Linkovi

Aktuelno

Wallace Hume Carothers, “Otac najlona”

Wallace Hume Carothers, “Otac najlona”

Čovjek koji je držao više od 50 patenata, čovjek koji je dao trajni doprinos, istraživački i komercijalni, Americi i svijetu, u napadaju depresije počinio je samoubojstvo, u sobi jednog hotela u Philadelphiji, samo dva dana nakon 41. rođendana.

Ime Wallacea Humea Carothersa mnogima danas vjerojatno ne znači ništa, ali ono je vrlo dobro poznato kemičarima, naročito polimerijskima. Naime, Carothers je izumitelj poliamida 66, svakodnevnim jezikom rečeno – najlona.

Jedan od istinskih pionira polimerstva, Wallace Hume Carothers bio je jedan sjajan kemičar, znanstvenik i izumitelj i jedna duboko mučena duša – otkrio neopren i otkrio najlon, tj. PA 66 (pokušajmo samo zamisliti život danas bez plastičnih i gumenih proizvoda!), a onda sebi oduzeo život, limunadom s dodatkom cijanida.

Carothers je rođen 27. travnja 1896. godine u mjestu Burlington, savezna država Iowa. U obitelji se gajila ljubav za klasičnu glazbu pa je i Carothers, još kao dijete, za nju pokazivao veliki interes; kasnije će i reći da bi vjerojatno postao glazbenikom, da je mogao ponovno birati. Pohlepno je i čitao – britanske pisce 19. stoljeća, Marka Twaina, sve što mu je u ruke došlo o životu i radu Thomasa Alve Edisona. Ali, kao dijete također, volio je i alat i mehaničke naprave i stalno provodio nekakve eksperimente. U srednjoj školi, kemija ga je toliko privlačila da je od svoje sobe napravio laboratorij.

Na koledžu Tarkio, u saveznoj državi Missouri, studirao je prvo računovodstvo i tek onda upisao kemijske znanosti, dok je istovremeno, na istom koledžu, i predavao računovodstvo. Studij kemije nastavio je na Sveučilištu Illinois, gdje je i diplomirao; radio potom godinu dana na Sveučilištu South Dakota, predavajući analitičku i fizikalnu kemiju, objavio za to vrijeme i par zamjećenih radova, a onda se vratio na University of Illionis i 1924. godine doktorirao. Dvije godine na tom sveučilištu predaje organsku kemiju, a onda prelazi na Harvard gdje i započinje s istraživanjima kemijske strukture polimera.

Godine 1928., Carothers stiže u kompaniju DuPont, pristavši (nevoljko) na ponudu Charlesa Stinea, tadašnjeg direktora kemijskog odjela te velike kompanije. Nevoljko stoga što se bojao da će izgubiti slobodu, a svjestan svoje duševne nestabilnosti – kronične depresije - bio je i zabrinut zbog prijelaza iz akademske u industrijsku sredinu i mogućih problema u prilagođavanju. Ali DuPont je, u neuobičajenom potezu za ono vrijeme, upravo počeo odvajati velika sredstva za znanstvena istraživanja, u svrhu diverzifikacije proizvodnje. Šefovi su čvrsto vjerovali da će se ulaganja u čistu znanost isplatiti. I bili su u pravu.

Charles Stine je u svojem programu predložio pet područja istraživanja; jedno od njih bila je polimerizacija. Istraživanja na tom području, smatrao je Stine, mogla su donijeti velike koristi, a cijelo dotadašnje znanje i metode temeljili su se samo i isključivo na iskustvu. Za uspjeh programa, koji je, uz polimerizaciju, uključivao još i koloidnu kemiju, katalizu, dobivanje fizikalnih i kemijskih podataka, te organsku sintezu, Stine je znao da mora naći i angažirati znanstveni crème de la crème za sva ta područja. Za polimerizaciju, to je bio 31-godišnji Wallace Hume Carothers, sa Harvarda. (Jedini drugi kojega je uspio pronaći bio je 30-godišnji Elmer Kreamer, sa Sveučilišta Wisconsin, za koloidnu kemiju.) Dobivši, međutim, uvjeravanja da njegova sloboda i neovisnost u istraživanjima neće biti ograničene, Carothers je pristao na Stineovu ponudu i dobio najmoderniji laboratorij i visoko obrazovanu, talentiranu, mladu istraživačku ekipu za provođenje osnovnih istraživanja na polimerima poput bakelita i celuloze, te svile, čija je molekularna struktura tada bila predmet mnogih rasprava. Naime, početkom 30-ih godina, politički i trgovinski odnosi između Japana, glavnog izvora svile, i Sjedinjenih Država nisu baš bili najbolji, do svile je bilo sve teže doći i bila je sve skuplja. DuPont je želio problem riješiti razvijanjem umjetnog vlakna kojim bi se zamijenila svila. Primijenjujući nove ideje kvantne mehanike na neke inovativne teorije o strukturi polimera, Carothers je došao do točnog zaključka da su oni dugi lanci enormnog broja malih, kemijski međusobno povezanih molekula.

Jednom kad je shvatio kako funkcioniraju prirodni polimeri, stvaranje sintetičkih bilo je relativno jednostavno. Carothersov prvi uspjeh bio je neopren, istih elastičnih svojstava kao i guma. DuPont je komercijalnu proizvodnju neoprena počeo 1932. godine.

Carothersov najznačajniji, međutim, bila je umjetna svila, čudesno vlakno kojemu je on dao ime poliamid 66, a DuPont nazvao - najlon. Jedanaest je godina bilo potrebno za razvijanje tog materijala – kondenzacijskom polimerizacijom adipinske kiseline i heksametilendiamina. Komercijalna proizvodnja najlona, odnosno PA 66, počela je potkraj 1939. godine, u pogonu DuPonta u Seafordu, savezna država Delaware. Charles Stine je novi materijal najavio u proljeće te godine, no, prema Davidu Hounshellu i Johnu Kenlyju Smithu, autorima teksta “The Nylon Drama,” ne na nekom znanstvenom skupu nego pred oko tri tisuće žena, članica raznih ženskih klubova, okupljenih za Osmi godišnji forum o aktualnim problemima, u organizaciji New York Herald Tribunea, a pred otvaranje New York World’s Fair, 1939. godine. Tema te Svjetske izložbe bila je “The World of Tomorrow,” Svijet sutrašnjice, pa je i Stine svoj govor održao u okviru zasjedanja Foruma nazvanog “We Enter the World of Tomorrow.”

Riječima “Prvi put najavljujem potpuno nova tekstilna vlakna, prva organska tekstilna vlakna napravljena od anorganske tvari... govorim o vlaknima proizvedenima od najlona, vlaknima čvrstim poput čelika, mekim poput mreže pauka, ali elastičnijima od svih drugih prirodnih vlakana,” Stine je svijet i “uveo u sutrašnjicu,” najavio eru sintetskih polimernih vlakana.

“Čvrsta poput čelika, meka poput mreže pauka...”, žene su oduševljeno pozdravile te Steinove riječi, nadajući se novim, nepoderivim, neuništivim čarapama proizvedenima od čudesnih novih vlakana. Njegovo je obećanje bilo ubrzo i ispunjeno - na izložbi Golden Gate International Exposition 1939./1940., u San Franciscu, najveći su hit bile upravo najlonke; otpočela je i era najlon čarapa! Potražnja je bila ogromna. Kad su se pojavile na tržištu, prvog dana - 14. svibnja 1940. godine - prodano je bilo 72 000 pari najlonki; do kraja te prve godine, DuPont je prodao 64 milijuna pari. Žene su stajale u dugim redovima, vladala je prava najlonmanija, novine izvještavale o pravim “najlon-neredima” u robnim kućama. Da nije bilo Carothersovog izuma, ne bi bilo ni filma “Čarobnjak iz Oza,” barem ne još te iste godine, jer upravo je od najlona načinjen tornado koji je Dorothy prenio iz Kansasa do Emerald Cityja.

Predstavljeni su bili na onoj Svjetskoj izlozbi 1939. godine mnogi cudesni izumi, medju njima – fotografija u boji, prvi televizor, klima-uredjaj... ali zene su bile najvise impresionirane – najlonkama!

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kad je DuPont svoju proizvodnju najlona morao preusmjeriti za vojne potrebe, na izradu padobrana, zrakoplovnih guma, pancirki, užadi, šatora... par najlonki bio je tako dragocjen da se za njih moglo dobiti sve i sva.

Wallace Hume Carothers, međutim, nije uspio vidjeti globalni uspjeh i utjecaj svojih izuma. U travnju 1937., dvije godine prije pojave najlona na tržištu, Carothers je, unatoč nastojanjima obitelji i kolega kao i liječnika psihijatara da mu pomognu, oduzeo sebi život, popivši onaj koktel od limunova soka i cijanida. Kao znanstvenik, znao je dobro što postiže dodavanjem kiseline cijanidu – brze i jače djelovanje djelovanje otrova.

Čovjek koji je držao više od 50 patenata, čovjek koji je dao trajni doprinos, istraživački i komercijalni, Americi i svijetu, u napadaju depresije počinio je samoubojstvo, u sobi jednog hotela u Philadelphiji, samo dva dana nakon 41. rođendana. Nije za sobom, svojoj supruzi i drugima, ostavio nikakvo pismo, nikakvo objašnjenje, ali iz nekih njegovih ranijih izjava moguće je naslutiti da je o sebi, kao znanstveniku, imao loše mišljenje, da je gajio sumnje u vrijednost svojih izuma. Čovjek kojega danas smatraju utemeljiteljem američke kemije polimera! Čovjek koji je doslovno promijenio teksturu ljudskog života!

Splice - novi sci-fi triler Adriana Brodya

Splice - novi sci-fi triler Adriana Brodya

Elsa i Clive su stručnjaci za međusobno ucjepljivanje gena različitih vrsta u istraživanju novih lijekova, koji bi mogli spasiti nebrojene živote

Genetička istraživanja mogu uroditi novim metodama liječenja smrtonosnih bolesti i prehrambenim proizvodima koji su nutritivno vrijedniji; no, poigravanje s osnovnim građevnim jedinicama života može, isto tako, rezultirati mnogo mračnijim i opasnijim ishodom. Upravo se to dogodi kad jedan par znanstvenika koje glume Sarah Polley i oskarovac Adrian Brody, zakorači predaleko u novom science-fiction filmu "Splice".

Elsa i Clive su stručnjaci za međusobno ucjepljivanje gena različitih vrsta u istraživanju novih lijekova, koji bi mogli spasiti nebrojene živote. No, linija koju se ne usuđuju preći je - ucjepljivanje ljudskog genetskog materijala u eksperiment. To je napast kojoj njihovi znatiželjni umovi jedva uspijevaju odoliti.

Radeći potajno, jednog dana oni tu liniju pređu. Rezultat je strašan, ali i opčinjavajući: ima ljudske značajke, ali je daleko, daleko više zastrašujući.

Vincenzo Natali je ko-scenarist i redatelj filma Splice. Za više od 12 godina, koliko mu je trebalo da ova priča i postane film, iskustva stvarnih znanstvenika više nisu daleko od onoga što su pokušali napraviti njegovi izmišljeni likovi: "Ja doživljavam Clivea i Elsu kao vrlo hrabre znastvenike, pune dobrih namjera. No, oni su još mladi i ne potpuno sazreli kao osobe. Upravo zato stvari krenu po zlu, a ne zbog tehnologije, koja sama po sebi nije loša stvar. Dok sam pisao scenarij, a kasnije i pri snimanju filma, surađivao sam s pravim znanstvenicima i njima se on jako dopao. Mislim da ga nisu shvaćali tako ozbiljno i zabrinjavajuće. Vidjeli su da je to izmišljena priča, a ne dokumentarni film".

Adrien Brody glumi Clivea. Kaže da provokativna priča filma Splice zadire u područje koje će gledatelje začuditi, možda čak i šokirati, zato što su stvarna genetska istraživanja isprepletena s vrlo ozbiljnim moralnim i etičkim pitanjima i odgovornošću: "Dio onoga što ovaj film čini toliko uzbudljivim i jest povezanost s našom sadašnjošću i bliskom budućnošću. Kad je svojedobno bio napravljen film Frankenstein, nitko nije zamišljao da bi se to stvarno moglo dogoditi. Ali, danas, ako govorite o genetičkom modificiranju organizama i stvaranju himera, o integriranju različitih vrsta - to se stvarno i događa! Jedino što ne znate je koliko toga je stvarno moguće sada a koliko će tek biti u skoroj budućnosti".

U ulozi stvorenja koje stvori dvoje znanstvenika pojavljuje se francuska glumica Delphine Chaneac. Izvršni producenti filma su Joel Silver i Guillermo del Toro, koji su obojica poznati po uspjesima u žanru trilera.

Leo Baekeland, “Otac plastike”

Leo Baekeland u laboratoriju

Baekelandov izum – bakelit - obilježio je početak ere plastike, razdoblja polimera

U jednoj od najpoznatijih filmskih rečenica 20. stoljeća, Benjamin Braddock (Dustin Hoffman), u filmu “Diplomac,” dobija savjet od obiteljskog prijatelja: “Samo jednu riječ imam za tebe. Samo jednu riječ. Slušaš me? Plastika.”

Film, u režiji Mikea Nicholsa, snimljen je 1967., prema istoimenom romanu Charlesa Webba, iz 1963. godine. Film “Diplomac” od Baekelandovog izuma (1907) dijeli točno šest desetljeća; za to se vrijeme naš svakodnevni krajolik bitno promijenio. Za zlo i za dobro, puno prirodnog, autentičnog zamijenilo je umjetno, sintetičko.

Kemičar Leo Baekeland rođen je u Belgiji, 1863. godine. Studirao je i doktorirao na Sveučilištu u Ghentu. Godine 1889., kad je njemu bilo 29 godina, dobio je stipendiju za Ameriku. Profesor Charles Chandler, na Sveučilištu Columbia, nagovorio je Baekelanda da ostane u Sjedinjenim Državama i dao mu preporuku za posao kod jednog njujorškog proizvođača fotografskog materijala i pribora. Baekelandov prvi uspjeh i bio je, 90-ih godina 19. stoljeća, izum Veloksa, fotografskog papira koji se sada mogao razvijati i pod umjetnim osvjetljenjem, pravi blagoslov za fotografa. Kompanija Eastman Kodak odmah je, 1989. godine, Velox otkupila od Baekelanda, za nekih milijun dolara. Za ono vrijeme - gromna svota, i više no dovoljna za Baekelanda da ostatak života može posvetiti eksperimentima.

Kupivši veliko imanje sjeverno od Yonkersa, na samoj obali Hudsona, u saveznoj državi New York, Leo Baekeland je svojoj obitelji – supruzi i dvoje djece, osigurao dom, a sebi, u velikoj štali na posjedu, laboratorij. Baekelandu su na umu bili izolatori, zbog sve veće cijene šelaku, prirodnoj smoli, točnije – smolastoj izlučevini jedne vrste insekata. Koristila se za izradu politura, ali i za izolaciju, a električna se industrija baš tada rađala, potražnja za izoliranim žicama sve je više rasla. Kad su prijatelji pitali Baekelanda kako to da se fokusirao baš na to područje, na umjetne smole, odgovorio je da ga je namjerno odabrao, zbog novca. Baekeland je imao nos za unosne mogućnosti. Trebalo je samo naći umjetnu zamjenu za šelak.

Godine 1904., Baekeland je započeo s istraživanjima. Tragajući za šelakom, došao je, tri godine kasnije, do čvrste plastične mase, kondenzacijskog proizvoda fenola s formaldehidom. Bakelit, pod tim ga je nazivom Baekeland unio u svoju bilježnicu, prepunu već zapisa o neuspjelim eksperimentima. Zagrijavanjem, u teškoj željeznoj posudi, kojoj je dao ime “Bakelizer,” gdje je imao dobru kontrolu nad tlakom i temperaturom, nad formaldehid-fenol reakcijom, Baekeland je dobio tečnost sličnu šelaku, koja je, poput laka, bila dobra za oblaganje površina. I dao joj je ime “Novolak,” ali tečnost nije imala komercijalnog uspjeha. Daljnim zagrijavanjem, međutim, pretvarala se u gumastu smjesu; a u njegovom “Bakelizeru” – u čvrstu, prozirnu materiju, koja se mogla oblikovati bezbroj puta. Ono što je Leo Baekeland dobio, 1907. godine, bila je, jednom rječju – plastika! Prva potpuno umjetno stvorena plastika. Podnio je zahtjev za patent i dvije godine kasnije predstavio je svoj izum njujorškom ogranku Američkog društva kemičara. Dobit ćemo, od Baekelandovih dana, još puno poli-ovoga i poli-onoga, ali njegov izum – bakelit - obilježio je početak “ere plastike,” razdoblja polimera.

Za proizvodnju bakelita, stručno – polioksibenzilmetilenglicolanhidrida, Baekeland je osnovao General Bakelite Corporation (kasnije Bakelite Company). “Materijal s tisuću namjena,” tako je uskoro glasila njena reklama. I doista, od automobilske i radio industrije do muštikli i krunica, telefona, dugmadi i nakita... bakelit je našao tisuću primjena, u različitim segmentima života, elektroindustriji, elektronici, medicini, kućanstvu, poljoprivredi, građevinarstvu, telekomunikacijama. Časopis Time pisao je, 1924. godine: “Za nekoliko godina, bit će dio svakog mehaničkog uređaja suvremene civilizacije, takav je potencijal bakelita!” Isti je časopis, u svom broju od 20. svibnja 1940. godine, objavio članak o dr. Baekelandu, nazvavši ga “Ocem plastike.”

Baekeland se već bio povukao u mirovinu, 1939., uživao na svojoj jahti i u raznim drugim aktivnostima, kompaniju uspješno prodao Union Carbide Corporation.

Godine 1945., godinu dana nakon Baekelandove smrti, godišnja proizvodnja plastike u Sjedinjenim Državama iznosila je više od 400 000 tona. Prema pisanju Timea, godine 1979., dvanaest godina nakon “Diplomca,” “godišnja proizvodnja plastike bila je veća od proizvodnje čelika, tog simbola industrijske revolucije. Godine 1998., proizvodnja plastike dosegla je 47 milijuna tona.” I nalazimo je posvuda – od zubnih plombi do kompjuterskih chipova. Mrzimo je i volimo je. Stavljamo ultrapas, u drvnim dezenima, ali sanjamo o površinama od prirodnog drveta!

Leo Baekeland je imao oko stotinu patenata, primio mnoge nagrade i priznanja i počasne doktorate diljem svijeta; posthumno je uvršten u National Inventors Hall of Fame, u Akronu, Ohio, 1978. godine.



http://www.voanews.com/MediaAssets2/bosnian/_04.06.2010/failing_schools-fixed-20fps-256k-wtag.wmv

http://www.voanews.com/MediaAssets2/bosnian/_04.06.2010/failing_schools-fixed-20fps-256k-wtag.wmv
please wait

No media source currently available

0:00 0:00:00 0:00

SAD: TC Williams državna škola ima najniža dostignuća

http://www.voanews.com/MediaAssets2/bosnian/2010_06/Arizona_Immigratipon_SEQ-fixed-20fps-256k-wtag.wmv

http://www.voanews.com/MediaAssets2/bosnian/2010_06/Arizona_Immigratipon_SEQ-fixed-20fps-256k-wtag.wmv
please wait

No media source currently available

0:00 0:00:00 0:00

SAD: Kontroverze oko sprečavanja ilegalnog useljavanja traju i dalje

Učitajte još

XS
SM
MD
LG