Kontić: Veliki udar za medijsku scenu bilo bi gašenje BHRT-a

Medijske slobode unazad godinu dana, kaže Kontić, nisu se promijenile, osim dešavanja sa BHRT-om. Upitan za napredak medijskih sloboda u zemlji, Kontićev odgovor nije optimističan, obrazlažući da je bh. novinarstvo od samih početaka pa do danas uglavnom bilo neslobodno.

Boro Kontić je kroz karijeru radio kao novinar i urednik Radija Sarajevo, bio je dopisnik Glasa Amerike, također je autor brojnih dokumentarnih filmova, a od 1995. direktor Mediacentra, organizacije koja podržava razvoj slobodnog i profesionalnog novinarstva.

Glas Amerike: Međunarodni dan slobode medija obilježava se 3. maja. U kakvom okruženju novinari i mediji dočekuju ovaj 3. maj?

Kontić: „Pa u Bosni i Hercegovini ga dočekuju prilično slično kako su ga dočekivali i proteklih godina. Nije se nešto previše stvar promijenila, osim što je taj kolaps javne radio-televizije poprimio zabrinjavajuće razmjere. Oni su danas već u situaciji skoro da zatvore jedan od tih elemenata javnog servisa. Dakle, Bh. televiziju, što bi za državu kao što je Bosna i Hercegovina, za medijsku scenu, bio veliki udar. Iz prostog razloga što je Bosna evropska zemlja. U evropskim zemljama, i Bosna i Hercegovina je na to naviknuta 70 godina, na postojanje javnog servisa. Dakle, radio-televizijskog sistema, koji nije opterećen komercijalnim zahtjevima, nego je opterećen da javnosti u jednoj zemlji pruži najbolju, najtačniju informaciju, da zahvati sve elemente društva, da obuhvati, ne samo one koji su vidljiviji, nego i one koji su manje vidljivi u svom životu, od etničkih do seksualnih manjina. Tako da jedan takav radio-televizijski sistem je potreban, pogotovo ovakvoj zemlji, i koji je ogromno naslijeđe evropske radio-televizije. Dakle, ako on bude propao, mislim da ćemo biti u velikom problemu. Ostaćemo na nekoliko medija koji za svoju misiju uglavnom imaju komercijalni, je li, što nije nelegitimno, nije ni nepošteno. Sve to ima svoje mjesto u društvu, ali mi moramo istovremeno imati jedan sistem koji vodi računa o cjelokupnoj javnosti, a ne samo o onoj koja je novčano sposobna.”

Glas Amerike: Sa kakvim sve pritiscima se mediji i novinari suočavaju u radu?

Kontić: „Dva su osnovna pritiska nad medijima, ne samo u Bosni i Hercegovini, svugdje je to manje ili više tako. To su ekonomski i politički pritisak. S tim što je kod nas politički pritisak do te mjere dominantan, da on na više načina i guši medije. Vi kad pitate nekog zapadnjaka, on će vam uvijek reći da se politika u zapadnim zemljama, mislim na Zapadnu Evropu i Ameriku, na određen način plaši medija, kakva će poruka biti, šta će reći. A kod nas na neki način, nije više kao nekad, ali na određeni način se mediji plaše politike. I to se ne mijenja. Istovremeno, imate politiku koja raspolaže sa ogromnim sredstvima i ta ogromna sredstva oni čak troše na medije, troše na one medije za koje misle da će im odgovoriti na njihove zahtjeve. Dakle, da neće previše kritički govoriti o njima. Istovremeno, vi imate ovdje nekoliko novinara, desetine novinara, koji su jako vrijedni, kuražni, koji se pojavljuju sa informacijama, koji nastoje da skinu tu prepreku iznad istine nad ovim prostorima. Ali to su sve mali poduhvati

koji zapravo jedva da mogu nešto da učine. Generalno, ovo naše novinarstvo je pod takvim pritiskom i istovremeno nije više ni toliko cijenjeno u javnosti. Ovdje su danas plate za novinare možda i najniže. Mislim da su uz učiteljice i još neku kategoriju stanovništva najniže plate, niže nego što su prosječne plate u Bosni i Hercegovini, koje su svakako niske. Oko 500 eura, što je ispod nivoa socijalne pomoći u zapadnim zemljama. Dakle, novinarstvo je pa čak i dobro pod kakvim uslovima radi.”

Glas Amerike: Kolika je odgovornost samih medija i novinara, na koji način oni sami doprinose gušenju medijskih sloboda?

Kontić: „Ne možete vi ljude koji su potcijenjeni u društvu, koji nisu plaćeni, koji uz ogroman napor uspijevaju da obave svoj posao i, ako je sve protiv njih, za nešto optuživati. Jedina stvar koja možda nedostaje ovdje još uvijek, a to je jedna profesionalna i medijska solidarnost. Tu, ja mislim, da ovdašnji mediji i novinari zapinju. Jednostavno, ne osjećaju da kada je napadnut jedan novinar ili jedan medij da je to zapravo napad na sve ostale. I onda moraju uvijek takvim slučajevima da se solidarišu, da se udruže i ne daju taj pritisak ili taj napad na jednog novinara ili na jedan medij. U tom trenutku vi dobijate jedan front koji ne možete da pobijedite. Ali, najčešće se ljudi nekako naprave nevješti, kao nije se to desilo ili ne obrate pažnju ili ne shvate to ozbiljno i taj nedostatak solidarnosti možda je za moj pojam najveća primjedba. A ovo ostalo – to su heroji.”

Glas Amerike: Bosna i Hercegovina je godinama na istoj poziciji na Indeksu slobode medija Reportera bez granica. Mediji su ocijenjeni kao djelimično slobodni. Šta se može u trenutnim okolnostima učiniti da sloboda medija iz faze stagnacije počne bilježiti napredak?

Kontić: „Tu postoje tri kategorije, jedna je slobodni mediji, jedna djelimično slobodni i neslobodni mediji. Bosna i Hercegovina je uglavnom u toj kategoriji djelimično slobodnih medija. Tu ima lista 170-180 zemalja koje se mjere. Otprilike, prvih 40 je slobodnih, od 40. do 100. su djelimično slobodni i od 100. do kraja su ti neslobodni mediji. Mi smo u toj kategoriji gotovo sve vrijeme - nekad smo 80., nekad smo 50. – ali se stvar u suštini ne mijenja. Mislim da ćemo mi vječno biti u toj kategoriji. Jer vi kada pogledate historiju bh. medija koja počinje 1850. godine sa prvom novinom koja je štampana u Zagrebu, ili 1866. kada je prva, skoro pa dnevna novina publikovana u Sarajevu, vi ćete vidjeti da su ti mediji od početka i uvijek bili pod jednim ogromnim pritiskom vlasti. Čak taj prvi časopis Bosanski prijatelj u drugom broju objavljuje veliku odu, pjesmu zahvale tadašnjem šefu Bosne i Hercegovine, Omer-paši Latasu, koji je poslat od turske porte da unese red u Bosnu i Heregovinu, a novine mu pišu odu, čovjeku koji je, što kažu, mačem i ognjem uređivao Bosnu u i

Hercegovinu tih godina. Iz 1.866, prva novina koja je izašla, Bosanski vjesnik već u prvom broju donosi isto tako jednu pohvalu valiji turskom koji je u to vrijeme upravljao Bosnom, jer tada je Bosna još uvijek bila u sastavu turske carevine. Za vrijeme Austrougarske, bila je cenzura za sve medije, za sve novine. Tek 1907. sa prvim Zakonom o štampi je ukinuta cenzura, ali je i dalje 100 problema bilo da objavite tekst. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije uglavnom je bila cenzura, neke novine su bile zabranjene, socijalistička/komunistička štampa nije mogla postojati. O Drugom svjetskom ratu da ne govorim. Poslije toga je došla socijalistička revolucija, sistem koji je potpuno ideološki u kojem su novine držane kao dio ideološkog sistema. Tek negdje od 1987. godine, kada je bila glasovita afera Agrokomerc, kad se vlast zabavila o jadu i o sebi, tad su mediji počeli da osvajaju slobodu. Tada se malo razbudilo Radio Sarajevo, pa Oslobođenje, Večernje novine, pa omladinska štampa, Naši Dani i Valter, pa na kraju čak i malo Televizija Sarajevo je ušla u taj krug slobode. Tako da zapravo, od 1987. do 1992. godine, jedan period, pet godina, bilo kakve-takve slobode. Onda je došao rat, u ratu su posebna pravila, poslije rata… Sad smo potpuno u jednom novom sistemu sa društvenim mrežama. Tako da kada vi pogledate, skoro 170-180 godina štampe, mi smo uglavnom imali štampu koja je bila neslobodna. I ja iz toga izvlačim zaključak da ćemo mi još dugo biti u tom dijelu, djelimično slobodni, jedne borbe. Ali dobro, sloboda je nešto što se ne daje na pladnju, sloboda je nešto što se osvaja. Dolaze nove generacije, pa neka vide kako će.”