Kao jedno od 14-ero djece, John Jackson je rodjen, prije 77 godina, na jednoj farmi, u virginijskom okrugu Rappahannock, u zelenim brdima Piedmonta. Prvi razred nikad nije zavrsio, nikad nije citati i pisati naucio, ali u glavi je nosio citavo bogatstvo glazbe, po sluhu naucene. U razdoblju od 1965. do 1999, Jackson je snimio 9 albuma. Pojavio se na glazbenoj sceni u pravom trenutku – bas kad se rodio pokret za cuvanje i odrzavanje dotad nezabiljezenog, nesnimljenog Delta i Piedmont blues-repertoara, repertoara brojnih talentiranih putujucih i neobrazovanih glazbenika. Iz potpune anonimnosti, Jackson je presao u status “zive legende”, “zive riznice materijala”, kad mu je, 1986. godine, Nacionalna zaklada za umjetnost dodijelila svoju nagradu, najvise priznanje u zemlji za folk i tradicionalnu umjetnost.
John Jackson pjevao je otada za predsjednike (u Bijeloj kuci, najdrazi je gost bio predsjedniku i gospodji Carter), i za publiku sirom svijeta – od lokalnih barova do njujorskog Carnegie Halla i londonskog Royal Albert Halla. Nastupao je u vise od 60 zemalja! State Department ga je slao na turneje inozemstvom kao predstavnika onog najboljeg u americkoj glazbi.
Svirati na gitari Jackson je naucio od robijasa po imenu “Happy”. Bio je dijete kad je odred njih, vezanih zajedno lancima, u blizini njegove kuce stavljao asfalt na cestu. Od malog su Jacksona zatrazili vode. Zauzvrat, “Happy” je Johnu dao prve lekcije iz gitare. Uz sva priznanja koja ce doci kasnije u njegovom zivotu, Jackson nikad nije od glazbe mogao zivjeti i nikad nije mogao u potpunosti napustiti svoj pravi posao. Honorarno je nastavio raditi kao - grobar! “Odrastao sam radeci tesko,” govorio je, “i ne smeta me s tim poslom i dalje baviti.”
Majstor varljivo jednostavnog Piedmont fingerpicking stila, stila koji odrazava manje poznatu, ali vitalnu vrstu bluesa, lakseg i ritmicnijeg od onog Mississippi Delte ili Texasa, ali vrlo slozenog nacina sviranja u kojemu palac daje bas, a jedan ili dva prsta melodiju, pa jedna gitara zvuci kao dvije u razgovoru, John Jackson, sa svojim sirokim repertoarom i bluesa i gospela i ragtimea i ranog countrya i tradicionalnih folk-balada i Tin Pan Alley standarda… bio je dobrodosao gost na mnogim festivalima, u zemlji i svijetu. Nikad, zapravo, nije bio bluesman u najstrozem smislu rijeci. “Bluesman nikad ne svira nista drugo nego – blues,” ponavljao je Jackson. I slusao i Mississippi John Hurta i Blind Lemon Jeffersona, ali i – Carter Family i Ernesta Tubba i Jimmieja Rodgersa. Na svom zadnjem albumu, “Front Porch Blues”, izdanog pod etiketom “Alligator Records”, 1999, Jackson je inzistirao da zadnju, “Have It Your Own Way”, izvede njegov sin, James. “Ja cu samo prebirati u pozadini. Zelim da moji prijatelji znaju da glazba ostaje u obitelji.”