Svake subote navečer, već gotovo trideset godina, Rob Bamberger, kreator, producent i voditelj programa Hot Jazz Saturday Night prenosi slušateljima, na širem području Washingtona, puna tri sata, zvuke vintage jazza, swinga, big band orkestara, snimke iz dvadesetih, tridesetih i četrdesetih godina, na zadovoljstvo mnogih, starijih i mlađih, slušatelja.
Cijene nafti, međutim, posljedice naglog i rekordnog rasta, što bi ga moglo zaustaviti i kada... to su bile teme na početku našeg razgovora jer Rob Bamberger, kao viši energetski analitičar, radi u Odjelu za Resurse, Znanost i Industriju ne-stranačke Kongresne istraživačke službe u Kongresnoj knjižnici. Od ponedjeljka do petka.
Subotom poslijepodne, Rob Bamberger slaže, kod kuće, hrpu snimki, ploča i CD-ova, iz svoje bogate zbirke, i nosi ih na radio-postaju WAMU – American University Radio, lokalnu postaju National Public Radio (NPR), neprofitne medijske organizacije koja emitira vijesti i priloge iz kulture. Zahvaljujući u velikoj mjeri financijskoj podršci slušatelja-članova, WAMU emitira za šire područje Washingtona, što uključuje i države Maryland i Virginia, odnosno za preko pola milijuna slušatelja. Svake subote, već gotovo trideset godina, Rob Bamberger, koji se tijekom tjedna, na Capitol Hillu, bavi pitanjima goriva i minerala, postaje producent i voditelj vlastitog trosatnog jazz-programa. Vrijeme od 8 do 11 navečer rezervirano je za hot jazz i Roba Bambergera koji svoju zbirku i svoje znanje o glazbi i o društvu, povijesti i kulturi u kojoj je ta glazba nastala i cvjetala, nesebično dijeli s nama, slušateljima.
To može biti Louis Armstrong, Fletcher Henderson, Billie Holiday, Duke Ellington, Roy Eldridge, Django Reinhardt i Stephan Grappelli, Sarah Vaughn, Count Basie, Bix Beiderbecke, Artie Shaw, Coleman Hawkins, Peggy Lee, Bing Crosby... izbor je ogroman, lista beskrajna, ovisi što je kreator zamislio kao temu programa. Treba znati ispuniti tri sata! Kad uopće, uz redoviti posao, stiže i kako se priprema?
BAMBERGER: Ideje mi se uglavnom stalno vrzmaju po glavi. Katkada me hvata krajnja panika, jer ne znam što ću raditi u subotu. Ima tjedana kad sam nezadovoljan svojim programima, ima tjedana kad nalazim da je ovo krvav posao. Do četvrtka, ipak, nastojim imati barem nekakvu ideju o programu, hoće li on imati neku glavnu temu ili će biti mišmaš emisija, miješano, od svega pomalo. Na pauzu za ručak ne idem, to je vrijeme kad planiram program, razmišljam o glazbi; za trosatnu emisiju treba imati prilično dobro pripremljenu play-listu, jer većina glazbenih odabira ne traje duže od tri i pol minute. Kad me ljudi pitaju – kako sve to stignete, kako uspijevate, odgovaram im: Ne mislim o tome, jer kad bih stao i o svemu bolje promislio, mislim da bi me to paraliziralo.
Rob Bamberger je na radiju počeo još 1978., kao volonter. Radio ga je, kaže, uvijek fascinirao. Nekomercijalnom radiju je trebalo neko vrijeme da shvate da, ukoliko žele podršku slušatelja, moraju imati programe koje će oni biti spremni podržati svojim donacijama, zato što ih vole i žele slušati. Sedamdesetih godina toga još nije bilo.
U to vrijeme, na Broadwayu se prikazivao Ain’t Bisbehavin’, musical posvećen jazz-pijanistu, skladatelju i zabavljaču Fatsu Walleru.
“Pisao sam postaji i pitao – što kažete na to da, tijekom iduće kampanje prikupljanja novčanih sredstava od slušatelja, dođem i pustim neke originalne snimke Fatsa Wallera? Ideja se tadašnjem programskom direktoru dopala i tako sam počeo, s povremenim specijalnim programima, u njihovim fund-raising kampanjama, a 1980. ponudili su mi i redoviti jednosatni program.”
Kroz smijeh, dodaje: “Pazite, može vam se ostvariti ono što poželite!” Odjednom se pred njim našla nova tjedna obaveza, bez puno manevarskog prostora. S vremenom, jednosatna je emisija prerasla u jednoipolsatnu, pa u četverosatnu, a onda u trosatnu i tako je već godinama. “Znam kako je sve počelo, prije 30 godina,” kaže Bamberger, “ali ne znam kako će završiti. Tada, dvijetisućita je bila jako daleko, a evo, već je 2008.! Radio je tako hirovita stvar, danas jednog programa ima, sutra ga više nema. Danas, za većinu postaja, vijesti i političko-informativni programi su njihov bread and butter, izvor prihoda.”
Problem sa četverosatnom emisijom, kaže Bamberger, bio je u tome što je prvi sat bio posvećen isključivo Dukeu Ellingtonu. Onda je shvatio da takav koncept istovremeno jednima govori gdje će i kada, na radiju, uvijek naći jedan sat Ellingtona, a drugima – kako izbjeći taj jedan sat emitiranja. A on je svojim programom htio doprijeti upravo do onih koji nisu marili za Ellingtona. Važno je da ljudi uključe radio i ostanu s vama.
Za Roba Bambergera sve je, zapravo, počelo još sredinom 60-ih godina, u jednom predgrađu Clevelanda, u državi Ohio, kad je njemu bilo 11 godina.
BAMBERGER: Bio sam učenik šestog razreda. Moja je škola organizirala sajam knjiga i, naravno, svi smo morali dolje, u gimnastičku dvoranu. Kad su nas konačno pustili da sami malo tumaramo, ugledao sam na jednom štandu longplejku, s etiketom RCA i naslovom That Sentimental Gentleman Tommy Dorsey. Na naslovnici je bio trombon, cilindar i šal, sve to na pozadini crvenog baršuna. Prodavala se za 10 centi. Što bi to moglo biti za samo 10 centi, pitao sam se? Hajde, baš da vidim. I kupio sam je i odnio kući. Bila je to kolekcija radio-snimki orkestra Dorsey. Na A-strani, druga po redu bila je snimka iz 1942. - Hawaiian War Chant, s Buddyjem Richom, na bubnjevima, i trubačem Ziggyjem Elmanom.
Tada se rodila Bambergerova strast za vintage jazzom i strast za skupljanjem – prvo, svega s Tommyjem Dorseyjem, onda s drugim velikim orkestrima, poput Counta Baseyja, zatim, dalje u prošlost, u tridesete i dvadesete, snimke Fatsa Wallera, Jelly Roll Mortona... RCA je tada izdala sjajnu seriju ploča pod naslovom Vintage Series, sve reizdanja iz dvadesetih i tridesetih i četrdesetih godina. Bambergerov džeparac je brzo nestajao na pločama. Danas, njegova zbirka prijeti preplaviti cijelu kuću, iz podruma.
Oh, slušao je on, kao tinejdžer, i Beatlese i Dave Clark Five, ali ubrzo shvatio da to nije bilo baš za njega. Počeli su ga zanimati i filmovi iz onog ranijeg razdoblja pa je često znao sebi navinuti sat za jedan ujutro, kako ne bi, u jednom redovitom televizijskom terminu, propustio neki film iz tridesetih godina ili još ranijeg vremena. Snimao bi glazbu iz tih filmova da bi je mogao slušati kasnije, puno puta.
Bambergerov program Hot Jazz Saturday Night potire mnoga “pravila” radija. Jedno od njih – da nitko radio ne sluša tri sata. Drugo – da se od voditelja ne očekuje da toliko brblja. A Rob Bamberger priča. Jer u svom trosatnom showu vidi priliku ne samo da zabavi nego i da informira i obrazuje slušatelja. U svoju obranu, ipak, u slučaju da njegova priča nekome ne odgovara, uzvraća citatom jednog vrlo dobro poznatog Amerikanca, Marka Twaina, koji je rekao: “Pisao bih manje kad bih imao više vremena.”
Teško je, kaže Rob Bamberger, udovoljiti svima, ali uvijek je spreman “zakositi jedra.” Priznaje da na njega ipak nije bilo odapeto suviše strijelica, zbog pričanja.
Komentar koji često čuje od nekih drugih na radiju svaki put ga žacne – glazba govori sama za sebe. “To me dovodi do ludila,” kaže Bamberger. “Glazba govori za sebe do izvjesne mjere, a onda netko mora govoriti za nju. Jedna od misija showa je – održavati publiku za ovu glazbu.” Za osebujan glazbeni izraz tako nerazdvojno utkan u američku povijest. U načinu svoje prezentacije, bila to svirka ili priča, Bamberger slijedi vlastiti instinkt. U suprotnom, kaže, ne bi mogao sam sa sobom živjeti.
Ljuti ga i kad neki o vintage jazzu govore kao o nostalgiji. “Nostalgija je samo ako ste bili tamo,” naglašava Bamberger. “Kažete li za Mozarta i Beethovena nostalgija? Ne, ali ljudi ih slušaju jer vole tu glazbu.”
BAMBERGER: Poanta mog programa je, a to je ono lijepo što sam, zahvaljujući svojim slušateljima i otkrio – glazba je vječna, da bi je cijenili i voljeli, ona ne mora biti proživljeno iskustvo. Zašto ne bi slušali snimke 60, 80, uskoro i 100 godina stare kad slušamo kompozicije i djela napisane prije nekoliko stoljeća? Ne vidim razlike.
Rob Bamberger je ispunjen optimizmom. Njegova publika nije opala, kao što se pribojavao, jer “demografija neumoljivo korača,” već se povećala. Oni koji su, u svojim dvadesetim godinama zabavu nalazili u barovima, sada su obiteljski ljudi, ostaju kod kuće, slušaju radio i otkrivaju glazbu koju inače ne bi mogli čuti i ne bi ništa o njoj znali da nije ovog programa. “Kad mi oni pišu, to me najviše veseli!” A Internet i YouTube, kaže on, iako imaju i svoju mračnu stranu, omogućavaju sada ljudima da puno lakše otkrivaju raznu glazbu. Nismo više prepušteni na milost i nemilost vodećih diskografskih kuća ili neovisnih etiketa za reizdanja starih albuma i to je svijetla strana.
Ovo je dobar trenutak za reći da Rob Bamberger, zadnjih par godina, ima i treći posao – u ime Kongresa i National Recording Preservation Board, radi, za Library of Congress, na studiji i programu na nacionalnoj razini, za načine restauriranja zvučnih zapisa i snimki, njihovo čuvanje, arhiviranje, zaštitu te njihovu dostupnost onima koji glazbu proučavaju i široj publici. Jedna od najvećih prepreka su copyright prava.
Hot Jazz Saturday Night i kreator i voditelj programa Rob Bamberger imaju brojnu publiku na području glavnog grada Amerike, ali i međunarodnu, u Evropi, zahvaljujući NPR Worldwide emitiranju (American Forces Network), i u Japanu. Ako želite i vi slušati, cijelu emisiju ili samo jedan njen dio ili dio po dio, tijekom cijelog tjedna, do sljedeće subotnje emisije, posjetite www.hotjazz.org, odnosno Bambergerovu web stranicu - http://wamu.org/about/people/rob_bamberger.php, a ako vremenska razlika nije problem, ali ne možete program uhvatiti na radiju, uvijek preostaje live stream, na www.wamu.org. Divna je stvar ova tehnologija!
Na pitanje – bez koga nikako ne bi mogao na pusti otok, Bamberger je spremno odgovorio: Pusti otok danas nije problem, s Ipodom! Ali onda, ipak, počeo nizati imena, jer na pustom otoku čovjek može biti u raznim raspoloženjima – Ellington, Glenn Miller, Fletcher Henderson, Annette Hanshaw, Ethel Waters, Lee Morse, Bea Wain, Isham Jones - snimke s kraja dvadesetih i Victor snimke iz ranih tridesetih, pa Golden Eagle Jazz Band, Chicago south side, dance music iz 20-ih i s početka 30-ih godina, tu je teško odlučiti, ali možda Roger Wolf Kahn, svakako malo Peggy... i definitivno Jelly Roll Morton! Zašto?
BAMBERGER: Iz nekoliko razloga... ali jedan je polifonija njuorleanskog ansambla, o čemu često i govorim u svojim programima, onaj zid zvuka koji stvaraju truba, klarinet, trombon, svi u isto vrijeme sviraju i jedan drugog upotpunjavaju, ta polifonija ansambla nešto je što ja nalazim vrlo uzbudljivim, glazba koja i dušu i uho savršeno zadovoljava. Mortonove snimke, s Red Hot Peppers, naročito one rane, u tom su smislu fenomenalne. Njegovi piano solos, od 1923. do 1924., njih sam počeo posebno cijeniti nakon što sam slušao Beethovena i Arthura Schnabela – zahvaljujući onim filigranski finim dijelovima, počeo sam na drugi način slušati i Mortona.
Bez Mortona i njegovih Red Hot Peppers bilo bi, za Bambergera, jako pusto!! Nama, koji Roba Bambergera slušamo, subota navečer, od osam do jedanaest, po lokalnom vremenu, bila bi jako pusta bez njega i njegovog Hot Jazz Saturday Night programa!!!