbolje odluke, a najbolje odluke donose se “blize kuce.” Bila je nekad stranka “zastitne tarife,” da bi postala najpouzdaniji ideoloski zagovornik slobodne trgovine. Povijesno, neprijatelj ropstva, ona danas gotovo uopce nema podrsku crnaca. Nekad je uporiste imala u drzavama Nove Engleske, bila bez ikakve podrske Juga, danas je slika gotovo suprotna.
No, republikansku stranku treba gledati u kontekstu neraskidivog braka, u dobru i zlu, s demokratima. Stranke su ili na vrhu, i odredjuju, ili su na dnu, i svojim protivljenjem reagiraju. Veci dio republikanizma 20. stoljeca odraz je polozaja stranke i njenog zauzimanja obrambenog stava, u naporima da spasi sto se spasiti moze pod dominacijom demokrata. Od nominiranja svog prvog kandidata, Fremonta, republikanci su na 37 predsjednickih izbora pobjedjivali 22 puta. U zadnjih 100 godina, Bijela je kuca bila u rukama republikanaca 60 godina.
Za razliku od demokrata, koji nikad sluzbeno nisu, za svoju maskotu, prihvatili onog magarca, republikanska je stranka, za svoj sluzbeni simbol, slona priznala jos 1874, kad se ta debelokozna zivotinja pojavila u karikaturi Thomasa Nasta.
Demokrati za slona misle da je nespretan, tup, pompozan i konzervativan, ali republikanci smatraju da je dostojanstven, snazan i pametan. S druge strane, republikanci magarca vide kao tvrdoglavu, bedastu i smijesnu zivotinju, ali demokrati - kao smjernu, domacu, bistru, hrabru i simpaticnu.
Adlai Stevenson dao je mozda najbolji opis republikanskog simbola kad je rekao: Slon ima debelu kozu, glavu punu bjelokosti i kao sto svatko tko je vidio cirkusku paradu zna – najbolje napreduje onda kad za rep povlaci svog prethodnika.