Istraživanje pokazalo da su u 33 institucije za 260 zaposlenika konkursi raspisani naknadno, forme radi.
Država je najbolji poslodavac, to je u Bosni i Hercegovini svima jasno. Redovna plata, sigurnost i poštivanje radničkih prava čine da se za svaki oglas za posao u državnoj službi javi veliki broj kandidata. Međutim, konkurencija nije stvarna, već je paravan kojim se prikriva činjenica da je pozicija popunjena. Javna je tajna da su pri zapošljavanju novih službenika prisutni nepotizam, korupcija ili politička podobnost. A Centar za istraživačko novinarstvo uradio je istraživanje koje je pokazalo da su u 33 institucije za 260 zaposlenika konkursi naknadno, forme radi, raspisani. Procedura zapošljavanja državu košta mnogo novca, a kandidate i vremena i novca.
Kao i većinu mladih, obrazovanih ljudi, Sarajku Anelu Hamzić brine kako dobiti posao. Anela uskoro treba magistrirati na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, a svjesna je da stabilan posao može naći jedino u državnim institucijama.
„Kako pronaći posao, a da pri tome niste politički aktivni, kao što nisam ni ja, nemate štelu i ne nosite zvučno ime i prezime koje bi vam direktno osiguralo radnu poziciju u nekoj od državnih institucija?“ pita ona.
Upravo su ta tri razloga bila dovoljna da se novinarke Centra za istraživačko novinarstvo prijave za posao u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela u BiH. Iako se sve tri imale uslove koji su bili traženi, posao je dobila osoba koja nije diplomirala žurnalistku, niti je ikada radila taj posao. Posjeduje iskustvo od dvije godine volonterskog staža u internacionalnoj asocijaciji kriminalista i Upravi za policijsko obrazovanje u Banjoj Luci.
Novinarke CIN-a imale su više od osam godina iskustva, dvije su magistrirale, a treća je diplomirani ekonomista. Jedna od njih bila je novinarka Eldina Pleho.
„Naše istraživanje u ovom konkretnom slučaju je pokazalo da je osoba koja je na kraju osvojila najveći broj bodova i dobila poziciju zapravo od ranije poznavala jednog od zamjenika direktora Direkcije za koordinaciju policijskih tijela. Zapravo smo kroz ovaj jedan primjer htjeli pokazati građanima da proces zapošljavanja u državnoj službi nažalost ne teče onako kako je zakon propisao“, kaže Pleho.
Istraživanje je pokazalo da se javni konkursi raspisuju forme radi kako bi se zaposlili oni koji već rade na tim pozicijama na osnovu ugovora o djelu ili ugovora na određeno vrijeme. Prema CIN-ovom istraživanju, objava jednog konkursa, državu u prosjeku košta oko hiljadu eura. Novinarka Eldina Pleho ukazuje na loš pravni okvir.
„Pravni temelj ugovora o djelu, na što i revizori vršeći reviziju institucija često skreću pažnju, je vrlo upitan. Nema svoju pravnu osnovu da vi dovedete nekoga po ugovoru o djelu, nakon toga raspišete konkurs za njega i on, naravno, bude primljen na tu poziciju. Da ne govorim da se za takvu vrstu ugovora o djelu i ugovora na određeno vrijeme uopšte ne mora raspisivati konkurs. Naše istraživanje je pokazalo da je u zadnje četiri godine minimum 260 takvih slučajeva bilo za 33 državne institucije dostavile odgovore, a radi se o tome da smo mi morali voditi sudski postupak protiv Agencije za državnu službu da bismo uopšte dobili te informacije“, navodi Pleho.
Stara boljka svih institucija
Prije gotovo godinu dana, zamjenik državnog ministra finansija Fuad Kasumović javno je, prije objavljenog konkursa, rekao imena pet kandidata koji su trebali biti zaposleni u Ministarstvu finasija. Tada je rekao da ti kandidati dobijaju i pitanja na testu. Svi oni i danas rade, a Kasumović je tada podnio krivičnu prijavu Tužilaštvu BiH.
„Dostavio sam dokumente i dokaze da se prije nego što će biti proveden konkurs u mom ministarstvu znalo pet osoba koje će biti primljene na konkursu. Poslije toga sve je bilo farsa. Oko 225 ljudi se prijavilo na taj konkurs iz raznih dijelova BiH. Ti nezaposleni ljudi morali su izdvojiti sredstva da dođu u Sarajevo, da plate sebi hranu i boravak da bi prisustvovali toj fikciji od konkursa, od intervjua. Nažalost, ni nakon godinu dana nemam nikakvu informaciju jesu li šta poduzeli u vezi s tim u Tužilaštvu BiH. Ja samo znam da su ti ljudi koje sam ja pobrojao primljeni i uredno rade u Ministarstvu finansija i trezora BiH i da primaju plaću“, kaže Kasumović.
Novinar dnevnog lista Oslobođenje Almir Terzić kaže da su konkursi odavno postali farsa u BiH bez obzira što postoji Zakon od državnoj službi i formirana Agencije za zapošljavanje državnih službenika. Time se samo poskupio proces zapošljavanja politički podobnih kadrova.
„Državna služba u BiH se pretvorila u dioničko društvo u stopostotnom vlasništvu zvaničnika. Oni koriste državnu službu da bi u nju zaposlili svoju užu i širu familiju. Imamo u posljednje vrijeme više takvih primjera. Javnost će znati da je Nikola Špirić, aktuelni ministar finansija i trezora, svoga sina zaposlio u diplomatskoj misiji. Imamo informaciju da je kćerka direktorice Direkcije za evropske integracije uposlenica FIP-e. Imamo primjer da je sin državne zastupnice jedan od čelnika Porezne uprave RS - riječ je o gospođi Dušanki Majkić“, navodi Terzić.
Državna služba je u raljama politike, kaže Emir Đikić iz Transparency Internationala.
„To je stara boljka svih institucija u BiH, uključujući i državnu službu. Obično se dešava da to budu politički prijemi de fakto. Međutim, sve je to provedeno kroz proceduru i papire, tako da ne možete ništa, maltene, oko toga učiniti. Žalbe ne pomažu, a posao dobija onaj kome su to namijenili valstodršci u određenoj instituciji“, ističe Đikić.
Direktor Agencije za državnu službu BiH Neven Akšamija smatra da su sve tri agencije za zapošljavnje državnih službenika ispunile svoju svrhu, te da su komisije koje se formiraju za provođenje konkursne procedure nezavisne. U razgovoru sa novinarima CIN-a Akšamija je izjavio:
„Kod običnih zapošljavanja jako je mnogo bilo slučajeva da neko radi tu, u nekom obliku angažmana, i onda se za njega raspiše. Na koji način je on došao u taj angažman, ne možemo znati. To je ono što sam ja znao par puta izjaviti u medijima, ali ja to izjavim zato što je na nama krčma. Naša uloga je krajnje pasivna. Naša uloga je da istestiramo tog kandidata. Kandidat odradi godinu, dvije, tri, svašta se događa, i onda dođe na konkurs. Nema zavrtanja ruku članovima komisije. Zašto bi i bilo? On će biti superioran.“
Kao i većinu mladih, obrazovanih ljudi, Sarajku Anelu Hamzić brine kako dobiti posao. Anela uskoro treba magistrirati na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, a svjesna je da stabilan posao može naći jedino u državnim institucijama.
„Kako pronaći posao, a da pri tome niste politički aktivni, kao što nisam ni ja, nemate štelu i ne nosite zvučno ime i prezime koje bi vam direktno osiguralo radnu poziciju u nekoj od državnih institucija?“ pita ona.
Upravo su ta tri razloga bila dovoljna da se novinarke Centra za istraživačko novinarstvo prijave za posao u Direkciji za koordinaciju policijskih tijela u BiH. Iako se sve tri imale uslove koji su bili traženi, posao je dobila osoba koja nije diplomirala žurnalistku, niti je ikada radila taj posao. Posjeduje iskustvo od dvije godine volonterskog staža u internacionalnoj asocijaciji kriminalista i Upravi za policijsko obrazovanje u Banjoj Luci.
Novinarke CIN-a imale su više od osam godina iskustva, dvije su magistrirale, a treća je diplomirani ekonomista. Jedna od njih bila je novinarka Eldina Pleho.
„Naše istraživanje u ovom konkretnom slučaju je pokazalo da je osoba koja je na kraju osvojila najveći broj bodova i dobila poziciju zapravo od ranije poznavala jednog od zamjenika direktora Direkcije za koordinaciju policijskih tijela. Zapravo smo kroz ovaj jedan primjer htjeli pokazati građanima da proces zapošljavanja u državnoj službi nažalost ne teče onako kako je zakon propisao“, kaže Pleho.
Istraživanje je pokazalo da se javni konkursi raspisuju forme radi kako bi se zaposlili oni koji već rade na tim pozicijama na osnovu ugovora o djelu ili ugovora na određeno vrijeme. Prema CIN-ovom istraživanju, objava jednog konkursa, državu u prosjeku košta oko hiljadu eura. Novinarka Eldina Pleho ukazuje na loš pravni okvir.
„Pravni temelj ugovora o djelu, na što i revizori vršeći reviziju institucija često skreću pažnju, je vrlo upitan. Nema svoju pravnu osnovu da vi dovedete nekoga po ugovoru o djelu, nakon toga raspišete konkurs za njega i on, naravno, bude primljen na tu poziciju. Da ne govorim da se za takvu vrstu ugovora o djelu i ugovora na određeno vrijeme uopšte ne mora raspisivati konkurs. Naše istraživanje je pokazalo da je u zadnje četiri godine minimum 260 takvih slučajeva bilo za 33 državne institucije dostavile odgovore, a radi se o tome da smo mi morali voditi sudski postupak protiv Agencije za državnu službu da bismo uopšte dobili te informacije“, navodi Pleho.
Stara boljka svih institucija
Prije gotovo godinu dana, zamjenik državnog ministra finansija Fuad Kasumović javno je, prije objavljenog konkursa, rekao imena pet kandidata koji su trebali biti zaposleni u Ministarstvu finasija. Tada je rekao da ti kandidati dobijaju i pitanja na testu. Svi oni i danas rade, a Kasumović je tada podnio krivičnu prijavu Tužilaštvu BiH.
„Dostavio sam dokumente i dokaze da se prije nego što će biti proveden konkurs u mom ministarstvu znalo pet osoba koje će biti primljene na konkursu. Poslije toga sve je bilo farsa. Oko 225 ljudi se prijavilo na taj konkurs iz raznih dijelova BiH. Ti nezaposleni ljudi morali su izdvojiti sredstva da dođu u Sarajevo, da plate sebi hranu i boravak da bi prisustvovali toj fikciji od konkursa, od intervjua. Nažalost, ni nakon godinu dana nemam nikakvu informaciju jesu li šta poduzeli u vezi s tim u Tužilaštvu BiH. Ja samo znam da su ti ljudi koje sam ja pobrojao primljeni i uredno rade u Ministarstvu finansija i trezora BiH i da primaju plaću“, kaže Kasumović.
Novinar dnevnog lista Oslobođenje Almir Terzić kaže da su konkursi odavno postali farsa u BiH bez obzira što postoji Zakon od državnoj službi i formirana Agencije za zapošljavanje državnih službenika. Time se samo poskupio proces zapošljavanja politički podobnih kadrova.
„Državna služba u BiH se pretvorila u dioničko društvo u stopostotnom vlasništvu zvaničnika. Oni koriste državnu službu da bi u nju zaposlili svoju užu i širu familiju. Imamo u posljednje vrijeme više takvih primjera. Javnost će znati da je Nikola Špirić, aktuelni ministar finansija i trezora, svoga sina zaposlio u diplomatskoj misiji. Imamo informaciju da je kćerka direktorice Direkcije za evropske integracije uposlenica FIP-e. Imamo primjer da je sin državne zastupnice jedan od čelnika Porezne uprave RS - riječ je o gospođi Dušanki Majkić“, navodi Terzić.
Državna služba je u raljama politike, kaže Emir Đikić iz Transparency Internationala.
„To je stara boljka svih institucija u BiH, uključujući i državnu službu. Obično se dešava da to budu politički prijemi de fakto. Međutim, sve je to provedeno kroz proceduru i papire, tako da ne možete ništa, maltene, oko toga učiniti. Žalbe ne pomažu, a posao dobija onaj kome su to namijenili valstodršci u određenoj instituciji“, ističe Đikić.
Direktor Agencije za državnu službu BiH Neven Akšamija smatra da su sve tri agencije za zapošljavnje državnih službenika ispunile svoju svrhu, te da su komisije koje se formiraju za provođenje konkursne procedure nezavisne. U razgovoru sa novinarima CIN-a Akšamija je izjavio:
„Kod običnih zapošljavanja jako je mnogo bilo slučajeva da neko radi tu, u nekom obliku angažmana, i onda se za njega raspiše. Na koji način je on došao u taj angažman, ne možemo znati. To je ono što sam ja znao par puta izjaviti u medijima, ali ja to izjavim zato što je na nama krčma. Naša uloga je krajnje pasivna. Naša uloga je da istestiramo tog kandidata. Kandidat odradi godinu, dvije, tri, svašta se događa, i onda dođe na konkurs. Nema zavrtanja ruku članovima komisije. Zašto bi i bilo? On će biti superioran.“
|
Preuzeto od "RSE" |