Jedan od najvažnijih, ali, nažalost, barem po imenu, i jedan od gotovo potpuno zaboravljenih američkih skladatelja, a njegove su pjesme prepoznatljive diljem svijeta. Leonard Cohen spominje jednu njegovu (Old Black Joe) u svojoj Everybody Knows; Sveučilište De La Salle, u Manili, koristi jednu drugu njegovu (Beautiful Dreamer) umjesto školskog zvona; dvije su postale službene pjesme dviju saveznih država, mnoge su se našle u televizijskim programima i u filmovima, od Blazing Saddles, Mela Brooksa, do filma Barton Fink, braće Coen, a dvije (Old Black Joe i Beautiful Dreamer) našle su se i u repertoaru Jerryja Leeja Lewisa...
Četvrtog srpnja 1826. godine, u malom Lawrencevilleu, sada dijelu Pittsburgha, skupina lokalnih patriota i političara slavila je u domu Williama Barcleyja Fostera, čitanjem Deklaracije o nezavisnosti, pedeseti rođendan Sjedinjenih Država. I Thomas Jefferson, koji je dokument sastavio, i John Adams, koji ga je u tome ohrabrivao, umrijet će prije sutona tog dana, a Eliza Foster, supruga domaćina, roditi njihovo deveto dijete, dječaka Stephena.
Stephen Foster, koji je na svijet došao na tako važan dan, ostavit će jednako važnog traga na kulturni kao što su Adams i Jefferson na politički krajolik Sjedinjenih Država. Postat će prvi značajni kompozitor songova i dobiti nadimak “Father of American music.”
Camptown Races (1850), My Old Kentucky Home (1853), Swanee River (1851), Oh, Susanna... melodije su poznate cijelom svijetu, a u Sjedinjenim Državama, iako je ime njihovog autora danas nepoznato mnogima, popularne već 150 godina i u tolikoj su mjeri dio američke povijesti i kulture da ih ljudi jednostavno smatraju narodnim pjesmama.
Stephen Foster je napisao oko 200 songova. Oni najbolji davno davno su postali dijelom zajedničkog nacionalnog nasljeđa. Oh, Susanna bila je “himna” kopača zlata tijekom kalifornijske “zlatne groznice,” 1848. i 1849. godine; My Old Kentucky Home je, od 1928. godine, službena državna pjesma Kentuckyja; Swanee River, poznata i pod imenom Old Folks At Home, od 1935. godine, službena je pjesma savezne države Florida. Ta, Swanee River, bila je i Fosterova najpopularnija, prodana u više od 20 milijuna primjeraka.
Foster je još kao dijete pokazao izvanredni talent za glazbu; sa dvije godine svirao je gitaru; kad mu je bilo osamnaest objavio je svoju prvu pjesmu.
Skladateljska karijera Stephena Fostera, skladatelja, kako često kažu, “nekih od najljepših skladbi napisanih nakon Franza Schuberta,” bila je kratka, ali plodna. Njegovo obrazovanje, međutim, sastojalo se od samo jednog mjeseca na koledžu, a formalno glazbeno nije nikada ni dobio, osim satova koje je neko vrijeme uzimao kod njemačkog imigranta, glazbenika Henryja Klebera. Kao mladi skladatelj bio je razapet između dva glazbena stila – živahnih crnačkih pjesama, s plantaža, i pjesama putujućih pjesnika-glazbenika, te konvencionalne i u njegovo vrijeme puno prihvatljivije salonske glazbe. S vremenom naučit će kako spojiti oba stila u nekima od svojih najboljih uradaka.
Privlačile su ga i pjesme tada poznate pod imenom “etiopske pjesme” ili “blackface songs,” jer pisali su ih bijelci za bjelačke izvođače koji su lica, za nastupe, premazivali crnom bojom. Iako su njegova vlastita stajališta glede robovlasništva bila podvojena, Foster je od svojih bjelačkih izvođača uvijek tražio da pjesme izvode dostojanstveno, bez poruge i uvredljivih aluzija na račun robova. Iako su mnoge od njegovih pjesama bile na južnjačke teme, Foster nikada nije na Jugu živio, samo jednom ga je kratko posjetio (niz Mississippi, do New Orleansa), tijekom svog “medenog mjeseca.” No, te njegove pjesme, inspirirane glazbom južnjačkih plantaža, donijele su priznanje i validitet crnačkoj pjesmi. Druge Fosterove bile su na temu doma, života na rijeci (neko vrijeme je radio u bratovljevoj parobrodskoj kompaniji), te na teme američkog temperamenta i u tom smislu bile su prve istinski američke pjesme. Stoga, Fostera često i smatraju “prvim američkim skladateljem.”
Pred sâm početak američkog građanskog rata, Foster je, 1860. godine, s obitelji preselio u New York, u nadi da će moći zarađivati i živjeti od svojih pjesama. Naime, neke njegove pjesme bile su već enormno popularne, postat će uskoro američkim standardima, ali njemu nisu donosile nikakvog profita jer nije još postojao zakon o autorskim pravima. Njegova nastojanja da od skladanja učini profesiju, priznatu i plaćenu, bila su pionirska. Sreća mu, međutim, nije bila naklonjena. Alkoholizam ga je već bio ozbiljno načeo, supruga s kćeri napustila. Zadnjih nekoliko godina živio je u New Yorku na rubu siromaštva; umro, 1864., u 37. godini života, ostavivši za sobom samo izlizanu novčarku i u njoj 38 centi.
Jedna od zadnjih koju je skladao bila je je Jeannie With the Light Brown Hair, posvećena supruzi. Genijalnost Stephena Fostera, “oca američkog songa,” američke popularne pjesme, bila je u neopisivoj ljepoti i jednostavnosti njegovih melodija.