Linkovi

Aktuelno

http://www.voanews.com/MediaAssets2/bosnian/2010_06/World_Cup_SOT-fixed-20fps-256k-wtag.wmv

http://www.voanews.com/MediaAssets2/bosnian/2010_06/World_Cup_SOT-fixed-20fps-256k-wtag.wmv
please wait

No media source currently available

0:00 0:00:00 0:00

U susret Svjetskom nogometnom prvenstvu: Zakumi, makarapa, vuvuzela i…. buka

U susret Svjetskom nogometnom prvenstvu: Zakumi, makarapa, vuvuzela i…. buka

Zakumi, zvanična maskota Svjetskog nogometnog prvenstva u Južnoj Africi

Biće navijača iz drugih dijelova svijeta koji će reći da će buka tokom utakmica biti teško podnošljiva. Većina će, sasvim sigurno, to smatrati sastavnim dijelom nogometnog slavlja. Na cijelom afričkom kontinentu, a ni Južna Afrika nije izuzetak, navijati na nogometnoj utakmici i uživati u igri znači praviti i buku.

Do početka Svjetskog fudbalskog prvenstva u Južnoj Africi, prvenstva koje će po prvi put biti održano na tlu Afrike, ostala su svega četiri dana. Fudbalska groznica već odavno trese ljubitelje nogometa na tom kontinentu, a najsnažnije, naravno, u Južnoj Africi. Poklonici najvažnije sporedne stvari na svijetu koji će u zemlju, domaćina najboljim fudbalskim reprezentacijama doći da bodre svoje timove, osjetiće i doživjeti po mnogo čemu jedinstven entuzijazam kojim fudbalske susrete prate južnoafrički navijači.

Oni su, kao navijači, jedni od najbučnijih na svijetu. Utakmica je za njih zabava. Svejedno da li gubi ili pobjeđuje tim za koji navijaju, utakmica je za njih pjesma, ples, buka... Prodaja navijačkih rekvizita, zastava posebno, je biznis koji cvjeta. Najtraženija zastava sada je, naravno, zastava Južne Afrike.

Saddam Maake kaže da je najvatreniji navijač južnoafričke reprezentacije:

“Volim nogomet, ja sam nogometni rob. Pijem nogomet, spavam nogomet, jedem nogomet. Toliko ga volim.”

Zakumi, zvanična maskota Svjetskog nogometnog prvestva, preko noći je postala "zvijezda," uz koju "luduju" navijači u svim dijelovima Južne Afrike.

Makapara, jedan od navijačkih rekvizita
Makapara, jedan od navijačkih rekvizita

Vrlo popularan rekvizit je i makarapa. Navijači ga nose na glavi, živopisnih je oblika i boja, a izveden je iz rudarskog šljema.

Alfred Baloyi, umjetnik i nogometni fanatik, prvu makarapu je napravio prije 30 godina, nakon što je vidio da je jedan od navijača pogođen bocom u glavu:

“Kada sam poslije toga krenuo na stadion, imao sam šljem na glavi. Kako su dani prolazili, počeo sam ih bojiti, ukrašavati.”

Nije dugo trebalo da Alfred Baloyi počne prodavati živopisno ukrašene šljemove. Posljednih mjeseci na desetine drugih umjetnika je, kopirajući Baloyi-jevu ideju, kreiralo na hiljade makarapa za navijače koji će stići sa svih strana svijeta.

FIFA odlučila... i vuvuzela može na stadione
FIFA odlučila... i vuvuzela može na stadione

Još jedan lokalni, unikatni navijački rekvizit je vuvuzela, duga plastična truba sa samo jednim tonom. Ali kada na hiljade navijača zatrubi u istom trenutku, buka je nesnosna i vrlo neprijatna za protivnički tim. Mnogi igrači iz drugih reprezenatacija i televizijski komentatori tražili su da se zabrani unošenje vuvuzela na stadione. FIFA, Svjetska nogometna federacija, je odbila te zahtjeve, uz obrazloženje da su i vuvuzele dio afričkog nogometnog ambijenta.

I speficičan ples je osmišljen za dane žestokih nogometnih susreta. Nazvan je diski, što je lokalni naziv za nogomet.Plesne kretnje su stilizirano oponašanje kretnji nogometaša tokom utakmica. I diski je postao toliko popularan da su ga i plesači tradicionalnih, izvornih plesova, poput mnogih Zulu grupa, uvrstili u repertoar.

Mjesec dana radovaće se vrhunskom nogometu
Mjesec dana radovaće se vrhunskom nogometu

Sve u svemu, biće navijača iz drugih dijelova svijeta koji će reći da će buka tokom utakmica biti teško podnošljiva. Većina će, sasvim sigurno, to smatrati sastavnim dijelom nogometnog slavlja. Na cijelom afričkom kontinentu, a ni Južna Afrika nije izuzetak, navijati na nogometnoj utakmici i uživati u igri znači praviti i buku.

Jeff Lorber Fusion, 'Now Is The Time'

Jeff Lorber Fusion, 'Now Is The Time'

Lorber ne samo da je ponovo počeo koristiti ime sastava koji ga je učinio poznatim, on se vratio svojem originalnom spoju jazza, rocka, funka i R&B-ja, koji ga je izbacio na vrh glazbene scene prije više od 30 godina

Ime samo govori – Jeff Lorber Fusion. Klavijaturist i skladatelj Jeff Lorber ponovo je preuzeo ime Fusion za novi album koji uvelike podsjeća na njegov stari sastav.

Tijekom prošlih 20 godina on je nastupao i snimao samo pod svojim imenom, no bilo je samo pitanje vremena kad ce se ime Jeff Lorber Fusion ponovo vratiti. I kako sam naslov njihovog novog albuma „Now Is The Time“ sugerira, trenutak za to je bio - sad.

Lorber ne samo da je ponovo počeo koristiti ime sastava koji ga je učinio poznatim, on je se vratio svojem originalnom spoju jazza, rocka, funka i R&B-ja, koji ga je izbacio na vrh glazbene scene prije više od 30 godina. Lorber kaže da se u to vrijeme naziv Fusion koristio za sastave koji su se opirali uobičajenim glazbenim kategorizacijama.

"Kad sam osnovao sastav svirao sam samo na glazbenoj sceni Portlanda u državi Oregon gdje sam tad živio. U to vrijeme u Portlandu je bilo puno rock sastava, country sastava i sličnih. Tako sam se odlučio nazvati svoj sastav Jeff Lorber Fusion, da bi ljudima dao do znanja sto od nas mogu očekivati ako nas dodju gledati," kaže Lorber.

Neke od skladbi na albumu Now is the Time nove su verzije njihovih starih snimki, iznimku predstavlja skladba Mysterious Traveler iz repertoara pionirskog jazz fusion sastava Weather Report. "Kad sam je prvi put čuo bio sam potpuno opčinjen. I kad je danas slušam još uvijek zvuci odlično, nivo kreativnosti izmedju Joea Zawinula i Waynea Shortera, način na koji pristupaju harmoniji i melodiji, uz vrhunsku orkestraciju i studijsku tehniku, oni su zaista pomicali granice na način koji i danas zvuči svježe," kaže Lorber.

U najnovijoj postavi sastava Jeff Lorber Fusion je nekolicina najboljih i najslavnijih jazz glazbenika današnjice, trubač Randy Becker, saksofonist Eric Marienthal, basist Jimmy Haslip, gitarist Paul Jackson Junior, te bubnjari Dave Weckl i Vinne Colaiuta, dok se pjevačica Irene D pojavljuje u četiri skladbe.

Premda je Jeff Lorber u posljednje vrijeme bio najuspješniji producirajući i izvodeći takozvani smooth jazz, za očekivati je da ce njegov novi album privuci nove štovatelje. On kaze da novi album predstavlja za njega pravi glazbeni zaokret u pravi uzbudljivi jazz.

Apollo Theatre, spomenik doprinosima Afroamerikanaca industriji zabave

Apollo Theatre, spomenik doprinosima Afroamerikanaca industriji zabave

Svjetski poznati Apollo Theater puno je više od povijesne znamenitosti, “on je izvor ponosa i simbol vrsnosti američkih umjetničkih dostignuća. S njegovom bogatom poviješću, Apollo smatraju bastionom afroameričke kulture i jednom od najfascinantnijih kronika u povijesti Sjedinjenih Država.”

Iako u vlasništvu bijelaca, Apollo Theater je bio odskočna daska za neke od najtalentiranijih i najpoznatijih nam afroameričkih zabavljača. Većina njih je znala da Harlem ne priznaje nikoga, ma kako popularan bio, ako on, ili ona, nisu nastupili i impresionirali i na pozornici Apolla. Ali hodočastili su u Apollo, kao na izvor inspiracije, i mnogi bijeli, jazzom i bluesom nadahnuti glazbenici, poput Elvisa i Beatlesa i Stonesa. Prošle, 2009. godine, Apollo Theater je obilježio 75 godina postojanja iako je ta, jedna od najslavnijih glazbenih dvorana u Sjedinjenim Državama, na broju 253W. 125th Street, u njujorškoj četvrti Manhattan, konkretno – u njenom dijelu zvanom Harlem, vrata prvi put otvorila prije gotovo 100 godina.

Imena Fatsa Wallera, Leadbellyja, Lionela Hamptona, Dukea Ellingtona, Elle Fitzgerald, Bessie Smith, Pearl Bailey, Billie Holiday, Sarah Vaughan, Dinah Washington, Nat “King” Colea, Sammyja Davisa, Bennyja Cartera, Dizzieja Gillespieja, Charlieja Parkera, Theloniousa Monka... Diane Ross, Marvina Gaya, Luthera Vandrossa, Gladys Night, Smokeyja Robinsona, Arethe Franklin, Jamesa Browna, The Jackson 5, Stevieja Wondera, Patty LaBelle, Lauryn Hill... Jimija Hendrixa, Buddyja Hollyja... i mnoga, mnoga druga dio su našeg kulturnog vokabulara. Ono što je njima svima zajedničko reflektori su pozornice Apollo kazališta.

Od svojih prvih dana Apollo Theater je epicentar afroameričke kulture. Na ulici koja će postati glavni crnački bulevar, “Main Street” Harlema (danas poznata i pod imenom bulevar Martina Luthera Kinga), djelovati je počeo još 1913. godine, ali, do 1934., bio je segregirano burleskno kazalište. Godinu ranije, novoizabrani gradonačelnik New Yorka Fiorello LaGuardia pokenuo je žestoku kampanju protiv burlesknih predstava i tadašnji vlasnik Apolla Sidney Cohen morao je promijeniti format, iz burleske u vodvilj, onda u varijete, a počeo je i svoju pozornost usmjeravati ka rastućoj crnačkoj zajednici Harlema, rezultat migracija i dramatičnih promjena na društvenoj i kulturnoj sceni Harlema (četvrt je, na prijelazu stoljeća, bila uglavnom zajednica Židova, Iraca i Talijana). Dvadesete i tridesete godine su za Harlem bile razdoblje koje i znamo kao “Renesansa Harlema.” Dvadeset šestog siječnja 1934., Apollo po prvi puta otvara vrata rasno miješanoj publici. Dvadeset i prvog studenog te godine jedna sramežljiva tinejdžerka staje na daske Apolla, u natjecanju amatera. Pripremila je plesnu točku, ali par koji je nastupio prije nje dobio je za svoju plesnu numeru ovacije publike i ona je u zadnji čas svoj plesni nastup zamijenila vokalnim. Netko iz publike je povikao: Hej, mala zna pjevati! Sedamnaestogodišnja djevojka Ella Fitzgerald osvojila je, te večeri u Apollu, prvu nagradu.

Iduće, 1935. godine, Apollo mijenja vlasnike. Kupuju ga Frank Schiffman i Leo Brecher, koji također inzistiraju na rasno integriranom music hallu; na dočeku Nove Godine, u Apollu, sa “St. Louis Blues,” debitira žena koju će prozvati “Caricom bluesa” – Bessie Smith...

Za manje od dvije godine u Apollu nastupa i Count Basie, po prvi puta. Njegova vokalistica na smrt je preplašena od svojeg prvog nastupa, na pozornicu je morala biti (nježno) gurnuta. Pod reflektorima, konačno, devetnaestogodišnja Elinore Harris, u Philadelphiji rođena, ali pristigla iz Baltimorea, sabrala se i na juriš osvojila publiku Apolla i – Billie Holiday je rođena. Tridesetih i 40-ih godina u Apollu često nastupa Fats Waller i često se čuje ona njegova – “This Joint is Jumpin.’”

Početkom 40-ih slijedit će, na pozornici Apolla, Sarah Vaughan s okrestrom Earla Hinesa, pa Nat “King” Cole, koji sa svojim trijom svira u rasprodanom Apollu puna dva tjedna. Bend Lionela Hamptona tako je popularan, sredinom 40-ih, da nastupa sedam puta dnevno, sedam uzastopnih dana. Godine 1947., Sammy Davis Jr. debitira na daskama Apolla. Godine 1956. – budući “Godfather of Soul,” James Brown, s posuđenom odjećom i tenisicama (kad je Brown umro, 2006., njegovo je tijelo bilo izloženo na pozornici Apolla i tisuće i tisuće su se došle oprostiti od njega). Stiže i Josephine Baker, s garderobom vrijednom četvrt milijuna dolara. Godine 1969., prvo mjesto na amaterskoj večeri osvaja The Jackson 5. Michaelu Jacksonu je devet godina.

Šezdesetih godina, ritam-i-blues, gospel i soul odjekuju Apollom više od jazza. I rock-and-roll. S njime, u Apollo dolaze i bijeli glazbenici, američki i evropski. Buddy Holly je navodno bio prvi, 16. kolovoza 1957. godine. Kasnije i Janis Joplin i Mick Jagger. Za svog prvog nastupa u Americi, u New Yorku, 1964. godine, Beatlesi su inzistirali na posjetu Apollu više nego bilo kojem drugom mjestu. Te godine, prvo mjesto na amaterskom natjecanju u Apollu osvojio je Jimi Hendrix. Ta se natjecanja za nove talente održavaju i danas, svake srijede. Apollo je malo kazalište, sa samo 1500 sjedišta. Zahvaljujući toj intimnosti prostora, stvoren je neobičan odnos između publike i natjecatelja – ako je dobar, publika ga glasno i oduševljeno bodri i pozdravlja, ako nije, jasno mu i jednako glasno to daje do znanja. Drugim riječima – show priređuje i sama publika.

Šezdesetih i 70-ih za Apollo nastupaju teška vremena, prvo zbog rasnih nemira, potom, baš kao i New York City, zbog ekonomskih problema. Bio je i zatvoren na nekoliko godina. Godine 1983., Apollo prima saveznu i državnu i pomoć niza crnačkih poduzetnika, kao “povijesna znamenitost Harlema i New Yorka,” jer i uvršten je tada u National Register of Historic Places. Godine 1991. otkupljuje ga savezna država New York i u prosincu 2005., započinje prva faza njegove obnove. Svečanosti su nazočni predsjednik Clinton i Michael Bloomberg, gradonačelnik New Yorka.

Svjetski poznati Apollo Theater puno je više od povijesne znamenitosti, “on je izvor ponosa i simbol vrsnosti američkih umjetničkih dostignuća. S njegovom bogatom poviješću i značajem koji ne jenjava, Apollo smatraju bastionom afroameričke kulture i jednom od najfascinantnijih kronika u povijesti Sjedinjenih Država.” Iako mnogih umjetnika, koji su u njemu počeli ili svoj talent s uspjehom potvrdili, više nema, Apollo je preživio, kao neprofitna organizacija (od 1991.) posvećena revitalizaciji, čuvanju i daljnjem razvoju legendarne glazbene dvorane putem vrhunskih koncerata i obrazovnih programa.

Sa oko milijun i tristo tisuća posjetitelja, koliko ih Apollo Theatre godišnje privuče, slobodno se može reći - The Joint is Still Jumpin’, rječnikom Fatsa Wallera...

http://www.voanews.com/MediaAssets2/croatian/dalet/JeffLorberFusion.Mp3

please wait

No media source currently available

0:00 0:00:00 0:00
Link

Učitajte još

XS
SM
MD
LG