U Sjedinjenim je Državama sve naglašenija nejednakost između bogatih i siromašnih. Razlika između onih koji imaju i onih koji nemaju povećava se i u brojnim drugim zemljama svijeta.
Nedavno objavljena izvješća iznijela su na svjetlo dana kako neki od vodećih gospodarstvenika u američkom privatnom sektoru zarađuju nevjerojatne iznose. Uz te velike prihode često idu i besplatno stanovanje, plaćena ljetovanja, mogućnost kupnje dionica kompanije po povoljnim cijenama, članstva u ekskluzivnim klubovima i druge slične pogodnosti.
Istovremeno se izvješćuje i o sve većem siromaštvu. Primjerice, početkom mjeseca je američko Ministartvo poljoprivrede klasificiralo 11 i pol milijuna američkih domaćinstava kao 'neizvjesnih glede opskrbe hrane', što znači da nisu uspjeli ispuniti svoje osnovne potrebe. To je milijun više negoli 1999. godine.
Prema Uredu za popis stanovništva, skoro milijun i pol Amerikanaca je prošle godine izgubilo zdravstvenu zaštitu, uz oko četrdeset milijuna onih koji je već nisu imali ni prije.
Krugman: Socijalna nejednakost kao 1929.
Profesor međunarodne ekonomije na Sveučilištu Princeton Paul Krugman kaže da se nesrazmjer prihoda u zemlji povećava već dva desetljeća: "Prije deset godina govorili smo 'možda bi stvar glede nejednakosti u prihodu čak mogla poprimiti razmjere kakve je imala 1929.' Sad je situacija na razini na kakvoj je bila 1929. godine."
Profesor Krugman kaže da su Sjedinjene Države nakon drugog svjetskog rata postale egalitarnije društvo no što su to bile prije 1945. Prije trideset godina bogati su zarađivali 70 puta više nego prosječni Amerikanci. Međutim, 1998. godine, 13 tisuća najbogatijih obitelji u Amerci imalo je prihod koji je bio tristo puta veći od prosječnog. To je jednako sveukupnom prihodu 20 milijuna najsiromašnijih američkih domaćinstava.
Paul Krugman napominje da se taj jaz povećavao upravo tijekom razdoblja gospodarskog rasta.: "Ono što je upada u oči jest činjenica da je vrlo veliki dio dobitka išao ljudima koji su već ionako bili izuzetno bogati. Dobitak nije išao ljudima na dnu ljestvice prihoda. Dakle, o ovome treba razmišljati na taj način."
Što je uzrok velikim socijalnim razlikama?
Dok se ekonomisti slažu da se povećala razlika u prihodima između bogatih i siromašnih Amerikanaca, ne slažu se u tome kolika je ta razlika i što joj je uzrok. Viši znanstveni suradnik Instituta Brookings u Washingtonu Gary Burtless navodi nekoliko razloga:
"Tijekom osamdesetih godina, dominantni faktor je bila činjenica da su plaće nekvalificiranih djelatnika sve više zaostajale za plaćama onih koji imaju kvalifikacije. A to se djelomično događalo zbog svjetske konkurencije, zbog sve veće imigracije, posebice nekvalificiranih radnika u Sjedinjene Države, a djelomično i stoga što su tehnološki trendovi bili protiv Amerikanaca s ograničenim kvalifikacijama."
Što se tiče bogatih, Gary Burtless kaže da su porezni zakoni i deregulacija omogućili da ljudi akumuliraju i zadrže velike iznose novca: "Krajem sedamdesetih godina porezni je zakon oporezivao one koji najviše zarađuju oko 60-65 posto. A početkom osamdesetih i sredinom osamdesetih, ta je stopa smanjena na otprilike 35-40 posto."
Ta je promjena pridonijela rastu bogatstva čelnika velikih poduzeća, sportskih zvijezda i zvijeda show businessa, kao i drugih s prihodom na toj razini. "A kao dodatak tome, mnogo je kompanija još i promijenilo način uprave kako bi svojim glavnim rukovodiocima osigurao puno bolje plaće. Tako da su plaće čelnika američkih kompanija rasle zapanjujućom stopom od sedamdesetih do danas" - kaže Gary Burtless.
Mitchell: Socijalne razlike su poželjne
Mnogi američki ekonomisti smatraju da u tome nema ničeg lošeg. Recimo, Daniel Mitchell iz washingtonske Zaklade Heritage smatra da je pogrešno odveć naglašavati razliku između bogatih i siromašnih: "Pravo pitanje jest imamo li ekonomsku politiku i ekonomski sustav koji će dati ljudima šansu da se popnu što više, razmjerno njihovom talentu i spremnosti da marljivo rade."
Gospodin Mitchell kaže da Sjedinjene Države imaju sustav koji ljudima dopušta da se popnu na ljestvici mogućnosti brže negoli u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu. Po njegovom mišljenju, oni koji su danas siromašni neće biti siromašni za deset ili dvadeset godina:
"Mislim da postoji snažan pritisak od različitih skupina s lijevog političkog spektra koje žele veću ulogu vlade, koje žele stvoriti dojam da u Americi ima puno nezadovoljstva i siromaštva. Sve te stvari treba izmjeriti relativnim kriterijima. Siromašni su danas u boljem položaju negoli su bogati bili prije tri stotine godina. Siromašni u Sjedinjenim Državama su najvjerojatnije u boljem položaju negoli srednja klasa u većini drugih zemalja svijeta."
Kao i drugi koji se zalažu za konzervativni pristup fiskalnim pitanjima, gospodin Mitchell vjeruje da su slobodno tržište, smanjenje poreza i deregulacija ključni za gospodarski rast. A, s rastom poboljšava se život svima.
Pitanje oporezivanja središnje je pitanje rasprave o bogatima i siromašnima. U koliko bi mjeri trebalo provesti redistribuciju prihoda? Ekonomisti kažu: ako to bude premalo, povećat će se razlika između bogatih i siromašnih. A ako bude previše, to bi moglo ugušiti gospodarski rast. Konkretno se radi o porezu na velika nasljedstva, ostavštine. Novi zakon predviđa ukidanje tog poreza, iako ga i sada plaćaju samo najbogatiji – 1999. godine taj je porez plaćen na svega dva posto svih ostavština.
Uloga znanstvenih think-tankova u održanju nejednakosti
Razumljivo je da bogatstvo sa sobom nosi i utjecaj. Bogati pomažu političke kampanje i financiraju organizacije koje pak lobiraju političare u njihovo ime. Paul Krugman sa sveučilišta Princeton kaže kako su bogati osnovali i istraživačke organizacije koje mogu pružiti rezultate istraživanja kakve upravo oni žele:
"Rezultat toga je izdašno financirana mreža konzervativnih think-tank organizacija. Zaprepašćuje činjenica da ogromna količina materijala i podataka, korištenih u raspravi o smanjenju poreza za bogate i smanjenje socijalnih beneficija za siromašne, dolazi od institucija koje financira tek nekoliko bogatih zaklada."
Paul Krugman navodi primjer Zaklade Heritage, koja je - kaže on upravo jedna od takvih institucija. Daniel Mitchell iz Zaklade Heritage odbacuje ovakve optužbe: "Organizacije kao Zaklada Heritage osnovane su zbog naše filozofije po kojoj vjerujemo u veću slobodu pojedinca i manju, ograničeniju vladu. Naravno da agresivno pokušavamo zadobiti podršku javnosti jer ne vjerujemo da od vlade treba uzimati novac. Pokušavamo dobiti podršku od ljudi koji možda podržavaju našu misiju."
Amerika i dalje zemlja snažne socijalne mobilnosti
Imigracija je pomogla povećanju razlike između bogatih i siromašnih u Sjedinjenim Državama. Svaki deseti Amerikanac rođen je u inozemstvu, a otprilike svakom petom je barem jedan od roditelja rođen u inozemstvu. Mnogi od njih došli su u zemlju s vrlo niskim obrazovanjem, kvalifikacijama i slabim znanjem engleskog jezika.
"A gotovo svi ti ljudi su u boljem ekonomskom položaju negoli bi bili da su ostali u zemljama iz kojih su došli" - kaže Gary Burtless iz Instituta Brookings. On priznaje da je teško ukinuti razliku između bogatih i siromašnih, ali da se ona može lakše tolerirati u društvima u kojima vlada mobilnost prema gore. To je tradicionalna staza za postizanje osobne dobrobiti u ovoj zemlji. Amerika i dalje ostaje zemlja mogućnosti. Stvar je u tome da za mogućnošću treba posegnuti, a to je u okvirima svačijeg dosega.