Kvalitet, tehnologija, zastita intelektualne imovine, lokalna radna snaga i – davanje zajednici, uzoj i siroj, i kompanija Tonija Maglice – Mag Instrument - odavno vec sluzi kao primjer uspjesnog i uzornog proizvodjaca u Sjedinjenim Drzavama. Zahvaljujuci svojoj reputaciji kvalitetnog i pouzdanog proizvoda, svjetiljke MagLite prodaju se i u vise od 85 zemalja svijeta.
Osnovana 1974, kompanija trenutno uposljava oko 1000 ljudi, ali i dalje se siri; uskoro, u istom mjestu, u Ontariju, u kalifornijskom okrugu San Bernardino, otvara se novi proizvodni prostor velicine preko 65.000 cetvornih metara, po cijeni od 80 milijuna dolara. U njemu ce biti otprilike jos 1600 radnih mjesta. U vrijeme kad mnogi americki proizvodjaci “sele” u zemlje s jeftinijom radnom snagom i niskim proizvodnim troskovima, Toni Maglica uporno ostaje veliki protivnik takozvanog “outsourcinga.” On vjeruje u “slobodnu trgovinu,” ali vjeruje i u “postenu trgovinu” i glasni je zagovornik zastite intelektualnih prava i imovine, glasni protivnik falsificiranih proizvoda inferiornijeg kvaliteta.
“Mogao bih,” kaze on, “i ja iskoristiti prednosti jeftine radne snage, u Kini ili negdje drugdje, iskoristiti i manje stroge mjere zastite okolisa, i zaraditi barem deset puta vise, u Americi nije lako proizvoditi, rad kosta vise, mjere zastite okolisa su stroze, ali – ne zanima me.” Mr. Maglica ostaje u Americi i ima druge ciljeve...
“Automatizacija, automatizacija, automatizacija, i najbolji moguci kvalitet proizvoda, da ga ljudi zele kupiti cak i ako malo vise kosta od uvoznoga, ali ja jamcim kvalitet proizvoda. Mi ne zaradjujemo puno, mi ostvarujemo vrlo mali profit,” dalje ce Toni Maglica, “ali godisnje prodajemo milijune komada, i zahvaljujuci velikoj kolicini, mi zaradjujemo, dovoljno da opstanemo i da nasim radnicima pristojne place isplacujemo. Ja se nikad nisam novcem razbacivao, nemam jahtu, ne vozim Ferrari, nemam privatni avion, sto ce mi sve to, jos uvijek stignem tamo gdje zelim. Imam ustedjevinu, ja na banku ne idem da bih novac od nje posudjivao, ja ga njoj posudjujem. Vrlo sam konzervativan, puno radim, volim svoj posao, predan sam njemu i narocito ljudima koji za mene rade, jer oni su, za mene, kao clanovi obitelji, svoj uspjeh njima dugujem. Neki od njih su sa mnom vec vise od 30 godina! Cujte, ja sam svoj ‘americki san’ ostvario, moja obitelj, djeca, unuci, oni su svi zbrinuti, ali ti ljudi koji za mene rade, sto bi se s njima dogodilo da ja proizvodnju preselim negdje drugdje? A ti ljudi su, znate, jako vazni, bez njih jednostavno nista ne mozete napraviti. Jer covjeka nije moguce prisiliti da radi, morate u njemu stvoriti volju da radi. Trenutno, ja vise ne moram za sebe raditi, nema potrebe, ja sam OK, ali tu sam i tu ostajem i zbog njih, jer oni su meni pomogli. Evo, da vam dam jedan primjer – jedan nas covjek je nedavno u mirovinu otisao, nakon 30 godina, nije zelio u mirovinu, ali morao je, zbog srcanih problema. Njegova sestra nam je javila da mu se stanje pogorsalo i da mu je potrebna dodatna ljecnicka njega i – pomogli smo mu, to radimo kad god mozemo, cak i nakon sto ljudi odu u mirovinu, ali ponavljam – to su ljudi koji su meni pomogli da izgradim ovo sto imam. ”
Tonija Maglicu “outsourcing” brine iz jos jednog razloga. Kaze: “Ja razumijem da ljude zanima velika zarada, svi mi zelimo ostvariti lijepi profit... ali, sa svim tim ‘outsourcingom,’ sto ce s ovom zemljom biti ako se jednog dana mora braniti? Nece biti u stanju niti potreban materijal proizvoditi, svi su van otisli!”
Mag Instrument obilno daje i zajednici, dobar je korporacijski gradjanin. Popis organizacija kojima kompanija redovito daruje MagLite svjetiljke ili novcane donacije dug je i vrlo impresivan. Da spomenem samo nekoliko - Mag Instrument financijski je spoznor americkog Crvenog kriza, preko kojega je ponudio i pomoc zrtvama tsunamija; redovito potpomaze medjunarodnu humanitarnu organizaciju AmeriCares, americku policiju i vatrogasnu sluzbu, niz djecjih, medicinskih i sportskih ustanova, skola, organizacija za zastitu prirodnog okolisa; Mag je poklonio MagLite svjetiljke spasilackim ekipama u New Yorku, nakon teroristickih napada 11. rujna, i agenciji “Lijecnici bez granica;” sudjelovao je u prikupljanju sredstava za juznoafricku organizaciju “Artists in New South Africa,” za borbu protiv AIDS-a....a Zimska olimpijada u Lillehammeru, u Norveskoj, dobila je od Maglicine kompanije 40.000 Mini MagLite svjetiljaka, s ugraviranim rijecima “Remember Sarajevo.”
G. Maglica je, takodjer, iz Bosne, 1993. godine, doveo Seada Bekrica, zrtvu rata, u Ameriku. Uz sva zalaganja, vid mu, nazalost, nije mogao biti vracen, ali zivot mu je bio spasen.
Kad je pomoc u pitanju, Toni Maglica kaze – ne pravim razliku izmedju organizacija, tamo sam gdje god je pomoc potrebna...
“Znate, toliko je zadovoljstva u davanju, puno vise nego u uzimanju...kad vidite osmjeh na necijem licu! Moja majka je bila takva, nikad nista nije za sebe zeljela, uvijek je drugima davala, ona je bila i ostala moj uzor, ona me je naucila da druge postujem, i njihova prava. U mojim ocima, moja majka je bila kao Majka Tereza.”
Majka je Tonija, koji je rodjen u New Yorku, i vratila u Ameriku. Naime, tijekom 30-ih godina, kad je Ameriku zahvatila teska gospodarska kriza, otac je bio bez posla, ali nije se zelio vratiti u stari kraj, nego je poslao suprugu i sina. Cim bude bolje, cim nadje posao, rekao je, dovest ce ih natrag, u Ameriku. On sam stigao je u New York jos kad mu je bilo 14 godina. Kad je krenuo sa Zlarina, prica Toni Maglica, njegova mu je majka dala malo hljeba i napunila dzep suhim smokvama. Imao je na nogama cipele, ali obje su bile lijeve, a nisu bile niti iste boje.
G. 1937, Toni i majka su se bas spremali za povratak kad im je prijatelj savjetovao – nemojte, bit ce rata, nije sigurno preko Atlantika. I tako smo ostali na Zlarinu, prica Toni. “Nista nismo imali, pomagao sam majci, iskuhavali smo morsku vodu, za sol, pravili smo i nekakve cetke i to prodavali ili za kukuruz i drugu hranu mijenjali. Nije samo nama tesko bilo, svi su tako onda zivjeli.”
Kad je rat zavrsio, majka mu je rekla, idi u Ameriku, tamo je sloboda, tamo su mogucnosti, budes li pametan i vrijedan, uspjet ces, ma mozes i predsjednikom postati, tamo si rodjen. Da budem iskren – nikad nisam zelio postati predsjednikom i primati manju placu, dodaje kroz smijeh, pa molim vas, sto to jedan predsjednik ima sto ja nemam?! A ja mogu slobodno jos, i bez straha, i prosetati ulicom!
“Ja Ameriku volim. Ljudi kazu, ah, lako ti je u Americi biti i uspjeti. Nije, najteze je upravo u Americi. Nisu svi moji proizvodi bili uspjesni, bilo je pogresaka i propusta, dugo je trebalo da kapital stvorim. Ali, ja volim ovu slobodu. Ah, znam, nista vise u svijetu nije sigurno, ali za mene je Amerika najbolja. Ako ne volim predsjednika, mogu mu reci da ide k vragu, ali necu zbog toga zavrsiti u zatvoru, samo zato sto se ne slazem sa sistemom, imam slobodu da kazem sto god mi je na umu, nemate takvih mjesta puno u svijetu.”
Kad je dosao u Ameriku, kaze, znao je da ce uspjeti, jer je i zelio uspjeti. Sto drugima moze savjetovati? “Posteno i tesko raditi,” spremno je odgovorio, “to je jedini nacin, i u tome, naravno, biti konzistentan. Takodjer, ne govoriti jedno danas, a drugo sutra, moramo se pridrzavati svojih rijeci, jedino je tako moguce pridobiti povjerenje ljudi. Oni se uvijek moraju moci na vasu rijec oslanjati, moraju vam vjerovati. Ljudi znaju da se ja pridrzavam svojih rijeci, to je jako vazno, i u poslu i u zivotu opcenito.”
Toni prica kako je jednoj svojoj kceri, davno, dok je jos studirala, dao da radi u kompaniji. Jedno jutro je zakasnila na posao, pozvao ju je u svoj ured i rekao: Kasnis 15 minuta! Ali, tata, pocela je ona... Nista tata, ja ti ovdje nisam tata, ti si moja kcer izvan ovih vratiju, ali tu, gdje si sada, radis kao i svatko drugi. Sto mislis da ce drugi reci kad vide da ti kasnis, oni su tu da bi radili i zaradili i znaju da moraju na vrijeme doci. Samo zato sto si moja kcer, mislis da se mozes ponasati drugacije? Nije me razumjela tada, kaze Toni Maglica, ali kasnije jest, i priznala je da sam bio u pravu.”
Mladima u Hrvatskoj, Toni Maglica porucuje:
“U Hrvatskoj je more mogucnosti, samo ako mozemo okolis srediti, toliko je toga nasljedjeno iz ranijeg doba. Ali, treba dobro rukave zasukati. Ne treba za brzom zaradom ici, osim toga, nista se na brzinu i ne postize, nikada, i nije dobro uvijek samo uzimati, treba i davati, zajednici, a nije uvijek vazna niti visoka skola, ja imam samo cetiri godine tehnicke, ali bolje poznajem svoj posao nego netko sa Harvarda ili Yalea, ja znam sve sto se u mom poslu zbiva, na putu od kuce do ureda donesem odluku, kad stignem u ured tu odluku odmah primjenjujem i provodim. Visoko obrazovanje je lijepo imati, ali ono nije uvijek jamstvo da cete uspjeti, svakako ne da cete se obogatiti nego je to - spremnost da se radi. A kad se malo i zaradi, ne treba odmah na fini auto i na slicno trositi. To je problem i s mladima u Americi, mladi ne znaju stedjeti, ne znaju da sutra moze kisa pasti. I da moze duze vrijeme padati prije nego sto ce sunce opet zasjati.”
Kompanija MagLite, kaze Toni Maglica, odvaja 2% od evropske prodaje MagLite svjetiljaka za Zakladu Zlarina, za razvoj i prostorno uredjenje otoka. Ono sto g. Maglica zeli, to je zavrsiti novi pogon u Kaliforniji, da tamo vise, osobno, ne mora toliko biti, i da ostatak zivota moze na Zlarinu provesti. Dio otoka je kupio – oko 2,000.000 cetvornih metara, ali zelio bi kupiti cijeli otok i imati slobodnu zonu, izgraditi na njemu dom za starije, koje su, kaze Toni Maglica, “i Bog i vlada zaboravili,” dati im mjesto gdje ce pristojno i udobno i dostojanstveno moci zivjeti; zeli podici dom za djecu bez roditelja i skolu za njih; zeli podici luksuzni hotel i otvoriti radna mjesta....
“Imamo preko 30.000 hitova na nasem websiteu svakog dana, ja na njemu mogu imati druge linkove, koji ce ljude uputiti na Zlarin, mogu ljudima govoriti o Jadranu, o Zlarinu. Zelim na otoku izgraditi jedan manji pogon za izradu malih zarulja, nitko ih u svijetu ne radi nego jedan proizvodjac u Sjedinjenim Drzavama. Mag Instrument ih od njega i nabavlja. Dvadeset sam milijuna utrosio u istrazivanje proizvoda, sad bi ga mogli sami izradjivati. Jedna moja tvornica u Njemackoj proizvodi strojeve, sve sto je potrebno za izradu tih posebnih zaruljica, njih bi bas mogli raditi i ljudi na Zlarinu. To bi im osiguralo jos veci broj radnih mjesta.”
Sve je to, kaze Toni Maglica, bilo dogovoreno s hrvatskom vladom jos pocetkom 90-ih godina. Kasnije su dosli neki drugi ljudi, ne postuju dogovore ranije napravljene, nemaju, izgleda, kaze on, bas puno sluha, ali “nije vazno, ja to od njih ni ne ocekujem.” Sa 2% od evropske prodaje MagLitea, i malom pomoci prijatelja, Toni Maglica vjeruje da moze financirati dobar dio cijelog projekta. S americkim i hrvatskim arhitektima radi na idejnom rjesenju urbanistickog projekta i kani kompletni model, zamisao i plan, predstaviti vladi u Zagrebu krajem ove ili pocetkom iduce godine. Sve sto dalje zelim, dodao je, to je da me samo puste da radim, da me porezima ne oderu do koze, da me puste da ono sto sam sam zaradio - u Zlarin ulozim.
“Zlarin je na vrhu mojih prioriteta, to moram napraviti prije nego odem s ovog svijeta. Moja djeca, cetvero ih imam, znaju da projekt moraju zavrsiti ako se nesto meni dogodi. Zlarin ce biti!”
