Novinar, pisac, povjesničar Studs Terkel jedan je od onih značajnih Amerikanaca koji su svojim načinom razmišljanja, života i rada utjecali na način razmišljanja, života i rada mnogih svojih sunarodnjaka. Terkel je gotovo cijeli svoj život, a danas su mu 93 godine, proveo slušajući druge Amerikance – radnike, farmere... i onda, manirom vrsnog pripovjedača, drugim Amerikancima prenosio te priče. Slušajući i čitajući Terkela, Amerika je učila...
Studs Terkel je oduvijek imao dara i načina da ljude privoli na otvoreni, iskreni razgovor o njima samima, možda zato što se i on sam lako otvara pred drugima, na vrlo prisan i simpatičan način, način koje druge odmah razoružava...
Studs Terkel: Možda je to zato što sam sâm nespretan i nesposoban. Radim s magnetofonom, a pojma nemam kako on funkcionira. Nikad nisam naučio voziti automobil, padam s bicikla. Kad razgovaram s drugima, kad intervjuiram običan svijet – osobno ne volim taj izraz, zvuči tako pokroviteljski – ali kad razgovaram s njima, onda je to nije razgovor izmedju nekog prosječnog i anonimnog pojedinca s nekim tko je upravo sišao s Olimpa. Ne, to je susret jednog običnog čovjeka s drugim običnim čovjekom, i on i ja znamo često zabrljati stvar i to saznanje otvara mog sugovornika.
Studs Terkel rodjen je u New Yorku, u radničkoj obitelji – otac krojač, majka krojačica. Kad je Studsu bilo deset godina, obitelj je preselila u Chicago i otvorila pansion. Mladi je Louis – to je, naime, Studsovo pravo ime, nadimak “Studs” dobit će kasnije prema književnom liku Studsu Loniganu, iz trilogije Jamesa Farrella – sate i sate provodio u društvu radnika, sindikalnih vodja, disidenata i ljudi bez posla, svi su se oni okupljali u kući njegovih roditelja ili u parku preko puta.
Studs Terkel: Sve su to bili radni ljudi, razgovarali bi, svadjali se, debatirali. Mnogi su bili bez formalnog obrazovanja, samouki. Ali nisu prihvaćali odgovore, kao krajnje, definitivne istine, samo zato što su ih davale neke glavešine. Zato se u kući stalno i raspravljalo, nitko nije smatrao da zato što je predsjednik tako rekao, to mora biti točno. Naprotiv, i predsjedniku i kralju i svakome “gore” može se reći – odbij, nije tako. Ljudi uz koje sam ja odrastao, njegovali su baš tu tradiciju i ona je na mene ostavila traga, nedvojbeno.
Studs Terkel je diplomirao pravo, na Sveučilištu Chicaga, ali pravom se nikada nije bavio. Rano je još počeo pisati za radio, onda postao i radijski glumac i 1944. dobio vlastiti program, prvo na radiju, onda i na televiziji, sa simpatijama uvijek na strani malog čovjeka.
Studs Terkel: Nikad nemam napisana pitanja, uvijek je to razgovor s ljudima. Nikad intervju, u kojemu se čvrsto držite svojih unaprijed pripremljenih pitanja, nego običan razgovor, pa ako se ljudi nekad i udalje od teme koja je vama važna i zanimljiva, lako je vratiti se na nju, lijepo kažete čovjeku “maloprije ste rekli....” Razgovarajte, nemojte intervjuirati.
Terkelovi heroji su ljudi poput vodje pokreta za gradjanska prava – Martina Luthera Kinga, prva dama Sjedinjenih Država i društvena aktivistica Eleanor Roosevelt, organizator sindikata Eguene Debs...ljudi čija imena možda nisu uvijek poznata svima, ali ljudi koji su svoje živote posvetili tome da svijet bude bolje mjesto za svakoga.
Studs Terkel: Vjerujem da svatko – bez obzira na to tko je i odakle je – ima, u životu, jednaka prava. Ne podnosim brutalan odnos prema ljudima, ni od strane pojedinca ni od strane društva. Vjerujem u jedno humanije društvo, kakvo smo imali nekada. Vjerujem u mogućnosti za svakoga, vjerujem da u svakome ima neotkrivenog, neiskorištenog potencijala.
Unatoc činjenici da je daleko odmakao u životnoj dobi, Studs Terkel, taj svojevrsni društveni komentator i dobitnik Pulitzerove nagrade kao kroničar svog vremena i usmeni povjesničar, i dalje sluša druge, i dalje o njima govori i piše. U svojoj najnovijoj knjizi – And They All Sang, I svi su pjevali, izdanoj prošle jeseni, Terkel se i vraća se svojoj prvoj ljubavi – glazbi. Zbirka je to razgovora s glazbenicima, pjevačima i skladateljima. U knjizi izdanoj 2003 – Hope Dies Last: Keeping the Faith in Troubled Times, Nada umire zadnja: Vjera u vjeru u nemirnim vremenima, Terkel razgovara s nizom ljudi – poznatih i anonimnih – o tome kakvu ulogu nada igra u njihovim životima.
Studs Terkel: Uvijek je bilo onih rijetkih medju nama koje danas zovemo “aktivistima.” Ljudi koji su uvijek nesto nastojali. Ljudi koji su uvijek nadom bili ispunjeni. Kad je zemlja bila utemeljena, bili su to agitatori poput Thomasa Painea... Samuela Adamsa s njegovim snom o drustvu u kojemu svatko ima pravo na neslaganje s drugima....Zatim, imali smo abolicioniste, tijekom robovlasnistva. Za svoje ideje mnogi su platili i zivotima. To su sve ljudi koje ja zovem “vizionarska manjina.’”
Studs Terkel je cijeli svoj zivot radio na tome da ta manjina nikad ne izgubi svoj glas, da se on uvijek cuje, da ona nikad ne bude nadglasana.
