Linkovi

Aktuelno

Digitalne biblioteke se šire, ali papirne knjige ne gube na popularnosti

Mnogi univerziteti surađuju kako bi osigurali da papirne knjige ostanu uskladištene ako bi zatrebale u nekim hitnim slučajevima.

Biblioteke širom svijeta prelaze sa papirnih na digitalne knjige. Ali bibliotekari na jednom univerzitetu kažu da se njihova biblioteka mijenja, ali da bi knjige trebale biti tu još dugo vremena.

Masivna infrastruktura održava rad biblioteke na državnom univerzitetu Northridge u Kaliforniji. Automatizirani sistem arhiviranja pronalazi knjige za samo nekoliko sekundi. Na ovom kampusu se nalazi više od milion knjiga I četvrt miliona magazina. Katalozi su digitalni I studenti se koriste digitalnim dokumentima. Biblioteka je također dom hiljadama rijetkih knjiga I dokumenata. Blago kao što je putopis iz 18 og vijeka će tu zauvijek ostati, ali akademski žurnali su danas većinom u digitalnom obliku, kaže bibiotekar Mark Stover.

Rekao bih da vjerovatno 90% žurnala na koje smo pretplaćeni dolazi u elektronskom formatu. Ali situacija je malo drugačija kada se radi o knjigama I monografima, kaže Mark Stover.

Takvi dokumenti su uglavnom u tradicionalnom, papirnom formatu, I studentica biologije Lisa Ochoa više voli takav format.

Volim I kompjuter, ali više volim papirne knjige, kaže ona.

Trenutno je u toku veliki projekat digitaliziranja papirnih knjiga I dokumenata kako bi se oni očuvali I kako bi bili dostupni široj publici. Među njima su rukom pisana pisma I isječci iz starih novina. Bibliotekar u digitalnom odjelu, Steve Kutay, kaže da unošenje opisa za digitalne dokumente osigurava da će oni biti uvijek dostupni.

Mogu se kopirati I držati van biblioteke. Mogu biti jako dobro zaštićeni, ali takvi dokumenti nam neće ništa značiti ako za 10 ili 20 godina ne budemo znali šta oni sadržavaju, kaže Steve Kutay.

Mnoga ručno napisana pisma se digitalno arhiviraju
Mnoga ručno napisana pisma se digitalno arhiviraju

Helen Heinrich nadgleda proces unošenja u katalog I uklanajanje knjiga koje su pretvorene u digitalni format. Ona kaže da univerziteti surađuju kako bi osigurali da papirne knjige ostanu uskladištene ako bi zatrebale u nekim hitnim slučajevima.

Svi postajemo sve više ovisni o internetu, ali šta ako dođe do cyber napada I sve jednog dana nestane. Zato ćemo čuvati papirne knjige, naglašava Helen Heinrich.

Biblioteke se mijenjaju prelaskom na digitalni sistem. Ali mnogi digitalni dokumenti nisu dostupni, jer autori ili njihovi nasljednici zadržavaju pravo na kopiranje I ne žele dozvoliti digitalnu distribuciju djela, ističe Mark Stover.

Biraćemo našu kolekciju, izmijeniti joj oblik I iskoristiti prostor kako bi našim studentima pružili veći prostor za učenje. Ali vjerujem da će papirne knjige, osobito zbog pitanja prava na kopiranje, biti tu još dugo vremena, ističe Mark Stover.

On dodaje da većina studenata danas, na sreću, kod kuće ima knjige u barem jednom formatu.

Val prosvjeda zbog ubojstva nenaoružanog crnačkog tinejdžera

Prosvjedi zbog ubojstva Trayvona Martina

Prosvjednici ne odustaju: Trayvonov glas je ušutkan, zato se naši glasovi moraju čuti za njega!

Diljem SAD-a nastavlja se s prosvjednim skupovima i marševima i pozivima za pravdu i pravednost zbog ubojstva nenaoružanog crnačkog tinejdžera kojega je, prije mjesec dana, ustrijelio dobrovoljni kvartovski čuvar hispaničkog porijekla. Policija ubojicu nije uhitila niti pokrenula istragu protiv njega. Ministarstvo pravosuđa istražuje mogućnost podizanja optužnice zbog zločina iz mržnje, a velika porota savezne države Florida ramotrit će idući mjesec (10. travnja) sve dokaze. Više u izvještaju Chrisa Simkinsa...

Iskrsli su novi detalji koji idu u prilog tvrdnjama Georgea Zimmermana da je na Trayvona Martina pucao iz samoobrane. Craig Sonner, Zimmermanov odvjetnik, kaže:

“George Zimmerman je uz slomljeni nos pretrpio i udarac u potiljak. Te večeri, Trayvon Martin je njega napao.”

I Zimmermanov prijatelj Joe Oliver dao je sličan iskaz.

“Trayvon se Georgeu prikrao s leđa i pitao ga u čemu je problem? George je odgovorio da on problema nema; kad je posegnuo u džep za svojim mobitelom, Trayvon ga je iz čista mira udario.”

Zimmerman je Martina prvi put ugledao u večernjim satima 26. veljače, kad je mladić prolazio kroz rezidencijalni dio Sanforda koji je Zimmerman dobrovoljno nadzirao. Zimmerman je pozvao policiju i rekao:

“Ne izgleda mi da tip ima dobre namjere, drogiran je ili tako nešto.”

Policija je Zimmermanu savjetovala da tinejdžera ne prati, ali kasnije, tvrdi Zimmerman, tinejdžer mu se suprotstavio. Evo što kaže Zimmermanov prijatelj Joe Oliver:

“George nije imao nikakve namjere oduzeti nekome život. Danima je poslije plakao.”

Policija nije privela Zimmermana zbog toga što je u Floridi na snazi zakon koji ljudima daje pravo da se u samoobrani koriste smrtonosnom silom.

Smrt Trayvona Martina izazvala je u cijeloj zemlji val negodovanja. Mnogi prosvjednici nose kapuljače, u znak sjećanja na 17-godišnjeg mladića, jer i on je nosio majicu s kapuljačom te večeri, kad je ubijen.

Jedan od njih je Jamie Jones, prosvjednik iz Nashvillea, savezna država Tennessee:

“To je mogao biti moj sin, bilo čiji sin. Trayvonov glas je ušutkan, zato se naši glasovi moraju čuti za njega.”

“Nepodnošljivo mi je sjediti i slušati kako kleveću mog sina,” rekao je otac Trayvona Martina.

Dok protesti jačaju, po broju i po intenzitetu, Martinovi roditelji tvrde da je rasa bila razlog smrti njihova sina i zahtjevaju uhićenje Georgea Zimmermana. Martinova majka Sabryna Fulton kaže:

“Znam da svoje dijete ne mogu vratiti, ali za promjene ću se boriti, da se isto ne bi dogodilo i nekoj drugoj obitelji.”

Slučaj zaokuplja pozornost američke javnosti. Prosvjednici kažu da će nastaviti s demonstracijama, kao simbolični znak solidarnosti za Trayvona Martina.

Dvije godine nakon izljeva nafte, proizvodnja kamenica u Louisiani i dalje pati

Nekoliko generacija Collinsovih nastoji se nekako održati u uzgoju i izlovu kamenica

"Nada je sve što imamo, sve što nam je ostalo... nadamo se ćemo se moći održati, za iduću generaciju također."

Prošle su već gotovo dvije godine od eksplozije na naftnoj platformi u Meksičkom zaljevu, u kojoj je poginulo 11 osoba, a blizu pet milijuna barela nafte isteklo u vode zaljeva. Bila je to najveća ekološka katastrofa u povijesti Sjedinjenih Država.

Najteže pogođeni biznis u području zaljeva – uzgoj kamenica – nije se oporavio ni do današnjeg dana. Kamenice su i dalje rijetke, potrošači se i dalje boje konzumirati ih.

Havarija naftne platforme Deepwater Horizon, prije blizu dvije godine, promijenila je živote braće Collins, koji žive u mjestu Golden Meadow, u Louisianinoj župi Lafourche.

“Nismo bili tako bogati da smo mogli bezbrižno putovati svijetom,” kaže Nick Collins, “ali nismo morali ni brinuti zbog plaćanja računa – hipoteke, benzina i slično, a nismo morali razmišljati ni o tome što iznijeti na stol za jelo. Sada su to zabrinjavajuće stavke.”

Nick i njegov brat Paul četvrta su generacija Collinsovih koja se bavi uzgojem i izlovom ostriga.

U 90% područja pogođenog izljevom nafte sve što nalazimo mrtve su školjke, samo njihove ljušture, žali se Nick.

Baš kao i njegov 12-godišnji sin i Nick je u obiteljskom biznisu od svojih dječačkih dana. Sada... nije siguran da on svojem sinu može osigurati posao kao što je njegov otac njemu.

“Moj je tata želio da idem na koledž,” priča Nick. “Ali ja nisam. Znao sam da je moja budućnost u ostrigama, to je naše nasljeđe.”

Ubrzo nakon nesreće u Meksičkom zaljevu, fond od 20 milijardi dolara bio je ustanovljen za pružanje pomoći onima koji su bili pogođeni izljevom nafte. Collins Oyster Company primila je $44.000, a Nick 14.000 dolara. To, kaže on, nije bilo dovoljno:

“Korporacija British Petroleum mora se bolje isprsiti i priznati ‘uništili smo Louisianinu industriju kamenica.’ Jer jesu! Od ukupne količine kamenica u Sjedinjenim Državama, Louisiana je proizvodila 80%. Sada više ne. Oni ne žive ovdje, ne vide i ne znaju što se događa.”

BP i administracija predsjednika Obame imenovali su washingtonskog odvjetnika Kennetha Feinberga za vođenje i implementaciju sredstava iz fonda. Nick Collins i mnogi drugi u području kritiziraju ad-hoc distribuciju novca. Feinberg kaže – kritike idu u paketu, sastavni su dio priče.

“Morate razumjeti da su ljudi teško propatili. Smrt, fizičke ozljede, ekonomski gubitak. Vrlo emocionalno za sve. Suosjećate s njima, ne možete biti neosjetljivi na njihove gubitke i stradanja, ali u konačnici morate svoj posao odrađivati profesionalno. To i činite, kad je to od vas traženo.”

Prije izljeva nafte, Collins Oyster Company imala je prosjek od 60 do 80 vreća ostriga dnevno – između 2.700 i 3.600 kilograma. Prošle godine, situacija je bila tako teška da je kompanija na neko vrijeme morala zatvoriti vrata.

A kompanija kojoj su braća Collins desetljećima prodavala svoje kamenice više od njih ne kupuje.

Al Surseri, koji vodi P & J Oyster Processors and Distributors, kompaniju za preradu i distribuciju ostriga, kaže da u ovom trenutku ima samo dvoje honorarnih uposlenika. Priznaje da je otpuštanje ljudi koje dobro poznaje, s kojima je odrastao, za njega bila najteža stvar.

“Nisu to bili samo uposlenici, oni su bili članovi obitelji. Poznajemo se oduvijek, poznajemo njihovu djecu. Oni poznaju našu. Bila je to, u emocionalnom smislu, jedna od najtežih stvari koje sam ikada morao učiniti.”

“Ja ne mogu ljude oporaviti financijski,” kaže Kenneth Feinberg, “ako oni gube sedam generacija institucionaliziranog pamćenja. Novcem se to ne može postići. Mogu samo činiti ono najbolje što je moguće da ljudi dobiju neku financijsku pomoć, da mogu preživjeti u prijelaznom periodu i onda se otisnuti dalje.”

Vidim neke druge biznise koji slave 100 godina poslovanja. I mi smo sto godina stari, ali nemamo razloga za slavlje,” jada se Nick Collins. “No još uvijek gajimo nadu.”

Nickov brat dodaje: To je i sve što imamo, sve što nam je ostalo.

British Petroleum, BP, nedavno je izdao priopćenje u kojemu je rečeno da je korporacija sada sve izravnala sa žrtvama katastrofe. Ali Nick Collins kaže da od njih još nije dobio ništa. I dok ne dobije, dodaje, morat će kraj s krajem spajati kako god zna i umije i nadati se da će moći preživjeti, da će se moći održati... za iduću generaciju također.

Do najdublje tačke i nazad: Kao na drugoj planeti

Preteča Cameronovom povijesnom podvigu je poniranje američkog batiskafa Trieste na dno procjepa Mariana 1960. godine. Tada su se Don Walsh, poručnik američke mornarice, kao pilot batiskafa i francuski okeanolog Jacques Piccard, spustili na istu dubinu. Don Walsh bio je na brodu sa kojeg je porinuta Cameronova podmornica.

Filmski reditelji i istraživač okenskih dubina James Cameron uspio je u jedinstvenom podvigu - spuštanju na najdublju podmorsku tačku na našoj planeti. On je jedini čovjek koji je se sam samcit spustio na 11 hiljada metara ispod površine okeana u morskom procjepu udaljenom oko 350 kilometara od otoka Guam.

Bilo je to ponedeljak, 26 marta, a reditelj Titanika i Avatara, u specijalno dizajniranoj mini-podmornici izronio je sa dna procjepa Mariana.

Na toj dubini mogao je vidjeti ravno, pusto tlo....

„....vrlo slično površini mjeseca, vrlo pusto, vrlo izolirano, daleko i duboko od života. Osjećao sam se doslovno kao u pustom svemiru, kao na drugoj planeti.“

Spuštanje do dna i izranjanje trajalo je sedam sati podmornicom nazvanom Deep Sea Challenger koju je, uz Cameronovu pomoć, osam godina dizajnirao tim inžinjera.

„Dužina podmornice se, pod pritiskom, smanjila za skoro 7 centimetara. I ja sam se takođe smanjio, a pritisak na prozoru kroz koji sam gledao bio je nešto manje 8 tona po kvadratnom centimetru.“

Ta jedinstvena podmornica opremljena je trodimenzionalnim kamerama, snažnim mini reflektorima, robotičkom hvataljkom za prikupljanje uzoraka.... Uz snimljene prizore, James Cameron na površinu ipak nije donio mnogo uzoraka zbog problema sa hidrauličkim komandama hvataljke.

Osim tog detalja, uređaji i podmornica u cjelini funkcionirali su dobro i Cameron planira slične misije kako bi svijet saznao više o neobičnim oblicima života na najdubljem prostoru naše planete.

„Svi živi organizmi prilagođeni su ogromnom pritisku i totalnoj tami. Obično su bijeli, bez pigmentacije, zrače različitim bojama, a neka od tih stvorenja nemaju oči“ – takođe je rekao slavni reditelj nakon izranjanja.

Preteča Cameronovom povijesnom podvigu je poniranje američkog batiskafa Trieste na dno procjepa Mariana 1960. godine. Tada su se Don Walsh, poručnik američke mornarice, kao pilot batiskafa i francuski okeanolog Jacques Piccard, spustili na istu dubinu. Don Walsh bio je na brodu sa kojeg je porinuta Cameronova podmornica.

Walsh i on, kako je Cameron rekao, su dvojac iz istog kluba - dva čovjeka koji su se spustili do krajne granice naše planete i vratili nazad da svijetu predoče što su vidjeli.

Dom za ranjenog ratnika

Američka vojska udružila snage sa čuvenim dizajnerom i arhitektom, Michaelom Gravesom, koji je i sam postao invalid - da osiguraju najsavremenije kuće, prilagodjene ograničenim sposobnostima invalida. Time se, nadaju se, uspostavlja novi standard življenja ovih ranjenih heroja i možda i za 54 miliona drugih Amerikanaca koji imaju neki stepen invaliditeta.

Izvana liči na tipičnu porodičnu kuću u nekom američkom predgradju. Iznutra, medjutim, ova je kuća sve prije nego tipična. Gotovo svaki njen aspekt dizajniran je da odgovara američkim vojnicima sa teškim invaliditetom koji se vraćaju u bazu Fort Belvoir, u Virginiji.

Otvoreni prostor i dugi, široki hodnici za lakše kretanje invalidskih kolica. Svi ormari i ormarići su sa policama na izvlačenje, kupaonice imaju čvrste pomoćne rukohvate i gotovo svaka prostorija ima klizna vrata.

Casey Nolan, iz kompanije Clark Realty, kaže da Projekat Dom za ranjenog ratnika ima višestruki cilj:

- Jedna od stvari koje smo sebi zadali jeste da ne gradimo samo kuće koje su još bolje od postojećih standarda za lakši pristup i korištenje, nego da stvaramo prostore u kojima bi svako rado živio.

Primjera radi, sudoper u kuhinji se pritiskom na dugme spušta ili podiže, kao i gornja ploča štednjaka, a trpezarijska ploha može se prilagoditi bilo kom članu porodice.

- Kad smo počeli ovaj projekat, namjera nam je bila da kuće ne smiju izgledati kao reklama za invalidske kuće…

govori arhitekt Michael Graves. On i njegov tim dizajnirali su brojne, višestruko nagradjivane kuće širom svijeta.

Prije devet godina, jedna veoma rijetka infekcija ostavila je Gravesa paralizovanog od struka na dole, i to ga, kaže, čini jedinstveno kvalifikovanim za gradjenje kuća za ranjene vojnike:

- Sad sam u stanju da za njih dizajniram sve stvari koje bih napravio i u svojoj kući da sam znao da ću za deset godina biti paraliziran.

Mnogi vojnici vratli su se kući u kolicima, ali mnogi imaju i druge oblike invaliditeta, govori umirovljeni kapetan Alvin Shell:

- Imao sam opekotine 3. stepena od ispod desnog ramena do nožnog članka.

Umirovljeni kapetan Alvin Shell povrijedjen je u Iraku dok je svog suborca spasavao iz zapaljenog kamiona. Izgubio je djelimično i vid, a dijagnosticiran mu je post-traumatski stres. Zbog specifičnih povreda, tim projekta je kapetana Shella i njegovu suprugu zamolio da im budu specijalni savjetnici.

On je prije svega predložio da se u domove ugrade veliki prozori i staklena vrata radi terapijskog utjecaja svjetla i stvaranja osjećaja sigurnosti. Zatim, specijalne automatske brave sa otvaranjem na dodir, veoma pomažu žrtvama opekotina i amputircima da otvaraju vrata.

Shellove opekotine otežavaju mu da održava temperature tijela, pa je predložio vise termostata rasporedjenih po kući:

- Zaista se nadam da će koncept ove kuće postati primjer za dalje aktivnosti cijele vojske…

Michael Graves se, medjutim, nada da će se iskustvo proširiti i dalje od vojske:

- Ove kuće koje smo uradili za bazu Fort Belvoir, isto bi korisne bile širom zemlje za invalide ili samo za ljude sa artritisom.

Dvije kuće iz Projekta Dom za ranjenog ratnika su potpuno završene, Još 19 je planirano da se gradi za pripadnike aktivne vojske u bazi u narednim godinama.

Učitajte još

XS
SM
MD
LG