Američko insistiranje na izuzimanju građana Sjedinjenih Država od jurisdikcije suda koga nisu ni priznale odustajanjem od ratifikacije Statuta stalnog međunarodnog suda za ratne zločine postaje sve naglašenijim problemom u i onako ne baš idiličnim transatlantskim odnosima. Kako EU gleda na pritiske Washingtona, pogotovo na balkanske zemlje?
Poznato je da su u prijestolnice budućih kandidata, dakle država zapadnog Balkana, kao i preostalih kandidata i pristupajućih zemalja upućena pisma (ambalažirana u formu pravne preporuke) ali s veoma jasnim upozorenjem na posljedice stavljanja potpisa na dokument poznat kao «Članak 98», dakle aranžman kojim se od nadležnosti stalnog suda za ratne zločine izuzimaju određene kategorije a ponegdje i svi građani SAD-a.
Hrvatskoj i ostalim zemaljama proslijeđena je jasna poruka: "Mi ne vršimo pritisak, ali vi ulazite u Uniju, ne u NAFTA-u, zonu slobodne trgovine sjeverne Amerike, iz čega proizlaze određene obaveze. Suradnja sa stalnim sudom dio je našeg acquisa, dakle zakonske baze i nepoštivanje temelja odrazit će se na vaše integracijske ambicije.
Balkanske zemlje nisu jedine države stavljene između ovog čekića i nakovnja. Poljska je značajna američka saveznica, članica NATO-a i od 1. svibnja iduće godine članica Unije, ali se i od nje traži sporazum o imunitetu za Amerikance i to do 1. srpnja a zajednički je stav i Unijine petnaestorice i pristupajućih zemalja da dogovora o izuzimanju nema, a ako ga ima da se odnosi striktno na američke vojnike i diplomate. Amerikanci su uputili oštar diplomatski prosvjed EU radi pritiska. Unija im je odvratila istom mjerom.
Sinoć je u Garmisch Partenkirchenu na obilježavanju obljetnice Marshallovog Europskog centra za studije sigurnosti američki ministar obrane Donald Rumsfeld odaslao mnogo kritika na račun i međunarodnog suda i pravde za žrtve, misleći na belgijski zakon koji omogućuje procesuiranje optuženh za ratne zločine počinjene van Kraljevine Belgije od građana drugih zemalja. Iako su belgijske sudske vlasti nedavno tužbu skupine Iračana protiv generala T. Franksa proslijedile američkom pravosuđu, to nije bilo dovoljno.
«Ovaj je zakon opasan», kazao je ministar Rumsfeld, «to je platforma za koju vjerujemo da će donositi nove podjele unutar NATO-saveza kao i politizaciju pravnih slučajeva». «Pretpostavljam», završio je (uz mnogo dignutih obrva u Europi), «da je slučajno George Marshall živ i njega bi tužili na belgijskim sudovima». Ovim se ministrove kritike nisu završile. «Države su ili odgovorne za svoje poslove ili nisu odgovorne», stalni sud za ratne zločine znači narušavanje, sužavanje njihovog suvereniteta», zadnja je veoma, veoma dvojbena ocjena Europljanima. Mediji ovdje odmah su unisono optužili ministra za licemjerje budući da je njegova zemlja veliki zagovornik haaškog Tribunala za ratne zločine.
U europskoj javnosti nikome nije jasno zašto jedna država s dokazanim pravosudnim sustavom i uzor drugim zemljama svijeta uopće insistira na ovakvim bilateralnim sporazumima. I, isto tako, nerijetko se, uz dozu cinizma, konstatira da istočna i zapadna obala Atlantika ovog trenutka rješavaju svoje sporove preko leđa slabijih.