Uskoro pocinju proslave stote obljetnice njegova rodjenja, a nedavno je na americkoj nekomercijalnoj televizijskoj mrezi PBS prikazan i dokumentarni film “The Sweetest Sounds”, Najmiliji zvuci. Od obilja dosad objavljenog materijala, pisanog i filmskog, taj je dokumentarac, kazu, najblizi onom – definitivnom! Sto on staroga potvrdjuje, a novoga otkriva?
“We know we belong to the land, and the land we belong to is grand!”, Znamo da pripadamo zemlji i da je ta zemlja nasa – velicanstvena!, pjeva zbor farmera i stocara, novopridoslica na indijanski teritorij tamo negdje pocetkom 20. stoljeca, u pjesmi , iz istoimenog musicala najplodnijeg od svih brodvejskih skladatelja - Richarda Rodgersa.
Musical “Oklahoma” bio je prva Rodgersova suradnja s tekstopiscem Oscarom Hammersteinom. Hladna, snjezna vecer, 31. ozujka 1943, nekih 16 mjeseci nakon napada na Pearl Harbor, bila je premijerna vecer. Dvorana kazalista St. James, na 43. Ulici, nije bila ni do pola puna. Ocajni, producenti su na Times Square poslali cijelu cetu udvorica sa zadacom da, dijeljenjem besplatnih karata, americke vojnike na dopustu privole da umjesto posjeta nekim drugim popularnim, njima privlacnijim, mjestima oko trga, dva sata provedu u kazalistu i tako napune dvoranu. Uskoro, ti su isti producenti morali dodati jedan ekstra show tjedno, za te iste vojnike na dopustu! Sto na Broadwayu, sto na priredbama za njih organiziranima na dalekim ratistima drugog svjetskog rata, milijun i pol americkih vojnika vidjet ce musical “Oklahoma”. Ono sto su i vojnici i civili vidjeli u Rodgersovom musicalu, bila je potvrda same ideje Amerike u vrijeme kad je njenoj buducnosti prijetila opasnost.
Cijeli svijet i danas pjeva Rodgersove pjesme. Ljudi se uvijek i iznova u njih zaljubljuju, nalaze u njima inspiraciju ili, kao sto je sada slucaj – utjehu. Stota obljetnica Rodgersova rodjenja, iako potpuno koincidentna, nije mogla doci u bolji cas.
U dokumentarnom filmu Rogera Shermana – “The Sweetest Sounds”, u jednom od brojnih isjecaka iz arhivskih intervjua, upitan sjeca li se prvih rijeci koje mu je Hammerstein dao da ih uglazbi, Rodgers, bez oklijevanja, odgovara:”Yes: There’s a bright golden haze on the meadow”, Livada se kupa u sjajnoj, zlacanoj sumaglici. Te rijeci, kojima pocinje poznata , rijeci su kojima je sazeta i cijela Hammersteinova zivotna filozofija. Stihovi prvog Rodgersovog suradnika – Lorenza Harta, cesto su znali biti cinicni. Hammerstein je imao tendenciju ka sentimentalnom i optimizmom ispunjenom. Rodgers mu se lako prilagodio i partnerstvo te dvojice, 16 godina dugo, bilo je i jedno od najuspjesnijih na Broadwayu. “Oklahoma”, “Carousel”, “Allegro”, “South Pacific”, “The King and I”, “The Sound of Music”….musicali su koje je Richard Rodgers napisao s Oscarom Hammersteinom.
“Manhattan”, “My Funny Valentine”, “The Lady is a Tramp”, “My Favourite Things”, “Some Enchanted Evening”, “With A Song In My Heart”…samo je nekoliko od svima dobro poznatih skladbi koje je Rodgers napisao bilo s Hartom bilo s Hammersteinom. Pjevali su ih Julie Andrews, Louis Armstrong, Judy Garland, Frank Sinatra, Barbra Streisand, Carly Simon i njen sin Ben Taylor….koristili filmski redatelji Spike Lee, Nora Ephron i braca Coen…televizijske reklame popracene Rodgersovom glazbom da i ne spominjem…ukratko, vise od 900 objavljenih skladbi Richarda Rodgersa nikada, zapravo, nije izislo iz mode. I nakon zadnjeg musicala, “The Sound of Music”, Moje pjesme, moji snovi, 1959, Rodgers je ostao “najizvodjeniji skladatelj bilo koje glazbe koji je ikada zivio.”
Ima li ista sto bismo jos trebali znati o Richardu Rodgersu? Ocito da ima. I to prilicno! Znali smo da je bio ozbiljan, poduzetan businessman-umjetnik, topla, srdacna i duhovita osoba, autor slatkih i poletnih skladbi, musicala koji su milijunskoj publici slali poruku “glavu gore, bit ce bolje, sve ce biti OK”. Televizijska biografija Rogera Shermana otkriva nam Rodgersa-alkoholicara, Rodgersa-zenskara, Rodgersa-mentalnog bolesnika. Flasa vodke na dan bila je standardna mjera, od zena nije ocekivao “some enchanted evening”, vec kratki, jednonocni susret, sto mladje to bolje. Koautor skladbi “You’ll Never Walk Alone”, Nikad neces biti sam, Uspni se na svaku planinu, i “Whistle a Happy Tune”, Zvizdi sretnu pjesmicu, bio je gotovo uvijek sam, bojao se mostova, tunela, dizala, bilo kojeg nacina putovanja, patio jos od mnogih drugih fobija i od duboke depresije.
“Bio je povucen i hladan,” kaze njegova kcer Linda. “Bio je tezak i kompliciran, uvijek sam ga se bojala. Nitko ga, mislim, nije poznavao osim njegovih pet psihijatara. A nisam ni za njih sigurna,” kaze u filmu Rodgersova druga kcer, Mary. Suradnja Rodgersa i Hammersteina cesto je opisivana rijecima “savrsena kao brak”. U stvarnosti, toliko su medjusobno bili daleko da su se jedva i poznavali.
Shermanov film otkriva jednu novu istinu – duboko nesretan i nemiran, Rodgers sam, u vlastitoj glazbi vjerojatno nikada nije dozivio radost koju je ona pruzila tolikim drugim ljudima. I jednu staru – sretan genij ne postoji!
Dvije sestre, Rodgersove dvije kceri, koje sudjeluju u Shermanovom filmu, odlucile su otvoreno progovoriti o svom odnosu s ocem, kojemu se dive, ali kojega gotovo uopce nisu poznavale, u nadi da ce tako pomoci i doprinjeti destigmatizaciji mentalnih bolesti. Ali, Shermanov film posluzio im je i kao nacin za vlastitu katarzu – sve je, kazu, u njihovom domu, u njihovom djetinjstvu, uvijek bilo prekriveno velom tajne, ni o cemu se nije smjelo otvoreno govoriti. Odrastale su vjerujuci u mit da je brak njihovih roditelja bio sretan i idealan. No, kakvigod bili Rodgersovi osobni demoni, on je svojim neizmjernim talentom svijet ucinio puno boljim i sretnijim mjestom i svaki put kad njegovu glazbu slusamo, ono je opet jedno bolje i sretnije mjesto!