Nedavno je Haški Tribunal pozvao novinara Washington Posta Jima Randala da se pojavi kao sjedok optužbe u jednom od slučajeva koji se trenutno vode. Gospodin Rendal je odbio, tačnije njegova matična kuća, s obrazloženjem da pozivanja profesionalnih novinara kao svjedoka ugrožava i život tog novinara, kao i profesiju uopće, i može se negativno odraziti na budućnost novinarskog praćenja ratova. Još jednog američkog novinara kontaktirao je Haški tribunal, u povodu slučaja masovnog ubojstva 200 Bošnjaka na Vlašiću, i optuženika Darka Mrdje. Toma Gjeltona , novinara američkog nacionalnog radija NPR, Dzeilana Pećanin je upitala kako gleda na pozivanje novinara kao svjedoka na bilo kojem sudu:
T. GJELTON: Na pozivanje novinara kao svjedoka na Haški Tribunal, gledam kao na ozbiljan problem. Mi kao novinari pravimo jedan proizvod - to je radio reportaža, tv prilog, ili tekst za novine, koji predstavlja ono što smo saznali i šta imamo za izvijestiti o nekom dogadjaju. Mi smo odgovorni za taj proizvod, ono što se objavljuje u javnost, moramo u potpunosti stajati iza toga. Medjutim, po mom mišljenju nije zadatak novinara da bude dio dogadjaja o kojem izvještava; mislim da bi to bilo previše. To takodjer može u velikoj mjeri ugroziti sigurnost novinara. U ratu, razlog iz kojeg ljudi hoće razgovarati s novinarima, s bilo koje strane da su, leži u tome što oni smatraju da je novinar na neki način izvan tog dogadjaja, da je objektivan i da nema lični interes u samom dogadjaju. Medjutim, ako ljudi počnu o novinarima misliti kao o potencijalnim svjedocima protiv njih samih, bit će sasvim prirodno da ne žele razgovarati s novinarima, ili da nikada ne kažu istinu. Zato mislim da je pozivanje novinara kao svjedoka jako loš potez, i novinari bi trebali općenito trebali opirati takvim zahtjevima.
Medjutim, kao ljudi, to je druga priča.. Ako ja kao čovjek vidim svojima očima kako se čini zločin, moja je odgovornost kao gradjanina te zemlje, recimo ovdje u Americi, da izvijestim o tome što sam vidio. Svako ko vidi kako se čini zločin nad nekim, ima odredjene gradjanske obaveze koje nemaju ništa s tom osobom kao novinarom, u slučaju da jest novinar. Bilo je takvih slučajeva, mnogo.. Ali izuzetno je važno da se zna da su u tim slučajevima novinari svjedočili kao privatni gradjani, individue, a ne kao novinari. Novinari, po mom mišljenju, ne bi trebali suradjivati ni u kakvim sudskim postupcima.
VOA: Da li smatrate da je u redu ako sud koristiti izvješća, radio tv i novinska, kao dokaz bilo optužbe ili obrane?
T. GJALTON: To je u stvari kompromisno rješenje. Kada novinar napravi priču ili prilog, on automatski taj svoj izvještaj stavlja na upotrebu cijeloj javnosti - on je objavljen, i ima odredjeno značenje. Ja lično, uz dopust kuće za koju radim, ne bih imao ništa protiv da se zakunem, da potpišem sudsku izjavu, u kojoj bi stajalo: ja sam autor ovog izvještaja, on je tačan i istinit, stojim iza toga da sam razgovarao s ovim ljudima, i da je tu napisano ono što su mi oni rekli. Ja bih to potpisao, i onda se takva izjava uz rečeni izvještaj može uzeti na sudu, i koristiti kao dokaz. Medjutim, ako bi tražili bilo šta drugo, ne bih pristao - ne bih elaborirao izvještaj, ni bih govorio šta sam tada saznao, a da nije u izvještaju, dakle, ništa mimo objavljenog. Medjutim iza tog što je objavljeno, stojim u potpunosti.