“Slomljenih srca javljamo da je Neil Armstrong preminuo uslijed komplikacija nastalih nakon operacije tijekom koje mu je ugrađena srčana premosnica. Neil je bio naš dragi suprug, otac, djed, brat i prijatelj. I nevoljki američki heroj koji je uvijek vjerovao da je samo obavljao svoj posao. Ponosno je služio zemlji, kao vojni pilot, pokusni pilot i kao astronaut. Do kraja života bio je strastveni zagovornik avijacije i istraživanja, ne gubeći nikada dječačku znatiželju za ta područja.
Predsjednik Obama nazvao je Neila Armstronga “jednim od najvećih američkih heroja – ne samo svojega vremena, već svih vremena,” rečeno je danas, u subotu, u izjavi obitelji slavnog astronauta.
U šest uspjelih misija Apollo programa, samo je 12 astronauta, svi iz Sjedinjenih Država, svi u kratkom razdoblju od četiri godine – između 1969. i 1972. godine, stupilo na površinu Mjeseca. Prvi čija je noga “kročila tamo gdje dotad nije nijednog drugog čovjeka,” bio je Neil Armstrong, prije 43 godine, u svemirskoj misiji Apollo 11, kad je njemu bilo 38 godina.
Armstrongov mali korak, 20. srpnja 1969., bio je doista divovski skok za čovječanstvo. Počeo je 70 godina ranije, u Daytonu, u Ohiju, u biciklističkoj radionici braće Wright. Za samo jednog ljudskog vijeka, čovjek se sa pijeska Kitty Hawka vinuo uvis sve do Mjeseca! Za one koji su bili djeca kad su braća Wright poletjela, to je bila kulminacija sna.
I Neil Armstrong je potekao iz Ohija. Kad mu je bilo 10 godina, rekao je jednom od svojih učitelja da će jednog dana, kad odraste, letjeti do Mjeseca. A ocu je, više puta, plaho priznao da često, prije nego utone u san, osjeća kako se diže uvis, odvaja od Zemlje, napušta svoju kuću, farmu na kojoj se rodio, u malom mjestu Wapakoneta. Neil Armstrong je već letio, dok farma njegova oca ni struje još nije imala.
Čovjek čija je životna želja bila letjeti sve do Mjeseca, čovjek kojemu se ta nemoguća želja i ostvarila, čovjek koji se oslobodio zemaljskih stega i dokazao da je moguće, s uspjehom, posegnuti za zvijezdama, čovjek čije ime zaslužuje istaknuto mjesto u vječnom panteonu istraživača i avijatičara, poput braće Wright i Lindbergha, na svoju se farmu, u Ohiju, i povukao, jednom kad se slegla sva Zemaljska prašina.
Kloneći se idolatrije i intervjua, prepustivši svojim dostignućima da govore umjesto njega, Neil Armstrong, prvi čovjek koji je stupio na Mjesec, vodio je otada miran život, naizgled bez događaja. Samo naizgled, jer pilotirao je još u svojim 70-im godinama, a nedugo po povratku na Zemlju, bivši je astronaut i bivši pokusni pilot i bivši, tri puta odlikovani, borbeni pilot (zamalo je poginuo u korejskom ratu), preuzeo nekoliko novih uloga – one profesora koledža, businessmana, savjetnika američkog predsjednika... Pridonio je razvoju dizajna Chryslerovih automobila, bio suosnivač Medicinskog instituta Sveučilišta Cincinnatija koji je, koristeći se svemirskim tehnologijama, usavršio transplantaciju srca. Naravno, za NASA-u i za Washington godinama je promicao istraživanje svemira i igrao ulogu međunarodnog diplomata.
U moguće najvećoj ironiji 20. stoljeća, američko slijetanje na Mjesec, najveći uspjeh mirnodopskog istraživanja svemira, bilo je rezultat hladnoga rata između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. I svemir je tada izgledao kao potencijalna bojišnica. Na poticaj predsjednika Kennedyja, da lunarna ekspedicija bude najvažniji i najhitniji cilj Sjedinjenih Država, Amerika će, na Mjesec, poslati, u to doba, civilnog pilota. Time je Neil Armstrong postao svačiji junak, pionir čovječanstva, u njegovoj vječnoj želji za boljim razumijevanjem svemira.
Armstrongu te njegovim kolegama Edwinu “Buzzu” Aldrinu i Michaelu Collinsu trebala su tri dana da stignu do Mjeseca, čak i uz brzinu od 7 milja, preko 11 kilometara, u sekundi. Kad se Armstrongu, u povijesnom hodu Mjesecom, pridružio i Aldrin, obojica su izgledala kao dva velika djeteta, poskakujući lako i veselo, u onim velikim, bijelim skafanderima, pred 600 milijuna televizijskih gledatelja širom svijeta. U finoj prašini Mjeseca, za njima su ostajali vidljivi tragovi njihovih stopa (upitan jednom kako se osjeća sa saznanjem da će one najvjerojatnije ostati na površini Mjeseca tisućama godina, odgovorio je: Pa, nekako se nadam da će jednoga dana netko otići gore i počistiti to za nama). Ti prizori ostaju nezaboravni za svakoga tko ih je gledao, dvadesetog srpnja, prije 43 godine. Armstrong će kasnije reći: ”Mjesec ima jednu pustu, jedinstvenu ljepotu, kao pustinja na američkom Jugozapadu. Tako je lijep taj krajolik na Mjesecu.”
Oko dva sata provela su dvojica prvih astronauta na Mjesecu. Na kraju, u njegovu površinu zataknula američku zastavu. Čin šovinizma, kritizirat će poslije neki. Možda su zaboravili da je Neil Armstrong, uz američku zastavu, na Mjesecu ostavio i ploču na kojoj piše: We came in peace for all mankind, Došli smo u miru, u ime cijelog čovječanstva.
Predsjednik Obama nazvao je Neila Armstronga “jednim od najvećih američkih heroja – ne samo svojega vremena, već svih vremena,” rečeno je danas, u subotu, u izjavi obitelji slavnog astronauta.
U šest uspjelih misija Apollo programa, samo je 12 astronauta, svi iz Sjedinjenih Država, svi u kratkom razdoblju od četiri godine – između 1969. i 1972. godine, stupilo na površinu Mjeseca. Prvi čija je noga “kročila tamo gdje dotad nije nijednog drugog čovjeka,” bio je Neil Armstrong, prije 43 godine, u svemirskoj misiji Apollo 11, kad je njemu bilo 38 godina.
Posada Apolla 11 - Neil Armstrong, Michael Collins, Buzz Aldrin
Dvadesetog srpnja 1969. godine, cijeli je svijet, na jedan kratki, ali čarobni trenutak, zastao da bi u čudu, na TV-ekranima, promatrao razvoj drame u svemiru – lunarni modul Eagle i dvojicu pilota, Neila Armstronga i Edwina “Buzza” Aldrina, kako ga polako spuštaju na površinu Mjeseca, otprilike tri sata nakon odvajanja od komandnog modula Columbia. Jedan trenutak tišina, a onda glas Neila Armstronga i ona pucketava radio-poruka: “Houston: Ovdje Tranquility baza. Orao je sletio.” Malo nakon toga, kad je kročio na površinu Mjeseca, čule su se i one Armstrongove jednostavne, ali nezaboravne riječi, koje ubrajamo među najslavnije 20. stoljeća:
One small step for man, one giant leap for mankind.
Armstrongov mali korak, 20. srpnja 1969., bio je doista divovski skok za čovječanstvo. Počeo je 70 godina ranije, u Daytonu, u Ohiju, u biciklističkoj radionici braće Wright. Za samo jednog ljudskog vijeka, čovjek se sa pijeska Kitty Hawka vinuo uvis sve do Mjeseca! Za one koji su bili djeca kad su braća Wright poletjela, to je bila kulminacija sna.
I Neil Armstrong je potekao iz Ohija. Kad mu je bilo 10 godina, rekao je jednom od svojih učitelja da će jednog dana, kad odraste, letjeti do Mjeseca. A ocu je, više puta, plaho priznao da često, prije nego utone u san, osjeća kako se diže uvis, odvaja od Zemlje, napušta svoju kuću, farmu na kojoj se rodio, u malom mjestu Wapakoneta. Neil Armstrong je već letio, dok farma njegova oca ni struje još nije imala.
Čovjek čija je životna želja bila letjeti sve do Mjeseca, čovjek kojemu se ta nemoguća želja i ostvarila, čovjek koji se oslobodio zemaljskih stega i dokazao da je moguće, s uspjehom, posegnuti za zvijezdama, čovjek čije ime zaslužuje istaknuto mjesto u vječnom panteonu istraživača i avijatičara, poput braće Wright i Lindbergha, na svoju se farmu, u Ohiju, i povukao, jednom kad se slegla sva Zemaljska prašina.
Kloneći se idolatrije i intervjua, prepustivši svojim dostignućima da govore umjesto njega, Neil Armstrong, prvi čovjek koji je stupio na Mjesec, vodio je otada miran život, naizgled bez događaja. Samo naizgled, jer pilotirao je još u svojim 70-im godinama, a nedugo po povratku na Zemlju, bivši je astronaut i bivši pokusni pilot i bivši, tri puta odlikovani, borbeni pilot (zamalo je poginuo u korejskom ratu), preuzeo nekoliko novih uloga – one profesora koledža, businessmana, savjetnika američkog predsjednika... Pridonio je razvoju dizajna Chryslerovih automobila, bio suosnivač Medicinskog instituta Sveučilišta Cincinnatija koji je, koristeći se svemirskim tehnologijama, usavršio transplantaciju srca. Naravno, za NASA-u i za Washington godinama je promicao istraživanje svemira i igrao ulogu međunarodnog diplomata.
U moguće najvećoj ironiji 20. stoljeća, američko slijetanje na Mjesec, najveći uspjeh mirnodopskog istraživanja svemira, bilo je rezultat hladnoga rata između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza. I svemir je tada izgledao kao potencijalna bojišnica. Na poticaj predsjednika Kennedyja, da lunarna ekspedicija bude najvažniji i najhitniji cilj Sjedinjenih Država, Amerika će, na Mjesec, poslati, u to doba, civilnog pilota. Time je Neil Armstrong postao svačiji junak, pionir čovječanstva, u njegovoj vječnoj želji za boljim razumijevanjem svemira.
Armstrongu te njegovim kolegama Edwinu “Buzzu” Aldrinu i Michaelu Collinsu trebala su tri dana da stignu do Mjeseca, čak i uz brzinu od 7 milja, preko 11 kilometara, u sekundi. Kad se Armstrongu, u povijesnom hodu Mjesecom, pridružio i Aldrin, obojica su izgledala kao dva velika djeteta, poskakujući lako i veselo, u onim velikim, bijelim skafanderima, pred 600 milijuna televizijskih gledatelja širom svijeta. U finoj prašini Mjeseca, za njima su ostajali vidljivi tragovi njihovih stopa (upitan jednom kako se osjeća sa saznanjem da će one najvjerojatnije ostati na površini Mjeseca tisućama godina, odgovorio je: Pa, nekako se nadam da će jednoga dana netko otići gore i počistiti to za nama). Ti prizori ostaju nezaboravni za svakoga tko ih je gledao, dvadesetog srpnja, prije 43 godine. Armstrong će kasnije reći: ”Mjesec ima jednu pustu, jedinstvenu ljepotu, kao pustinja na američkom Jugozapadu. Tako je lijep taj krajolik na Mjesecu.”