Linkovi

Aktuelno

Hong Kong: Demonstranti provalili u zgradu parlamenta

Sukob policije i demonstranata u Hong Kongu

Stotine demonstranata u Hong Kongu upalo je u zgradu lokalnog parlamenta na 22. godišnjicu vraćanja tog grada pod upravu Kine. Njih više desetina polomilo je staklo na ulazu u zgradu.

Potom su stotine ušle u predvorje gdje su sprejem ispisivale poruke na zidovima.

U međuvremenu, Vlada je pozvala na momentalni prekid nasilja uz argument da je prestala da radi na zakonu o ekstradiciji i da će zbog toga biti automatski poništen u julu sljedeće godine.

Demonstranti su revoltirani i zbog zakona koji omogućuje ekstradiciju državljana Hong Konga Kini, koji je vlast usljed pritiska javnosti povukla iz procedure, ali ne i ukinula.

Policija je upozoravala okupljene da će upotrijebiti silu ukoliko probiju spoljnje staklene zidove. Nakon toga stiglo je i upozorenje da će biti priveden svako ko ošteti metalnu kapiju.

Protesti u Hong Kongu
Protesti u Hong Kongu

Do sada međutim policija nije upotrijebila silu protiv demonstranata koji su se opremili plastičnim kacigama, improvizovanim kartonskim štitovima i kišobranima – povlačeći se umjesto toga.

Međutim, u nekoliko navrata, korišteni su biber sprej i palice kako bi se masa zadržala tokom periodičnih sukoba.

Podsjetimo, tokom juna građani Hong Konga su protestovali zbog planova vlasti da usvoje kontroverzni zakon o koji bi omogućio izručenje u kontinentalnu Kinu.

Vlada se saglasila da ga suspenduje na neodređeno vreme. Protesti su međutim nastavljeni, uz zahtjev da se sa funcije povuče šefice uprave Hong Konga Keri Lam.

Ljevak: Moje i njihovo Sarajevo nisu isti grad

Kristina Ljevak

Nakon što je imenovana za v.d. direktoricu Televizije Kantona Sarajevo Kristina Ljevak našla se na meti kritika.

Bosanskohercegovačka realnost su dvije strane - jedna građanska, gradska opcija kojoj je stalo da živi u dostojanstvenijim uvjetima i druga retrogradna, koja samo zarad toga da ostane na poziciji će učiniti sve, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa Kristina Ljevak koja se, nakon što je imenovana za v.d. direktoricu Televizije Kantona Sarajevo našla na meti kritika članova nacionalističkih stranaka, koji su tražili su i najmanji razlog kojim bi dokazali da nije dostojna obavljati tu funkciju. Kristina Ljevak je dugogodišnja novinarka, aktivistica za zaštitu prava LGBTQ osoba, borac za ljudska prava, no sve to nadglasao je govor mržnje pojedinaca.

RSE: Kristina, nakon što je predloženo da budeš v.d. direktorica Televizije Sarajevo, pritisak na tebe bio je ogroman, prije svega na društvenim mrežama, na kojima je možemo slobodno reći, sve frcalo od govora mržnje. Kako si sve to doživjela i šta nam to pokazuje?

Ljevak: Pa otprilike nam govori u kakvom društvu živimo i koliko ga nismo svjesni i svjesne kada se krećemo, iako ne volim taj termin, ali u vlastitim mikrosvjetovima. Moje okruženje podrazumijeva istomišljeničko okruženje. S obzirom na to da sam u posljednje četiri i po godine bila freelanserica, birala sam sam s kim ću, kada i koliko raditi, a isto tako birala, kao što uvijek biram ljude sa kojima ću vrijeme provoditi. Ja zaista, najiskrenije, nisam imala realnu sliku gdje mi živimo. Čini mi se da nekako dok nismo direktno pogođeni ili pogođene, da nemamo realnu sliku. Iako se cijeli život bavim zaštitom ljudskih prava, svjesna sam na koji su način različite marginalne skupine u BiH, i ne samo u BiH izložene diskriminaciji, ali svega toga smo mi svjesni i svjesne na nivou teorije dok nam se lično ne desi.

RSE: Da li si u tom trenutku bila svjesna sa čim ćeš se suočiti?

Ljevak: Jedino o čemu sam ja razmišljala prije prihvatanja v.d. angažmana su program i problemi, odnosno loš imidž kuće u koju dolazim. A kad kažem loš imidž ne mislim na kontinuitet, mislim na posljednji period kada su se neki ljudi i neke programske cjeline iskompromitovale. Ja ni u jednom trenutku nisam razmišljala da to može proizvesti reakciju poput ove. Ali ono što nekako, sa jedne strane naravno to je slika stvarnosti u kojoj živimo i koja je poražavajuća, ali sa druge strane, ono što je bila moja lična satisfakcija je činjenica da osim mog LGBT aktivizma i mog imena, svi ti mrzitelji i mrziteljice nisu mogli naći nijednu mrlju u profesionalnoj biografiji.

I zapravo ovako sumanute okolnosti nekada čovjeku dođu kao lični podsjetnik na ispravnost vlastitog puta i nespremnost na kojekakve kompromise zarad kojekakvih konformističkih izgovora kako nam je teško, kako imamo rate kredita i kako nemamo izbora.

Meni je strašno da recimo žena koja je bila najvidljivija kada je riječ o govoru mržnje, jer je imala taj Facebook status koji je ličio na pjesmicu, pa je bio najvidljiviji, a bilo je još gorih tekstova. A recimo konkretno, kada je ona prvi put se očitovala na sličan način, a ticalo se prve Povorke ponosa u Sarajevu i kada je – parafraziram- rekla da LBTGI osobe treba izolovati, ja nisam bila među onima koji su to kritizirali. Pomislila sam žena je, one su uvijek najisturenije, najisturenije kada su tako neke nezahvalne situacije u pitanju, njih je najlakše žrtvovati i ne želim da perpetuiram patrijarhalne obrasce da ja žena napadam ženu, pustiću možda će ta žena shvatiti da je pogriješila pa će se sama korigirati. Eto kako se lijepo korigirala i na koji način se revanširala, neznajući da postoje žene koje razumiju njenu poziciju, neznajući da postoje neke feministice kojima je potpuno jasno da na žalost naše žene u politici se nerijetko ponašaju po modelu njihovih partijskih lidera, jer nažalost nisu imale drugi model.

RSE: S druge strane, pored tog govora mržnje, stizala je i podrška.

Ljevak: S jedne strane govor mržnje, a sa druge strane se desila tolika podrška, javnih ličnosti, prijatelja i prijateljica, ljudi iz svih oblasti umjetnosti. Vidjeli smo proteklih dana koliko je autorskih tekstova objavljeno, a pisali su ih autori koje ja izuzetno cijenim. I zapravo negdje vidimo te dvije strane koja su bosanskohercegovačka realnost, tu jednu građansku, gradsku opciju kojoj je stalo da živi u dostojanstvenijim uvjetima, i jednu drugu retrogradnu koja samo zarad toga da ostane na poziciji će učiniti sve.

Jako je važno što sam zahvaljujući ličnoj zrelosti shvatila da to nema veze sa mnom lično nikakve, da bi ista stvar bila da je riječ o bilo kojoj drugoj osobi, jer nije se lako odreći nečega što vam je služilo kontinuirano za predizbornu kampanju, jer kod nas su izbor zvanično svako dvije godine, ali se predizborne kampanje vode tokom cijele godine, a onda kada ljudi gube, a nemaju pri tom stila, onda gube na način na koji su ovi junaci i junakinje linča reagirali.

RSE: Da li si bila iznenađena činjenicom da se prije svega iz nacionalističkih stranaka odmah počelo kopati po tvojoj biografiji i tražiti razlog zbog kojeg nisi dovoljno dobra za tu funkciju? Nisu ga našli u karijeri ali je počelo prebrojavanje “krvnih zrnaca”?

Ljevak: Kada je krenula prva faza linča, to sam očekivala i izbjegavala sam bilo kakve intervjue, ali s obzirom na specifičan odnos prema mediju za koji dajem intervju i autorici, u ovom slučaju sam pristala. Zapravo se pitam zašto ti ljudi nisu pomislili šta bi bilo da sam ja odlučila da budem “profesionalna” Srpkinja, ili Hrvatica, mogu i jedno i drugo i da se na osnovu toga se negdje “uhljebim” u neku državnu instituciju i da na ime toga zarađujem tri ili četiri puta više, nego što sam zarađivala pošteno radeći svoj novinarski posao.

Ja nikada nisam svoj identitet gradila kroz to nacionalno, niti me to zanima, moja nacionalnost je bosanskohercegovačka, a vjeroispovjest mi je ateistička. Nikada nisam upotrijebila ili zloupotrijebila činjenicu da sam u određenom periodu svog života živjela negdje gdje eto po standardima Sarajeva nije trebalo, iako je riječ o porodičnoj kući , nigdje ja nisam otišla ili vratila se, nego je kuća bila tamo gdje je bila, nismo je mogli preseliti, nije imala točkove.

Kao što rekoh, kada je krenuo prvi talas linča, koji se prvo odnosio na LGBT aktivizam, tada sam već bila spremna da će se prebrojavati krvna zrnca i činjenica da je u ratu jedan dio moje porodice bio u tadašnjem takozvanom Srpskom Sarajevu. A nije im problem spomenuti kako sam tada imala 12 godina, pa eto i sve da sam imala priliku da odlučujem koliko ljudi sa 12 godina imaju mogućnost samostalnog odlučivanja.

Također mi je užasno bolan taj momenat pozivanja i preispitivanja mog patriotizma. Ja nikada nisam, a imam mogućnosti, imala nijedan drugi pasoš osim SFRJ i BiH. Kada smo čekali i ponižavali se u redovima u Sarajevu za vize, i kada sam mogla elegantno prelaziti sa Hrvatskom putovnicom ja nikada nisam podnijela zahtjev za nju. Nikada mi nije palo napamet da napustim ovu zemlju iako sam imala više ozbiljnih prilika.

I sada da ja nekome dokazujem svoj patriotizam i objašnjavam koliko volim ovaj grad? Nekako mi se čini da ja svojim aktivizmom objašnjavam koliko volim ovaj grad i ovu zemlju. A prvo je pitanje: koliko ovaj grad i ovu zemlju vole oni koji bi izolovali gejeve, lezbejke, Srbe, Hrvate, pa čak i migrante koji su formalno iste vjeroispovjesti. Tako da je patriotizam nešto što je ovdje vrlo rastezljiva kategorija. Najčešće se na njega pozivaju oni koji imaju najmanje prava.

Argument kao što je rat je također nešto na što se pozivaju oni koji imaju najmanje prava. Znam, nažalost, zato što je puno takvih ljudi, poznajem ljude, bliska sam s njima koji su preživjeli velike tragedije u ratu. Znam djecu, koji su sada moji vršnjaci, koji su bili u logorima, kojima je cijela porodica pogubljena i ti ljudi u sebi, najčešće, nemaju ni trunku mržnje i najviše su spremni za oprost. Tako da to licemjerje i to nečije pozivanje na rat kao na jedinu referencu je nešto što je također veliki teg nad pokušajem da se ovo društvo razvije u neko zdravije društvo. Dok nam god rat i učešće u ratu bude referenca za bilo šta, do tada ćemo mi otprilike biti u poziciji u kojoj jesmo, jer ovdje se dešava da ljudi najprije dobiju posao zbog ratnih zasluga, onda im to nije dovoljno, već je rat argument za napredovanje u poslu.

RSE: Na osnovu svega ovoga što ste sada rekli, vjerujete li da ovdje može biti bolje?

Ljevak: Ja sam stvarno godinama imala iluziju da će biti bolje i ne volim da pesimistično zvučim, ali čini mi se da je se toliko desilo krivih srastanja, da će proći još mnogo vremena i proteći još dosta naše mutne Miljacke da bi stvari bile bolje. Da napomenem, ja stalno govorim, od kako je krenuo linč da ovo nije moje Sarajevo. To neko njihovo Sarajevo na koje se pozivaju fašisti i fašistkinje i Sarajevo u kojem ja živim, radim i ljudi sa kojima ja komuniciram su dva odvojena Sarajeva i ako ih ne možemo promijeniti, neka nas za početak razdvojenih, kako bi predložila i zastupnica u Skupštini KS.

RSE: U trenutku dok razgovaramo, vi ste još uvijek na poziciji v.d. direktorice Televizije Kantona Sarajevo, Šta se trenutno dešava i da li osjećate da ste pod pritiskom političkih partija i nove Vlade KS?

Ljevak: Mislim da se očekivanja u nekoj fazi, i moja i političke šestorke nisu poklopila. Mislim da smo imali različite želje, da nismo imali pravovremene informacije i istovremene, ali mislim da negdje možemo naći zajednički jezik. Ja bih samo voljela da pobijedi struka, a ne politika i ko god dođe, ako to ne budem ja, a bude profesionalniji od mene, bude imao bolje reference, ja ću mu prva čestitati. Ja mislim nekako kada je neko suštinski novinar ili novinarka nikada ni nema ambiciju da se bavi medijima na taj karijeristički način. Meni zapravo, ponuda da budem v.d. direktorice nije bila izazov u smislu pozicije, nego u smislu mogućnosti da vidim da li nakon 19. godina vrlo intenzivnog novinarskog rada sam usvojila i neke menadžerske vještine i da li ih mogu primjeniti s namjerom da se postojeći program, koji je na osrednjoj razini, poboljša. To što je program na osrednjoj razini nije posljedica ljudi koji su angažovani u kući, već političkih pritisaka koji su postojali do sada. Mislim da oni najkvalitetniji ljudi sada su najmanje vidljivi, da su umorni, da su bili žrtve mobinga, da se svašta dešavalo, a to je javnost mogla i vidjeti zahvaljujući pismu Vijeća uposlenika, da ti ljudi mojim dolaskom, ne zbog toga što sam ja Kristina ili nisam, već zbog toga što me cijene kao kolegicu, da su uvidjeli da postoji mogućnost da se možda stvari promijene i da svi zajedno kreiramo bolji program. To su bili moji motivi. Što god budu politički dogovori, ja ću ih poštovati.

RSE: Televizija KS funkcioniše u jako teškim uslovima, šta ste uspjeli uraditi za mjesec od kada ste na funkciji v.d. direktorice?

Ljevak: U ovom periodu, što nam je bilo jako važno, osmisli smo premijerne sadržaje povodom obilježavanja 11. jula, jer ljudi koji se pozivaju na patriotizam, kada se bave programom posvećenim žrtvama agresije i genocida, onda repriziraju emisije stare 15. godina. Ja mislim da se na taj način vrijeđa dostojanstvo porodica žrtava i da smo dužni emitovati premijerni programski sadržaj kada se bavimo sjećanjima na žrtve genocida i žrtve agresije. Tako da u potpuno smanjenim kapacitetima, što ljudskim, što tehničkim i jednim vrlo neobičnim okolnostima smo čini mi se vrlo dostojanstveno i profesionalno osmislili taj program i meni je bilo mnogo važnije da se bavim programom, zbog kojeg sam i došla, nego da se bavim političkim kombinatorikama. Žao mi je što se u javnosti spominju već neka imena, jer to nekako umanjuje mogućnost da se što više ljudi prijavi na konkurs za sve te tri čuvene pozicije, jedna je generalni direktor/ica, a dvije su za izvršne direktore/ice. Ja bih stvarno voljela da nakon ovog mog jednomjesečnog, iscrpljujućeg iskustva pobijedi najbolji ili najbolja, jer će svakome, kog god to bio trebati dosta energije i snage.

RSE: U cijeloj ovoj priči moramo pomenuti i to da si i pored toga što radiš kao v.d. direktorica TVSA, u Sarajevu uspjela da ugostiš Orhana Pamuka.

Ljevak: Da budem poštena, uspjela je izdavačka kuća Buybook i naš direktor i suosnivač Damir Uzunović, a naš tim, tim Buybooka je pomogao koliko je bio u mogućnosti, s obzirom da smo paralelno radili/le program Bookstana i sve ono što podrazumijeva organizacija jednog velikog festivala. To je stvarno bila nekakva potvrda ukupnog smisla bavljenja onim u šta vjerujem da je važno.

Nekako, nikada nismo pomislili u Buybooku ili Bookstanu da nema smisla objavljivati vrhunsku književnost, da nema smisla baviti se afirmacijom domaćih autora i autorica, tako da je dolazak Orhana Pamuka na nekoliko simboličnih nivoa važan. Važan je zbog sramote koju smo imali zbog dodjeljivanja priznanja počasni građanin Sarajeva. Za sve ono što je pratilo otpor prema političkim stavovima Orhana Pamuka mislim da smo ovim ugošćavanjem nekako poslali poruku onog suštinskog Sarajeva, o kojem sam maloprije govorila, kosmopolitskog, za kojeg se lično zalažem, a i velika je privilegija ugostiti takvog čovjeka, čovjeka tog formata. Sada kada je Orhan Pamuk došao, njegova je prva želja bila da obiđe sarajevske muzeje. Na svu sreću radili su. Šta bi bilo da je došao prije nekoliko godina kada nam je pola institucija kulture od državnog značaja bilo zatvoreno? Hoću da kažem da nekako kontinuitet je garancija za svaki rezultat. Buyboookov kontinuitet je rezultirao Bookstanom, a nekako Bookstan dolaskom velikih autora i autorica.

Istraživačka organizacija Bellingcat: Trovanje Skripalja nadgledao ruski obavještajac

Police officers in black protective suits arrive with new equipment in the cordoned off area around The Mill public house, which had been visited by Sergei Skripal, in Salisbury, Britain, April 4, 2018. REUTERS/Hannah McKay

Pronađeni dokazi za trećeg osumnjičenog u slučaju trovanja bivšeg ruskog špijuna.

Istraživačka organizacija Bellingcat saopštila je da su pronašli dokaze na osnovu kojih se može zaključiti da je visokorangirani ruski vojno obavještajni oficir radio iz hotela u centru Londona kako bi koordinirao napad nervnim gasom na bivšeg ruskog špijuna Sergeja Skripalja u martu 2018. godine.

U posljednjem izvještaju o napadu na Sergeja Skripalja i njegovu kćerku, nezavisna istrazivačka grupa Bellingcat saopštila je kako su došli do podataka sa telefonskim zapisima na osnovu kojih su došli do zaključka da je trovanje bivšeg ruskog špijuna nadgledao i koordinirao Denis Sergejev, visokorangirani oficir ruske vojno obavještajne agencije, poznate pod skraćenicom GRU.

Britanske vlasti optužile su vladu ruskog prijedsjednika Vladimira Putina za napad u kojem su Skripalj i njegova kćerka Julija otrovani u engleskom gradu Solzberiju vojnim oružjem razvijenim u Sovjetskom Savezu, poznatom kao novičok. (Novichok). Putin poriče umiješanost u napad.

Britanska policija optužila je Anatolija Čepiga i Aleksandra Miškina da su izveli napad. Ranije ove godine iz Bellingcata su saopštili da je Denis Sergejev treći osumnjičeni za napad na bivšeg ruskog špijuna i njegovu kćerku.

"Možemo da otkrijemo pravi identitet visokog oficira ruske vojne obavještajne službe GRU, koji je međunarodno radio pod imenom Sergej Vjačeslavovič Fedotov", izvještava Bellingcat.

"Zapravo, ova osoba je Denis Vjačeslavovič Sergejev, visoki oficir ruske obavještajne službe GRU i diplomac Ruske vojne diplomatske akademije", dodaje ova istraživačka organizacija.

Bellingcat je također izvjestio da je osumnjičeni, koji je putovao pod lažnim imenom Sergej Vjačeslavovič Fedotov, stigao u Bugarsku samo nekoliko dana prije nego što je biznismen Emil Gebrev upao u komu, u aprilu 2015. godina, sa simptomima teškog trovanja.

Partner Bellingcata u istrazi o trovanju Skripaljevih, BBC Newsnight, saopštio je da su na osnovu svojih izvora došli do zaključka da Sergejev ima čin generala majora unutar GRU agencije.

"Uključenost generala vojno obavještajne agencije bi ukazalo na neobično visoku važnost ove operacije," rekli su iz Bellingcata.

U izvještaju se dalje navodi da način korištenja Sergejevog telefona tokom njegovog kratkog boravka u Londonu također pokazuju metodu koja je korištena u drugim operacijama u kojima nadređeni zvaničnik koordinira sa Moskvom, dok s druge strane agenti koji rade na terenu ne primaju nikakve instrukcije putem telefona ili interneta.

Iz Bellingcata kažu da telefonski podaci kojima imaju pristup potvrđuju da je Sergejev radio pod lažnim imenom Sergej Fedotov i da je doletio u London 2. marta, dva dana prije no što je izvršen napad nervnim gasom u Solzberiju.

Neregistrovani SIM

Izvještaj navodi da je Sergejev radio iz hotela u blizini Paddington stanice u Londonu, te da je tokom vikenda jedanaest puta razgovarao telefonom sa kontaktom u Moskvu koji je koristio ime "Amir".

Dalje, broj koji je moskovski kontakt koristio "nije registrovan" već se radi o SIM kartici na prijetplatu, bez dokumentovanog vlasnika. Navodno radi se o "nestandardnom" broju koji najvjerovatnije dolazi iz "posebne serije koju koriste ruske sigurnosne službe".

Bellingcat također kaže da telefonski podaci pokazuju da je Sergejev veoma rijetko napuštao londonski hotel tokom svog boravka u tom gradu, osim kratke posjete željezničkim stanicama koju je napravio dan prije napada u Salisburiju, 3. marta.

U isto vrijeme 3. marta dva ruska obavještajca koje je britanska policija optužila da su izveli napad, Anatolij Čepiga i Aleksandr Miškin, bili su u istom dijelu Londona kako bi se ukrcali na voz od Waterloo stanice do Solzberija.

"Ukoliko je sastanak između Sergejeva i Čepige, odnosno Miškina bio potreban, bilo da se radi o davanju finalnih instrukcija ili prijedavanja nekog fizičkog prijedmeta, prostor između Embankament i Waterloo stanica bi bio veoma prikladno mjesto," navodi se u izvještaju.

Kao rezultat napada, Skripalj i njegova kćerka pronađeni su bez svijest na klupi u Solzberiju 4. marta. Oboje su bili ozbiljno bolesni, ali su se, nakon par sedmica u bolnici, u potpunosti oporavili.

Britanka Don Stardžes (Dawn Sturgess) umrla je nakon što je slučajno bila izložena bočici parfema u kojoj je bio novičok.

Predsjednik Francuske ponovio da će odbiti svako proširenje EU

Francuski predsjednik Emmanuel Macron

Francuski predsjednik Emmanuel Macron je ponovio stav da u postojećoj evropsko strukturi nema mjesta da se govori o budućem proširenju.

Nakon prekida maratonskog samita koji je počeo u nedjelju uveče, francuski predsjednik je naglasio da evropski lideri moraju da ozbiljnije razmišljaju o pojednostavljenju unutrašnjih procedura i demokratskom kolektivnom funkcionisanju.

„I u ovom kontekstu sam više nego skeptičan prema svima onima koji nam objašnjavaju da je budućnost Evrope u novom proširenju kada se ne možemo složiti sa 28 članica. Ja ću biti beskompromisan i odbit ću svako proširenje prije dubokih reformi našeg institucionalnog funkcionisanja”, podvukao je francuski predsjednik.

Od preuzimanja dužnosti prvog čovjeka Francuske, Macron se otvoreno zalaže za stopiranje daljeg proširenja EU, prije unutrašnjih reformi evropskih institucija.

Macron je ocijenio da je prekid samita “potpuni krah” koji će biti loš za imidž Evropskog savjeta, te je odgovornost za ovaj neuspjeh prebacio na “neke lične ambicije".

Šefovi država i vlada EU su nakon skoro 19 sati neuspješne rasprave prekinuli sastanak na kojem je trebalo da se postigne dogovor o imenovanju nosioca ključnih funkcija unutar EU.

Samit će se nastaviti u utorak u 11 sa namerom da se postigne saglasnost o imenovanju predsjednika Evropske komisije, Evropskog savjeta, Evropskog parlamenta, viskog predstavnika EU za zajedničku spoljnu politiku i predsjednika Evropske centralne banke.

Pisma djece iz opkoljenog Sarajeva - “Mrzim rat i smrt”

Arma Tanović - Branković (Foto: BIRN BiH)

Da danas mogu da pričam toj djevojčici iz ratnog Sarajeva, rekla bih joj da se ne brine i da će sve biti u redu, kaže Arma Tanović-Branković dok gleda u pismo koje je kao djevojčica od 15 godina poslala vršnjacima u Americi, a koje bi uskoro trebalo biti izloženo u Muzeju ratnog djetinjstva.

U pismu se petnaestogodišnja Tanović-Branković obraća svojim vršnjacima iz Amerike, nazivajući Sarajevo “najvećim logorom na svijetu”.

“Iako su uslovi u kojima živimo potpuno različiti od tvojih, mi smo, baš poput tebe, zainteresovani za iste stvari. Volimo muziku, sport, filmove, coca-colu, ljubav… Baš kao i ti!”, napisala je ona.

Pisala je kako, uprkos svemu, djeca u Sarajevu pohađaju nastavu, te nabrojala svoje omiljene pisce i namjeru da upiše Srednju umjetničku školu.

“Ne sviđa mi se matematika. Mrzim rat i smrt. Prije rata sam se dopisivala s mladim iz mnogih zemalja. Voljela bih da mi odgovoriš”, napisala je ona tada, priloživši svoju crno-bijelu fotografiju na kojoj je nasmijana, te jedan crtež.

Arma Tanović-Branković imala je 13 i po godina kada je počeo rat u Sarajevu. Kako kaže, dane je provodila s porodicom, prijateljima i komšijama u zaklonjenom dvorištu u centru grada.

“Rat je nekako došao vrlo neozbiljno u naše živote i onda se pretvorio u nešto veliko, ozbiljno i vrlo potresno”, kaže Tanović-Branković u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Ipak naglašava da je, uprkos svim ružnim stvarima koje je nosio sa sobom, rat odigrao ulogu u njenom sazrijevanju i prelasku iz djevojčice u djevojku.

Zahvaljujući ratu, kako kaže, počela je da čita, slika i bavi se glumom na Maloj sceni Narodnog pozorišta.

“U pozorištu smo našli azil duha. Mi smo skrivali jednu drugu stvarnost koja je bila drugačija od stvarnosti koja nas je okruživala”, ističe Tanović-Branković, današnja akademska glumica i slikarka, koja je u tom periodu pratila i bogatu muzičku scenu i svirke u Sarajevu.

Rat pamti, kako kaže, i po boli uzrokovanoj odlascima prijatelja iz opkoljenog grada.

“Moja prijateljica Marijana je otišla u Split. Mislila sam da to neću preživjeti”, prisjeća se ona.

Kaže kako su njeni roditelji imali veliku mrežu poslovnih kontakata širom svijeta, čije vizitkarte je Tanović-Branković tokom rata pronašla, te im često pisala pisma koja su ljudi što su napuštali Sarajevo nosili sa sobom.

“Uopšte ne znam šta sam ja htjela od tih ljudi. Pisala sam im da se u Sarajevu dešava rat, da se nešto mora učiniti, da mi zaslužujemo normalan život. Mislim da sam čak neke od njih molila i da nam pomognu u smislu da izađemo iz Sarajeva. Nikad nisam dobila odgovor, naravno”, govori Tanović-Branković.

Povratak pisama kući u Sarajevo

​Ranije ove godine, “Vera and Donald Blinken Open Society Archives” (Blinken OSA) u Budimpešti je uručio Muzeju ratnog djetinjstva više od stotinu pisama koja su sarajevska djeca pisala svojim vršnjacima u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) 1993. godine u sklopu projekta “Pen Pals for Peace” Fondacije Otvoreno društvo.

Csaba Szilagyi, šef odjela za ljudska prava u Blinken OSA-i u Budimpešti i vršilac dužnosti glavnog arhiviste, pojašnjava da je nakon prošlogodišnje BIRN-ove konferencije o tranzicijskoj pravdi posjetio Muzej ratnog djetinjstva, te imao ideju da pronađe ta pisma u Arhivu i “vrati ih zajednici Sarajlija”.

U razgovoru za BIRN BiH, Szilagyi pojašnjava da je oko 400 pisama napisano i poslano iz Sarajeva učenicima u SAD-u. Ona su u konačnici našla put do Fondacije Otvoreno društvo u New Yorku, a potom prebačena u Budimpeštu radi arhiviranja.

Csaba Szilagyi (Foto: BIRN BiH)
Csaba Szilagyi (Foto: BIRN BiH)

On naglašava da je Arhiv bio u posjedu oko 112 pisama uglavnom sarajevske djece koja su na engleskom jeziku opisivala sebe, hobije, te knjige koje su tada voljeli čitati, što je njemu pokazalo da su se djeca ponašala kao “da granate i meci ne padaju po njihovim glavama”.

“Svako pismo – pisano na boljem ili lošijem engleskom – nosi poruku djece i jedina stvar koju su tada željeli bilo je to da žive i ponašaju se kao normalna djeca… Jedna dodatna stvar je iz pisama jasna, a to je – oni koji su preživjeli rat mogu potvrditi – da ih nije bilo strah. U svakom drugom pismu postoji rečenica: ‘Da, granate padaju, ali nije nas briga i ne plašimo se’”, ističe Szilagyi.

Autori šest do sedam pisama su, kako kaže Szilagyi, američka djeca koja su primila pisma svojih vršnjaka iz Sarajeva, ali su svoja pisma poslali tadašnjem predsjedniku Billu Clintonu, zatraživši da uradi sve što može da zaustavi rat.

“To su ljutita pisma. Njihov ton i sadržaj je ljutit, kao što samo učenik od 13 godina može biti. Oni zaista traže, zahtijevaju i urgiraju da predsjednik zaustavi ovaj rat”, kaže Szilagyi.

Među pismima koja su vraćena u Sarajevo nalazi se pismo i Arme Tanović-Branković, kojeg se ona ne može sjetiti zbog velike količine pisama koja je inače pisala tokom rata. Ipak, u sjećanju joj je ostao tanki papir “kao dašak luksuza” na kojem je pismo ispisano.

“Iznenadila sam se koliko je to tinejdžersko pismo. Koliko svaka druga tinejdžerka danas koja je pogođena istom ovom situacijom u nekom izbjegličkom kampu želi obične, jednostavne stvari, kao i naši tinejdžeri ili tinejdžeri bilo gdje na svijetu. Zanimljivo je koliko je to obično pismo jedne tinejdžerke koja se u tom momentu ni po čemu ne razlikuje od tinejdžerke u Italiji, u Americi, samo eto što ona živi u ratu i što želi da s nekim podijeli to svoje iskustvo”, kaže ona.

“Sve će biti OK”

​Izvršna direktorica Muzeja ratnog djetinjstva Amina Krvavac kaže kako je zajedno s kolegama iz Arhiva Otvorenog društva učestvovala na prošlogodišnjoj BIRN-ovoj konferenciji u Sarajevu, nakon čega su stupili u kontakt i zaključili da bi prebacivanje tih pisama u Muzej predstavljalo “njihov povratak kući”.

Naredni korak, kako kaže, bio je da kontaktiraju neke od autora tih pisama.

“Pretpostavljam da će to biti emotivno, ali i iscjeljujuće iskustvo”, govori ona.

Osnivač Muzeja ratnog djetinjstva Jasminko Halilović konstatuje da, nažalost, neće biti moguće kontaktirati sve autore – jer su neki preminuli.

“Ja sam, recimo, vidio da je tu pismo moje drugarice koja je poginula u ratu”, kaže on.

Ističe da će ova pisma biti pažljivo čuvana po svim standardima muzejske industrije, te da će Muzej naći način da ih predstavi široj publici.

Halilović naglašava da je od samog početka pristup Muzeja bio da prezentaciju iskustava djetinjstva obilježenog ratom fokusira u potpunosti na lične priče.

“Vjerujem da mi kroz naš rad ističemo tu snagu djece, kreativnost djece, njihovu sposobnost da, u teškim okolnostima kao što je rat, opstanu i urade nešto pozitivno za sebe”, zaključuje direktorica Krvavac.

Dok se Tanović-Branković prisjeća i govori o djetinjstvu u ratu, njene kćerke se igraju iza njenih leđa i razgledaju eksponate u Muzeju koji su tokom ratnih godina pripadali nekoj drugoj djeci Sarajeva.

“Meni je drago što sam preživjela, mnogi nisu. Drago mi je što su moji roditelji preživjeli, jer su mnogi izgubili roditelje. Drago mi je što sam ipak nakon rata uspjela da imam lijep život – u smislu da završim fakultet, da se bavim onim što volim, da fino živim. Nekako sam u ratu naučila da cijenim prave stvari, da cijenim neke osnovne životne vrijednosti, da cijenim ljubav i porodicu”, kaže Tanović-Branković.

Tanović-Branković je danas docentica na Akademiji scenskih umjetnosti, dječiji pedagog te vlasnica dječije internacionalne akademije “Helen O’Grady”. Posebno ističe da je također majka i supruga.

Kroz suze kaže da bi danas djevojčici iz tog pisma, odnosno samoj sebi prije četvrt stoljeća, poručila “da će biti sve OK”.

Učitajte još

XS
SM
MD
LG