Vojni analitičari sve češće postavljaju pitanje – odvraća li angažman u Iraku pažnju Sjedinjenih Država s drugih vanjskopolitičkih pitanja? Glas Amerike nedavno je organizirao okrugli stol na temu američke vanjske politike u doba rata.
Neki analitičari političkih zbivanja počinju se pitati da li angažiranje u Iraku sprečava Sjedinjene Države da se usredotoče na druge dijelove svijeta. I da li davanje prioriteta Iraku, te ratu protiv terorizma signalizira bitni zaokret u tome kako Amerika gleda na svijet?
Michael O'Hanlon, viši vanjskopolitički analitičar Institucije Brookings, ovdje u Washingtonu ocjenjuje: "Bilo kojoj administraciji predstavlja ozbiljan izazov kad se mora nositi s više od jedne veće krize istovremeno, pa bih rekao da ni ova nije izuzetak. Mislim da ako pogledate na tekuća vanjskopolitička pitanja, vidjet ćete da smo već na određenoj vrsti autopilota; neka se pitanja riješavaju na tek radnoj razini, a čak je i rat u Afganistanu jedan od primjera za to ili pak obavještajna suradnja na polju terorizma. Mislim da se stvari još uvijek razvijaju pozitivno i da stoga jer nema potrebe za političkim intervencijama na visokoj razini u ovakvim situacijama..."
A evo kako sposobnost adminstracije predsjednika Busha da vodi vanjsku politiku tijekom angažmana u Iraku ocjenjuje John Hulsman, vanjskoplitički savjetnik Zaklade Heritage.
"Mislim da mi u izvjesnoj mjeri cijelo vrijeme, da tako kažem, 'hodamo i žvaćemo kaugumu'. Možemo se na različitim razinama nositi s više od jedne krize. No da bi se postigao napredak po nekom pitanju i povećao politički kapital , tad to u određenom trenutku može biti učinjeno samo na najvišoj razini vlade, a to je recimo na način na koji je Franklin Roosevelt to veličanstveno učinio na pacifičkom i europskom bojnom polju tijekom drugog svjetskog rata, to je vrlo teško ponoviti," rekao je gospodin Hulsman.
Vidimo li temeljite promjene u američkoj vanjskoj politici i načinu na koji Amerika promatra svijet, kao to ilustriraju irački rat i rat protiv terorizma?
"Ne bih rekao. Mislim da u Americi imamo na vlasti administraciju sa snažnim stajalištima u kojoj se nalaze judi koji znaju na birokratski djelotvoran način promicati ta stajališta. A istovremeno, da nije zbog napada od 11. rujna, ne bismo vidjeli tako veliku promjenu u svakodnevnom funkcioniranju vanjske politike u Sjedinjenim Državama. I ne mislim da će biti jednostavno ili poželjno da se okrenemo nekom novom potencijalnom neprijatelju jednom kad ovo bude okončano. Ne pokušavam reći da će predsjednik Bush još šest godina biti na čelu zemlje i da neće više nikad koristiti silu," smatra gospodin O'Hanlon.
Vidi li John Hulsman promjene u američkoj vanjskoj politici i načinu na koji Amerika promatra svijet?
"Mislim da je 11. rujna, a ne Irak, ta ključna crta podjele. Slažem se s Michaelom O'Hanlonom da je Gore pobijedio, on bi učinio slično u Afganistanu. Međutim, mislim da postoje razlike. Mislim da postoje najmanje dvije razlike koje treba spomenuti, makar ukratko...Postoje podjele unutar Demokratske stranke. Ako pogledate glasovanje o dopuštenju za uporabu sile u Senatu, vidjet ćete među demokratima podjelu negdje po sredini. S republikanske strane, postoji istinska podjela između konzervativaca i neo-konzervativaca. Međutim mislim da će realnost i realisti starog stila nadglasati neo-konzervativce," ocjenjuje gospodin Hulsman.
On smatra da u Sjevernoj Koreji administracija već otkriva kako je jedna stvar retorika, retoričke neokonzervativne bujice, a druga nositi se s problemima na realističan način.