Sava Matić ovog se proljeća, nakon devetogodišnjeg izbjeglištva u Bosni i Hercegovini, sa sinom i snahom vratila kući u Medački džep. Sitna 95-godišnja žena, izborana tamnog lica ne odzdravlja već šuti i gleda u daljinu kao da je sama ispred porušenih i spaljenih zidova svog doma kojeg je napustila u zoru devetog rujna 1993. Njen sin kaže da ona vidi ali ne čuje dobro. "Sve je ratove preživjela i uvijek je zdrava", šali se Mile Matić na staričin račun.
Povratkom u Vedro Polje, na ulazu u Počitelj, Matići su ispunili svoj dugogodišnji izbjeglički san. U ožujku su se vratili u potpuno devastiran kraj, koji je prije devet godina srušen i spaljen s namjerom da se u njemu više ne živi. Svoj novi dom, sobicu od desetak kvadratnih metara, sagradili su od donirane cigle i drvenarije nasuprot spaljene kuće. Iako je njihov život daleko od normalnog, Mile kaze da žive "malo drugačije, ali dobro. Dobro kad smo na svom. Ma, čujes, ovdje je..., ja sam se preporodio otkad sam doš'o. Bio bi se vratio i prije, ali nisam ima' gdje", kaže 72-godišnji Mile.
S nešto manje od 150 dolara, koliko zajedno iznose njihove tri mirovine, započeli su život iz početka, u 25-kilometarskoj pustoši, među razvalinama obraslim u šikaru i jasike, bez struje i vode, suočeni s opasnošću od mina i mnogim drugim problemima. Osim Matića jos se svega desetak Srba vratilo u Medački džep. Sela Počitelj, Čitluk, Medak i Divoselo sablasno su prazna, razvučene trake pored cesta i seoskih puteva upozoravaju na mine, ruševine spaljenih i porušenih kuća išarane su grafitima datiranim 9. rujna 1993. kada je, u pokušaju da spriječi daljnje napade srpskih pobunjenika na Gospić, HV osvojila to područje. Tjedan dana kasnije hrvatske snage koje su sudjelovale u operaciji povukle su se na početne položaje ostavljajući iza sebe leševe ubijenih civila i stoke, opljačkane, razrušene i zapaljene kuće i gospodarske objekte.
"Nadrljalo je sve što nije bježalo," kazu Mile i Sofija Matić izbjegavajući razgovor o toj temi. "Sve je prošlo," dodaju, "sad će biti bolje". "Nije me strah, što bi me bilo. Nitko mi se ne prijeti, što netko ima da se na meni osvećuje i na ovim običnim ljudima. Ja što se mene tiče uopće nemam straha niti se koga plašim, jer ja da sam kriv uopce ne bi ovdje doš'o," kaze Mile.
"Tko zna 'ko je koga ubio. Mrtvi znaju, ali šta ti oni mogu reći," zaključuje razgovor njegova žena. Devet godina u Hrvatskoj nitko nije odgovarao niti je procesuiran za zločin za kojeg je znao bivši vojni i državni vrh. Nakon generala Rahima Ademija, haško tužiteljstvo diglo je optužnicu protiv čovjeka koji je vodio operaciju, ratnog načelnika Glavnog stožera HV-a. Janko Bobetko optužen je za ubojstvo sto srpskih civila i vojnika u selima i zaseocima Medačkog džepa. Haški tribunal zatražio je razgovor s jos trojicom osumnjičenika među kojima je i bivši načelnik uprave za obavještajne poslove Ministarstva obrane Davor Domazet.
"Neka odgovara tko je nešto skrivio," kaze Jelena Pavlica iz Počitelja koja s mužem vec petu godinu živi u tuđoj kući u Metku. I ona također nerado govori o '93 iako "rado priča s ljudima jer ih tako malo viđa". "Ne znam ja ništa od toga, što ja znam koliko je ljudi ubijeno, bila sam kući, nikud nisam išla, znam samo kad sam bježala i ništa drugo, što ću više reći," kaze 73-godišnja Jelena. Pavlice su se '97 vratile iz Srbije gdje su godinama kopali po tuđim njivama, a gazde su im nerijetko umjesto nadnice davali kruh, ili samo za kruh. Izbjeglice iz Hrvatske teško su se uklapale u novu sredinu a i ona je njih teško prihvaćala. Vratili su se u državu u kojoj su do '93 živjeli na tada okupiranom području, a mirovina koju danas primaju od države jedino je što ih integrira u hrvatsko drustvo.
Milan i Boja Pavlica vjeruju da Medački dzep nikad neće živjeti prijeratnim životom niti da će se izbjegli Srbi vraćati u većem broju, osobito ne mlađi ljudi s djecom. "Gdje nema škole tu nema života, a ni male djece ni mladih ljudi nema u ovim selima oko Gospića. Zašto smo mi ovdje, samo čekamo da nestanemo, da umremo. Meni je sreća što imam dvoje djece tu dvoje tamo, meni je ipak dobro" kaže osamdesetogodišnji Milan. "Drndamo dan za dan," dodaje njegov susjed, "mirni smo, ni'ko nas ne dira, kontaktiraš sa svakim i u gradu i bez grada, imas sve u kući, svak' ima nešto mirovine, kud ćeš bolje." "Ma, umirit će se to.", kaze Milanova žena Boja. "'oće, jednom ce stati", prekida je Milan. "'uvik je bilo vražje pa se mirilo i živilo zajedno, opet ce živiti tako Srbi i Hrvati", nastavlja Boja. "Ne znam, u to, sumnjam," kaze Milan tiho i doda glasnije, "kažem ja, 'di nema škole i male djece nema tu života."
Nešto više od tisuću stanovnika sela i zaseoka Medačkog džepa nakon Oluje 95 izbjeglo je u Republiku Srpsku i Srbiju gdje i danas žive. Dio njih, uglavnom starijih, izražava želju za povratkom iako se nemaju gdje vratiti. I ovih desetak povratnika živi uglavnom u tuđim kućama, bez socijalnih kontakata s hrvatskom okolinom i u vrlo lošim životnim uvjetima. Žive dan za dan, sretni što primaju mirovinu i što ih nitko ne dira.
Uznemirit će ih povremeni dolasci novinara koji će im kopati po prošlosti koja ih ionako progoni jer na nju sve unaokolo podsjeća. Jako važu svaku izgovorenu rečenicu o zločinu kojeg ili marginaliziraju ili mu traže opravdanje u sličnim na hrvatskoj strani. Ne zanimaju ih optužnice iz Den Haaga, ali strahuju da bi ih svaka nova na njih mogla nanijeti bijes lokalnih desničara. Srbin iz Demokratskog foruma, nevladine organizacije preko koje UNHCR pomaže srpskim povratnicima kazat će da bi najbolje bilo da se sve zaboravi. Inzistirajući na anonimnosti ovaj Srbin iz Korenice smatra da "svaka nova optužnica iz Haaga proces povratka vraća na mrtvu točku".