“S vremena na vrijeme, predsjednik će izvještavati Kongres o stanju Unije i predlagati na razmatranje mjere za koje on prosuđuje da su nužne i svrhovite,” tako je propisano člankom II, stavak 3, Ustava Sjedinjenih Država. Američki predsjednici to i čine, svakog drugog, trećeg ili četvrtog tjedna siječnja, još od 1790. godine.
Prvi govor pred Kongresom održao je prvi američki predsjednik George Washington, osmog siječnja 1790. godine Bilo je to u zgradi zvanoj Federal Hall, u New Yorku, koja je služila kao prvi Kapitol, jer i New York je tada bio glavni grad Sjedinjenih Država. No, govor nije još nosio to ime – “Govor o stanju Unije.” Sve do 1935. godine, bit će poznat jednostavno kao “godišnje izvješće Kongresu.” Te godine, predsjednik Franklin D. Roosevelt uvodi izraz koji koristimo i danas - “Govor o stanju Unije.”
I Washington i njegov nasljednik John Adams svoje su poruke Kongresu prenosili osobno. Thomas Jefferson, treći američki predsjednik, smatrao je da takav nastup, formalni govor, izgleda suviše pompozno, za novu republiku previše “kraljevski” i “vladarski,” pa je svoju poruku Kongresu, 1801. godine, uputio pismeno, jednu Zastupničkom domu, jednu Senatu. Teddy Roosevelt je, navodno, kasnije jadikovao što on nije bio taj koji se tome prvi dosjetio.
Punih 112 godina američki će predsjednici svoje godišnje izvještaje Kongresu podnositi pismeno. Njih će, u cjelini ili u dijelovima, za američku javnost prenositi novine. Tek 1913. godine, Woodrow Wilson, za sve koji će doći iza njega, obnavlja običaj Washingtona i Adamsa i govori pred Kongresom, svoju godišnju poruku, kao i prva dvojica, prenosi Kongresu osobno.
Govor o stanju Unije, ili Govor o stanju nacije, predsjednik drži u Zastupničkom domu, pred članovima oba doma Kongresa, Senata i Zastupničkog doma, među njima i sucima Vrhovnog suda, članovima predsjednikova kabineta i članovima diplomatskog zbora.
Calvin Coolidge bit će prvi, 1923., čiji će Govor o stanju Unije putem radija moći čuti i cijela zemlja. Govor 33. predsjednika Sjedinjenih Država Harryja Trumana, bit će prvi prenošen preko televizije, 1947. godine. Govor Georgea Walkera Busha, 2002. godine, prvi je prenošen na web siteu Bijele kuće.
Godišnje obraćanje predsjednika Kongresu prilika je za predsjednika da iznese svoje ciljeve i program rada za predstojeću godinu, ali i da istakne postignuća svoje administracije iz prethodne godine, da govori na temu domaće, ali i vanjske politike. Sadržaj govora, međutim, uvelike se razlikovao od predsjednika do predsjednika.
George Washington je u svom Govoru o stanju Unije, kao njen prvi predsjednik, prirodno i govorio o konceptu “unije država.” Osnivanje i održavanje unije bio je i primarni cilj Washingtonova prvog mandata.
Među govorima koji se pamte i onaj je Jamesa Monroea, održan 1823., kad je predsjednik proglasio “Monroevu doktrinu,” deklaraciju kojom se odbija ma kakvo uplitanje evropskih sila na oba američka kontinenta, a SAD se uzdržavaju od miješanja u poslove evropskih zemalja; zatim, govor Abrahama Lincolna koji je u svojem obraćanju Kongresu, 1862., cijeloj zemlji obznanio ukidanje ropstva; pa, Govor o stanju Unije predsjednika Grovera Clevelanda, 1888., u kojemu je predsjednik javno osudio američke korporacije, rekavši da one “brzo postaju gospodarima naroda.” Franklin D. Roosevelt je, 1941. godine, govorio o “četiri slobode” – slobodi govora, svugdje u svijetu; slobodi vjeroispovjesti, svugdje u svijetu; slobodi od oskudice, u cijelome svijetu; slobodi od straha, odnosno – smanjenju naoružanja do te mjere da niti jedna zemlja u svijetu nije u poziciji provođenja fizičke agresiju na neku drugu.
Dwight Eisenhower za svojeg je prvog mandata, od 1953. do 1957. godine, svaki Govor o stanju Unije koristio kao priliku da privuče pažnju i na “zarobljene narode,” one iza Željezne zavjese.
Govor koji se očekivao s možda najviše nestrpljenja bio je onaj Billa Clintona. Hoće li, pitali su se mnogi, dati ostavku i prije govora pred Kongresom? Jer u danima koji su prethodili izbio je skandal s Monicom Lewinski! Dvadesetsedmog siječnja 1998. predsjednik Clinton se Kongresu i cijeloj zemlji obratio riječima: “Dame i gospodo, stanje naše Unije je čvrsto.”
Bez obzira na sadržaj Govora o stanju Unije, svaki se predsjednik nadao, i nada, da će godišnjim govorom pred Kongresom, i zemljom, zaliječiti neke stare političke rane, da će njime potaknuti na dvostranački sklad i suradnju u Kongresu, da će od obiju stranaka, i od američkog naroda, dobiti podršku za svoje programe i prijedloge, za buduće poteze Vlade. S vremena na vrijeme, to se događa.