Linkovi

Aktuelno

Film tjedna: 'Invictus'

U Južnoj Africi, 1995. godine, novoizabrani predsjednik Nelson Mandela nalazi neočekivanog saveznika koji mu pomaže da ujedini svoju rasno i ekonomski podijeljenu zemlju: nacionalnu ragby ekipu Springboks.

Redatelj Clint Eastwood donosi ovu istinitu priču na velike ekrane kao inspiracijsku dramu, naslovljenu „Invictus“, u kojoj glume Morgan Freeman i Matt Damon.

Morgan Freeman glumi Nelsona Mandelu u ranim danima njegovog predsjedničkog mandata, kada se našao sučeljen s izazovom da vodi i dugo ugnjetavanu crnačku većinu i njihove bivše ugnjetavače, bjelačku Afrikaanersku manjinu.

Oskarovac Freeman kaže da ga je sam Madiba – tradicionalno klanovsko ime po kojemu je Mandela poznat – tražio da ga portretira u filmu.

I tako je Freeman tragao za pogodnim scenarijem i našao ga u adaptaciji knjige Johna Carlina „Playing The Enemy“, izvanrednoj priči o istinitom događaju vezanom uz rugby svjetski kup iz 1995. i južnoafričkog čelnika.

"Najveći izazov mi je bio, naravno, da zvučim poput njega … ostalo je poslije bilo lakše: hodati kao što on hoda, pokupio sam i neke njegove tikove. Nisam imao nikakav skriveni cilj, nikakvu ideologiju u interpretaciji; želio sam samo prikazati ga najbliže što sam mogao stvarnoj osobi. Mislim da se cilj i poruka kriju u samom scenariju; ja sam samo trebao naučiti svoj tekst," kaže Freeman.

Rugby kao sport i ekipa Springboks bili su miljenici Afrikaanera i objekt duboke mržnje većine južnoafričkih crnaca. Nelson Mandela je postao njihov šampion, ali, zauzvrat, on je od njih zatražio da postanu šampioni za sve Južnoafrikance.

Matt Damon glumi kapetana rugby ekipe Francoisa Pienaara koji, uz Madibino ohrabrivanje, vodi Springbokse do pobjede. "Film govori o događaju koji je sam po sebi prekrasan podsjetnik svima – i u Južnoj Africi i svugdje u svijetu – da, ako poslušamo glas vlastitog 'dobrog ja', onda postoje kreativna i dobra rješenja za vrlo teške probleme. To je stvarno jedan inspirirajući film," kaže Damon.

Redatelj Clint Eastwood snimio je film „Invictus“ na lokaciji u Južnoj Africi. Scenarij je napisao Anthony Peckham. Naslov filma dolazi iz istoimene pjesme Williama Ernesta Henleya koju, za inspiraciju, Nelson Mandela dijeli s Francoisom Pienaarom. Pjesma završava stihovima: „Ja sam gospodar svoje sudbine. Ja sam kapetan svoje duše.“

Da, mi možemo: Mir na Srednjem istoku

Da, mi možemo: Mir na Srednjem istoku
please wait

No media source currently available

0:00 0:00:00 0:00

Nova medjureligijska grupa u Washingtonu - "Da, mi možemo: Mir na Srednjem istoku"

Nova medjureligijska grupa u Washingtonu - "Da, mi možemo: Mir na Srednjem istoku"

Bilo je to veče muzike i drame u jednoj staroj sinagogi u Washingtonu, ali su misli i molitve okupljenih kršćana, muslimana i jevreja bile okrenute miru na Srednjem Istoku, i riješenju izraelsko-palestinskog sukoba na principu dvije države. Novinar Glasa Amerike Jeff Swicord, kaže da je skup sponzoriran od strane nove grupe koja pod nazivom "Da, mi možemo: Mir na Srednjem istoku" okuplja religijske i sekularne Amerikance na širem području Washingtona. Njihov cilj je pokretanje kampanje za mir na Srednjem istoku zasnovane na uspjehu predsjedničke kampanje Baracka Obame.

Američki muslimani, kršćani i jevreji okupili su se na svečanosti osnivanja nove medjuvjerske koalicije u Washingtonu "Da, mi možemo: Mir na Srednjem Istoku". Oni žele podržati Obaminu inicijativu za mir u Svetoj zemlji formiranjem dvije države.

Amerikanka palestinskog porijekla Mae Abdul Rahman je medju organizatorima tog dogadjaja.

"Mi želimo utjecati na ljude da se počnu angažirati, da razgovaraju o ključnim pitanjima, da se okupe oko zajedničkog cilja, a to je podsticanje pravednog mira izmedju Palestinaca i Izrealaca."

"Ovo je izvanredno, čestitam", rekao je gospodji Rahman jedan od prisutnih.

Prisutni su bili ljudi iz arapskih, jevrejskih i kršćanskih zajednica sa područja Washingtona. Svrha okupljnja bilo je da se kroz muziku i dramu ukaže na ljudske žrtve u nastavku sukoba na Srednjem istoku.

Roman Tasat, Sefardski jevrej, svira hebrejsku pjesmu sa španskim primjesama.

Shawkat Sayyad izvodi popularnu arapsku muziku.

Glumci su govorili monologe izraeskih i palestinskih autora.

Andra Baylus, američka jevrejka, koja je koordirala ovaj skup, kaže da je cilj pokazati zajedničku humanost.

"Treba da shvatimo da nismo drugačiji od ostalih, zato što imamo različitu religiju, ili što smo rodjeni u različitim dijelovima svijeta. Mi svi osjećamo bol kada gubimo naše najdraže. Mi svi osjećamo radost. I zato, mi nastojimo da to pokažemo kroz ovo posebno okupljanje izvodjača."

Centralni dio večeri bile su osobne priče Robia Damelin, izraelke iz Tel Aviva, i Mazena Faraja, palestinca iz izbjegličkog kampa u blizini Bethlehema. Oboje su izgubili članove porodice u tamošnjim sukobima. Mazenovog oca je ubio izraelski vojnik dok se vraćao iz prodavnice.

Mazen je okupljenim rekao da će nasilni otpor jedino dovesti do samouništenja: "Naš slučaj je pravedan slučaj. To nije u vezi s ubijanjem. To nije u vezi s proljevanjem krvi. To nije da mi želimo ubiti bilo koga u svijetu. Mi jednostavno tražimo naša prava i našu slobodu."

Ovo su crteži sukoba, pokazuje Robi Damelin, čiji je sin poginuo od palestinskog snajperiste dok je služio u vojsci.

Ona kaže da će ljutnja i mržnja jedino voditi ka dodatnoj bjedi i nastavku sukoba: "Veoma brzo sam shvatila da taj čovjek nije ubio mog sina zato što je on moj sin. On ga je ubio jer je on bio simbol, znate, naše okupatorske armije. To je teško reći, ali to je istina, Ali sam shvatila da ljutnja samo izoluje ljude."

Iz grupe "Da, mi možemo: Mir na Srednje Istoku" planiraju i druge dogadjaje na području Washingtona i organiziraju široku kampanju na univerzitetima širom Sjedinjenih Država kako bi osvijestili ljude o značaju mira na Srednjem Istoku.

Rusija: Strah od terorizma

Rusija: Strah od terorizma
please wait

No media source currently available

0:00 0:00:00 0:00

Rusija: Strah od terorizma

Bruce Hitchner: Bosna mora biti formirana, sigurna i stabilna država

Ustavna reforma je neophodna kako bi BiH mogla ući u Evropsku uniju. Jer ostati mala zemlja van EU nije dobra stvar, kaže za Glas Amerike Bruce Hitchner, predsjedatelj Dayton projekta i profestor na univerzitetu Tufts, i potom detaljno objašnjava:


Trenutno je odnos između države i entiteta takav da bi , ako bi BiH sutra ušla u Evropsku uniju, bilo veoma teško za zvaničnike Unije da znaju na koju adresu da se obrate kada je u pitanju proces integracije. Trenutno Dejton ne obezbjeđuje državu koja bi mogla biti glavni nosilac procesa integracije u EU, i sadrži entitete u kojima su zapravo pomiješane funkcije države i entiteta. Kada govorimo o ustavnim reformama, sa stajališta EU bi bilo najvažnije stvoriti državu koja može kao cjelina partnerski komunicirati sa EU. Entiteti bi tada preuzeli implementaciju evropskih mandata i procesa. Stoga je ustavna reforma iz te perspektive neophodna, kako bi se stvorio funkcionalan odnos u procesu evropske integracije, kao i za kontinuiran odnos između suverene države BiH i EU. Ako bi to sve, na primjer, postojalo samo na regionalnom, odnosno entitetskom nivou, a bez državnog okvira, onda zapravo ne bi ni postojala država BiH. Svako se slaže da nema druge opcije, nego da će BiH ostati cjelovita i integralna. Entiteti su njen centralni dio i dio su procesa, ali ono što se treba desiti je da se oba entiteta trebaju složiti o zajedničkim državnim institucijama koje će državu predstavljati na međunarodnoj i evropskoj sceni. Stoga mislim da ima dosta prostora u ustavnim reformama da se riješe ono što brine entitete , i zadržavajući istovremeno državne funkcije na učinkovitiji način nego je to trenutno slučaj, kaže Bruce Hitchner.

Bosna sjedi na granici EU. EU je nova realnost. Na neki način Bosna mora imati sasvim jasnu vlastitu državnost, prije nego uđe u strukturu EU. Ne mogu navesti nijednu državu koja je ušla u EU da nije imala jasno razjašnjen vlastiti identitet kao država. To je problem sa kojim se Evropljani suočavaju kada gledaju na Bosnu, oni ne vide državu koja je funkcionalna, koja može učiniti promjene kako bi ušla u uniju. Sve dok ne bude jasno na koji način ta država funkcionira, biće teško da ona uđe u proces u kojem će odustati od dijela svog suvereniteta i u kojem će se ponašati kao i svaka druga zemlja u EU. Stoga bi se moglo reći da je ustavna reforma ključna kao preduvjet za ulazak u EU, čak i ako to nije dio politike EU. Zašto? Zato što se EU ne bavi stvaranjem država, već prihvatanja država koje su već razvijene. Zato kada EU kaže da je ustavna reforma potrebna kao preduvjet to je zato jer je svaka druga zemlja koja je ušla u uniju već imala ustav koji je samo trebalo donekle dopuniti. U uniju se nisu pozivale države koje su trebale učiniti znatne izmjene svog ustava. EU kaže: Trebate biti formirana, sigurna i stabilna država prije nego uđete. A to je ono što Bosna nije, kaže Bruce Hitchner.

Što se tiče mogućnosti drugačijeg državnog uređenja, osobito u svjetlu najnovijih poziva sa hrvatske strane za formiranjem trećeg entiteta, gospodin Hitchner kaže:

Po mom mišljenju postoje potencijalne mogućnosti za drugačiju konfiguraciju entiteta u zemlji. U Dejtonu se kaže: Vi možete odlučiti o strukturi svoje zemlje, ali se svi o tome morate složiti. Ljudi mogu predlagati ideje o više ili manje entiteta, ali na njima je da pokažu na koji bi način to funkcioniralo. O tome ne treba općenito, već konkretno govoriti. Problem je da ljudi često predlažu, ali nikada ne predstave detaljan plan o kojem bi se moglo raspravljati. Kada neko kaže: Mi želimo treći entitet, ja bih odgovorio: Pokažite mi plan i način na koji bi on funkcionirao, i stavite ga u javni domen na raspravu.

Bruce Hitchner kaže da sami Bosanci i Hercegovci trebaju graditi dokumenat predstavljen u Butmiru.

Uzmite dokumenat kojeg su prestavile Sjedinjene države i EU, i izmijenite ga, radite sa njim, koristite ga na bilo koji način. On ne mora biti fiksan. Ali ga barem uzmite za ozbiljno, nemojte samo reagirati na njega, ili ga odmah odbiti. Sjedite, razgovarajte, izađite sa ozbiljnim, a ne retoričkim prijedlozima.

Na navode da po pitanju Bosne postoje duboka razilaženja između Sjedinjenih država i EU, gospodin Hithner odgovara:

Mislim da su EU i Sjedinjene države imale različitu perspektivu kada su došle u Butmir, koju su uskladile, istina ne baš uvijek perfektno. Ali realnost je da je taj proces također omogućio EU i SAD-u da pronađu način da učinkovito zajednički rade. Ljudi kritiziraju butmirski proces iz mnogo validnih razloga, ali bi trebalo reći da je on počeo ponovno fokusirati ljude, kako na domaćoj tako i međunarodnoj sceni, na ozbiljnost bosanske situacije. Kada premijer Dodik kaže da ne misli da je Bosna funkcionalna zemlja, realnost je da je to prihvatila međunarodna zajednica i sada pokušava pronaći rješenje. To neće biti savršen proces. I u tom procesu biće mnogo lokalnih gubitnika. Ne mislim da moramo zaključiti da loš početak vodi ka lošem kraju. Mislim da je najvažnije da svi iskažu svoju angažiranost da nastave ovaj proces, naglašava gospodin Hitchner i dodaje:

Ako se složimo sa premijerom Dodikom da Bosna nije funkcionalna država, onda je jasno zašto je NATO odlučio da ne primi Bosnu u Akcioni plan. Dodik je sam tako opisao svoju zemlju. NATO ima svako pravo da prihvati zemlje koje imaju jasno definirane institucije i strukture. NATO je zato odlučio: Ova zemlja nije spremna da se uključi u pun vojni savez!

I na kraju, gospodina Hitchnera smo upitali šta bi za Bosnu trebalo doći prije, NATO ili EU.

Evorpska Unija.EU na mnoge načine pruža budućnost za Bosnu. Ona je moćan susjed. I Bosna bi trebala da želi da što prije pripadne toj realnosti, jer to za nju može biti od ogromne ekonomske i političke koristi. Biti mala zemlja van EU nije dobra stvar, naglašava za Glas Amerike Bruce Hitchner.

Učitajte još

XS
SM
MD
LG