Do predsjedničkih izbora 2012. ostalo je 60 dana. Na vrijeme za slušanje u izbornoj sezoni, samo nekoliko dana pred početak republikanske konvencije, u godini kada Amerika slavi 100. godišnjicu rođenja Woodyja Guthrieja, Ry Cooder, sin liberalnih folkieja, u čijem je domu bilo obilje Woodyjevih ploča, za petama svojem izvanrednom proslogodišnjem guthrijevskom Pull Up Some Dust and Sit Down, albumom s njegovim razmišljanjima o povijesti i siromaštvu, o razdoblju Velike depresije 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, albumom koji je pak slijedio za njegovom “južnokalifornijskom trilogijom” (koncept albumima Chavez Ravine, My Name is Buddy i I, Flathead, 2005. – 2008.), izdao je, pod naslovom Election Special, zbirku protestnih pjesama za ovu Depresiju. Svatko tko misli da je protestna pjesma mrtva, nije slušao, zadnjih godina, Rya Coodera.
Kao i svi drugi, dakle, Cooderovi albumi ovog stoljeća, tako je i ovaj, po naravi, (neapologetski) politički. U političku arenu, međutim, Cooder se s najnovijim albumom vraća sa još više žestine, s još više bijesa i protesta nego na Pull Up Some Dust and Sit Down, ali i s dobrom dozom humora i sa Election Special (Nonesuch/Perro Verde) nastavlja u najboljoj tradiciji Woodyja Guthrieja. Na mjestima, odaje i svojevrsni hommage tom autoru stotina političkih pjesama.
Amerika, istina, ima dugu tradiciju pisanja pjesama za političke kampanje, ali ovako otvoren i iskren i izravan pristup, bez ikakvog uvijanja, bez metafora, kakav je Cooderov na Election Special, rijetko je viđen do sada. Cooder direktno cilja na predmete svojeg gnjeva. Već je i s “južnokalifornijskom trilogijom” i sa Pull Up Some Dust, “pritisnuo papučicu artističkog gasa...ovim ju je albumom pritisnuo do poda”! I njime pružio još jedan set “jednostavnih alatki za građane pod opsadom,” kako je sâm opisao pjesme na svojem prethodnom, Pull Up Some Dust. Davno je Pete Seeger rekao da je pjesma, kao političko sredstvo, mnogo djelotvornija od pisanja – tekst se pročita jednom, a pjesma se pjeva i pjeva i pjeva.
Cooderove su pjesme, na Election Special, bezvremenske iako po svojim detaljima vrlo današnje. Tih devet skladbi, “devet vinjeta”, u privlačnim, živahnim, ali jednostavnim aranžmanima (oni su isključivo u službi teksta, iako je glazba odlična), “Cooderov je praktični vodič,” piše LA Times, “kroz ovogodišnje predsjedničke izbore”, njegovi vlastiti blues-folk-roots-rock komentari na temu današnje američke politike – republikanaca i demokrata, izbornih konvencija, predsjedničkih izbora, Vrhovnog suda, osnivanja “Super PAC-ova” i njihova izdašnog, neograničenog financiranja političkih kampanja, braće Koch - milijardera, naftnih tajkuna, ultrakonzervativnih aktivista iz Wichite, iz Kansasa, zatim Mitta Romneyja, također milijardera, pa Baracka Obame, američke demokracije, rasizma, korupcije, Guantanama, Wall Streeta, moćnih, pohlepnih korporacija ... čak i Seamusa, Romneyjeva psa.
Da bi slušatelj razumio i mogao cijeniti sve aluzije u Cooderovim skladbama, potrebno mu je dobro poznavanje američke politike, ali ta – o Romneyjevu psu – kojom album započinje, ispričana iz perspektive psa-mučenika, određuje i ton za ostatak albuma. Cooder njome vuče paralele između Romneyjeva tretmana kućnog mezimca Seamusa i Romneyjevih političkih “planova i programa”. Prije nekih 30 godina, naime, obitelj Romney je krenula autom na ljetovanje; Mitt Romney je psa, istina - u kavezu, privezao na krov automobila. U akustičnom bluesu, s elementima gospela, countryja i funka, prestrašeni Seamus nam prenosi svoju tužnu priču: “Moj gazda Mitt Romney krenuo u vožnju...Mene zavezao na krovu... Vikao sam vau, vau, vau... Ne izgleda dobro, ne čini mi se ispravno...Vruće danju, noću hladno... Kamo idem, baš i ne znam... šuti i idi, a što drugo preostaje jadnom psu...”
“Mutt Romney Blues” (“mutt” je na engleskom izraz za psa mješanca)... smiješna, ali oštra i zajedljiva; “Cooder nam je i nudi za smijeh i zabavu, ali i za polemiku” (The Daily Telegraph). Nakon te prve, Cooderovog “glazbenog ekvivalenta političke karikature” (Uncut), kojom želi reći da je o čovjeku moguće suditi već i po tome kako se ponaša prema svojem psu, stvari postaju i daleko ozbiljnije.
Šezdesetpetogodišnji multiinstrumentalist, kantautor, aranžer i producent Ryland Peter "Ry" Cooder, rodom iz Los Angelesa, dobitnik četiri Grammyja, jedan je od najvećih živućih gitarista, “glazbeni arheolog”, “istinska američka gitaristička i glazbena institucija”; njegova ljubav za i duboko, temeljito poznavanje američke glazbe dobro su poznati svima; također, njegova suradnja s tradicijskim glazbenicima iz raznih dijelova svijeta, od Indije do Afrike, od Meksika do Havaja. Cooder je odgovoran za najprodavaniji world music album svih vremena, Buena Vista Social Club, na kojemu je okupio grupu vremešnih kubanskih glazbenika; da i ne spominjemo Cooderov impresivni opus evokativne i izražajne filmske glazbe. Za karijere duge gotovo 50 godina, Cooder je postao jednim od najneobičnijih i najposebnijih američkih glazbenika – niti jedan drugi gitarist ne može se usporediti s Cooderom po rasponu stilova kojima on majstorski vlada. Njegov je utjecaj širok, dovoljno je samo pogledati listu glazbenika koji kao svoj uzor navode Coodera. Njegova glazbena paleta ono je što svi znamo i volimo i cijenimo, ali Election Special bavi se i nekim velikim temama – od prava glasa do sumraka zapadne civilizacije.
Cooder kaže da je njegova glazba odraz kulture i duha, da je Election Special “njegov odgovor na ova vremena”, njegov odgovor “kao umjetnika i kao ogorčenog građana.” Njegov ljutiti stav prema republikanskoj stranci (ponovno) postavlja pitanje: Je li političko angažiranje za glazbenika potrebno? Njegovi kritičari kažu: Drži se gitare. Samo zato što znaš na njoj svirati, ne znači da nam moraš držati i predavanje. Cooder takvima odgovara: A o čemu ću svirati i pjevati ako ne o onome što svaki dan vidim i čujem oko sebe. I tako smo, po mišljenju većine glazbenih kritičara, s ove i one strane Atlantika, sa Election Special dobili savršeni spoj glazbe i politike.
Cooder sâm sebe prati u svim skladbama, na svim isntrumentima – gitarama, mandolini i basu; jedinu drugu pratnju čini mu sin Joachim, na bubnjevima.
Za drugu na albumu, Brother is Gone, Cooder uzima u ruke staru Regal Domino gitaru, iz 30-ih godina i prenosi svoju jetku folk-priču o braći Charlesu i Davidu Kochu (iako im se imena ne spominju zna se da je riječ o toj dvojici obogaćenih na nafti, umjetnim gnojivima, plastici, papiru, asfaltu, ugljenu ). Ako mu je Guthrie poslužio kao inspiracija za pisanje političkih pjesama, onda je za Brother Is Gone sasvim sigurno inspiraciju našao u legendarnom bluesmanu Robertu Johnsonu, za kojega je kružila priča da je jedne noći, tridesetih godina prošlog stoljeća, na nekom raskršću, u ruralnom Mississippiju, prodao dušu vragu i zauzvrat dobio svoj glazbeni talent u bluesu. Cooder je to Johnsonovo mitsko raskršće samo premjestio u “prerijski grad Wichitu [sjedište Koch Industries], gdje dvojica sa sotonom ugovor sklapaju... Izljevi nafte i zagađena mjesta [u kojima ljudi oboljevaju od raka] njihove su odskočne daske... i imigracijski zakoni i zapljenjene kuće. Proglašavamo prava država, kao u dobrim starim Jim Crow danima...”, prede Cooder svoju faustovsku priču o toj dvojici iz Kansasa, “đakonima Visoke crkve narednog dolara,” koji velikodušno financiraju pokret Tea Party i ne žale milijune i milijune dolara potrošenih na sprječavanje uvođenja strožih mjera za zaštitu klime i ekoloških regulativa i na kampanju protiv sadašnjeg američkog predsjednika.
Brother Is Gone... brata više nema ... jer jedne crne noći vrag je po svoje došao, uzeo brata sa sobom natrag u pakao.
Treća albuma Election Special – The Wall Street Part of Town – uz zvuke, također, mandoline i slide gitare, Cooderova je radosna i optimistična podrška Occupy prosvjednicima. “Mislili su da mogu dovijeka sa svojim zlim djelima,” kaže Cooder, “uhvatili vrtjeti tebe i mene za rep, a vidi gdje je njima rep sada.” Cooder ju je napisao još za album Pull Up Some Dust, ali je, prema njegovim riječima, bila prebučna za taj album countryja i folka.
Sljedeća, Guantanamo, zvukom je bezbrižna, glasna i vesela barska, za koju Cooder kaže da je lijepa kubanska, o seoskoj djevojci iz Guantanama, s riječima napisanim prije sto godina, spominju se mir, sloboda, dok on sâm u njoj pjeva: “Buda i Isus sve su otvoreno i jasno iznijeli, a mi skrenuli s puta, za zadrtim se umom poveli.”
Cooder, koji je na Pull Up Some Dust and Sit Down psovao bankare i predložio John Lee Hookera za predsjednika, otvoreno je na Obaminoj strani. U svojem efektnom cakewalk bluesu Cold, Cold Feeling predsjednika zamišlja kako se savija i vene pod pritiscima posla i sâm, u gluho doba noći, manijakalno korača odajama Bijele kuće, dok desničarski neprijatelji vrebaju iz svakog ugla, i glasom umornog bluesmana, u maniri T-Bone Walkera, lamentira “hodao sam dok mi se nisu izlizali đonovi na cipelama, uhvatio me hladni, ledeni predsjednički blues, ako nikada niste bili predsjednik, ne znate kako se čovjek osjeća.”
Za njom slijedi živahna country pjesmica, s elementima burleske, puna zajedljivog humora, kojom Cooder optužuje “čajankare” za otmicu republikanske nacionalne konvencije 2012 i obje stranke za rasizam i društveni inženjering. Njezin narator željno ide na konvenciju u Tampu, razne mu se ideje glavom vrzmaju, smišlja kako i čime zastrašiti kongregaciju, što izmisliti da zaprepasti naciju, a onda nekako na Meksikance prebaciti krivicu. Naslov joj je – Going To Tampa...
Za njom slijedi mračni električni blues naslovljen Kool-Aid [aluzija na negativnu metaforu “drinking the Kool-Aid”, za pojedinca ili grupu bez ikakvog kritičnog stava] u kojemu Cooder kritizira republikanske vrijednosti, desetljeće rata. Pjeva o politički zavedenim pripadnicima nižih srednjih slojeva koji podržavaju republikanske porezne olakšice za one iz viših slojeva. Mladi muškarac bez razmišljanja, vjerujući političarima, prihvaća manifest Bushove administracije da je “rat prava stvar”, odlazi na drugu stranu svijeta, vraća se kući – kad tamo, nestali i njegov posao i njegova nada.
U predzadnjoj albuma, The 90 and the 9, dijete govori ocu “tata, nemojmo ići u Charlotte [Sjeverna Karolina, gdje se održava demokratska konvencija], hoću da ostanemo kod kuće, lijepo je i mirno.” Otac odgovara: “Moramo, jer ako ne odemo i nešto ne učinimo, to će biti loše za 99 posto, izgubit ćemo naša prava.”
U zadnjoj na albumu, Take Your Hands Off It, oduvijek populistički Cooder, s vjernim Stratom u rukama, pjeva u obranu ustavnih prava i režećim glasom upozorava – Makni svoje prljave ruke s mojega Ustava; makni svoje masne ruke s moje Povelje o pravima; makni svoje smrdljive ruke s mojih glasačkih prava; makni svoje pohlepne ruke sa sindikata, sada; i što tvoje licemjerne ruke rade na mojim reprodukcijskim pravima?”
“Vrhunac albuma,” piše New Yorker za Take Your Hands Off It, “Cooderov prijekor političarima i njihovoj sviti zbog zla koje su nanijeli ljudima i osnovnim ljudskim pravima širom svijeta. Kad čuje tu zadnju, slušatelj je spreman ući u glasačku kabinu, navući iza sebe zavjesu i potegnuti ručku.”
“Hitan i inventivan (Uncut)... Zabavan, potiče na razmišljanje, smjelo originalan (The Guardian)... Snažan stranački dragulj žestokih rifova i crnog humora (Rolling Stone)... Najtematskiji od svih njegovih albuma (New York Times)... Zajedno s prethodna dva, najuvjerljivi uradak cijele njegove duge karijere (Independent on Sunday)... Sjajni tekstovi, ali bore se s dosadnim aranžmanima (Q)... Mlitavi tekstovi, agitprop album (Slant Magazine)... Agitprop album, da, ali vrlo, vrlo dobar album (Irish Times)... Najotvorenije politički album njegove karijere, njime vraća tematsku protestnu pjemu na njezino pravo mjesto u kulturnom životu Amerike (Allmusic)... to su neke od prvih kritika Cooderovog najnovijeg, petnaestog solo albuma.
Election Special se neće dopasti svakome, mnogi se neće složiti s Cooderovim gledištima, ali dopast će se svima u lijevom, liberalnom krilu demokratske stranke. Ako oni iz pokreta Occupy, piše Boston Globe, još uvijek traže soundtrack za ovu izbornu godinu, Election Special je “one-stop kupovina.”
Sâm Cooder priznaje da su mu neke pjesme žučne, ali, kako je rekao za New York Times – netko ih mora pjevati! Cooder je raspalio volej! Ima li nekoga tko će vratiti?
Kao i svi drugi, dakle, Cooderovi albumi ovog stoljeća, tako je i ovaj, po naravi, (neapologetski) politički. U političku arenu, međutim, Cooder se s najnovijim albumom vraća sa još više žestine, s još više bijesa i protesta nego na Pull Up Some Dust and Sit Down, ali i s dobrom dozom humora i sa Election Special (Nonesuch/Perro Verde) nastavlja u najboljoj tradiciji Woodyja Guthrieja. Na mjestima, odaje i svojevrsni hommage tom autoru stotina političkih pjesama.
Amerika, istina, ima dugu tradiciju pisanja pjesama za političke kampanje, ali ovako otvoren i iskren i izravan pristup, bez ikakvog uvijanja, bez metafora, kakav je Cooderov na Election Special, rijetko je viđen do sada. Cooder direktno cilja na predmete svojeg gnjeva. Već je i s “južnokalifornijskom trilogijom” i sa Pull Up Some Dust, “pritisnuo papučicu artističkog gasa...ovim ju je albumom pritisnuo do poda”! I njime pružio još jedan set “jednostavnih alatki za građane pod opsadom,” kako je sâm opisao pjesme na svojem prethodnom, Pull Up Some Dust. Davno je Pete Seeger rekao da je pjesma, kao političko sredstvo, mnogo djelotvornija od pisanja – tekst se pročita jednom, a pjesma se pjeva i pjeva i pjeva.
Cooderove su pjesme, na Election Special, bezvremenske iako po svojim detaljima vrlo današnje. Tih devet skladbi, “devet vinjeta”, u privlačnim, živahnim, ali jednostavnim aranžmanima (oni su isključivo u službi teksta, iako je glazba odlična), “Cooderov je praktični vodič,” piše LA Times, “kroz ovogodišnje predsjedničke izbore”, njegovi vlastiti blues-folk-roots-rock komentari na temu današnje američke politike – republikanaca i demokrata, izbornih konvencija, predsjedničkih izbora, Vrhovnog suda, osnivanja “Super PAC-ova” i njihova izdašnog, neograničenog financiranja političkih kampanja, braće Koch - milijardera, naftnih tajkuna, ultrakonzervativnih aktivista iz Wichite, iz Kansasa, zatim Mitta Romneyja, također milijardera, pa Baracka Obame, američke demokracije, rasizma, korupcije, Guantanama, Wall Streeta, moćnih, pohlepnih korporacija ... čak i Seamusa, Romneyjeva psa.
Da bi slušatelj razumio i mogao cijeniti sve aluzije u Cooderovim skladbama, potrebno mu je dobro poznavanje američke politike, ali ta – o Romneyjevu psu – kojom album započinje, ispričana iz perspektive psa-mučenika, određuje i ton za ostatak albuma. Cooder njome vuče paralele između Romneyjeva tretmana kućnog mezimca Seamusa i Romneyjevih političkih “planova i programa”. Prije nekih 30 godina, naime, obitelj Romney je krenula autom na ljetovanje; Mitt Romney je psa, istina - u kavezu, privezao na krov automobila. U akustičnom bluesu, s elementima gospela, countryja i funka, prestrašeni Seamus nam prenosi svoju tužnu priču: “Moj gazda Mitt Romney krenuo u vožnju...Mene zavezao na krovu... Vikao sam vau, vau, vau... Ne izgleda dobro, ne čini mi se ispravno...Vruće danju, noću hladno... Kamo idem, baš i ne znam... šuti i idi, a što drugo preostaje jadnom psu...”
“Mutt Romney Blues” (“mutt” je na engleskom izraz za psa mješanca)... smiješna, ali oštra i zajedljiva; “Cooder nam je i nudi za smijeh i zabavu, ali i za polemiku” (The Daily Telegraph). Nakon te prve, Cooderovog “glazbenog ekvivalenta političke karikature” (Uncut), kojom želi reći da je o čovjeku moguće suditi već i po tome kako se ponaša prema svojem psu, stvari postaju i daleko ozbiljnije.
Šezdesetpetogodišnji multiinstrumentalist, kantautor, aranžer i producent Ryland Peter "Ry" Cooder, rodom iz Los Angelesa, dobitnik četiri Grammyja, jedan je od najvećih živućih gitarista, “glazbeni arheolog”, “istinska američka gitaristička i glazbena institucija”; njegova ljubav za i duboko, temeljito poznavanje američke glazbe dobro su poznati svima; također, njegova suradnja s tradicijskim glazbenicima iz raznih dijelova svijeta, od Indije do Afrike, od Meksika do Havaja. Cooder je odgovoran za najprodavaniji world music album svih vremena, Buena Vista Social Club, na kojemu je okupio grupu vremešnih kubanskih glazbenika; da i ne spominjemo Cooderov impresivni opus evokativne i izražajne filmske glazbe. Za karijere duge gotovo 50 godina, Cooder je postao jednim od najneobičnijih i najposebnijih američkih glazbenika – niti jedan drugi gitarist ne može se usporediti s Cooderom po rasponu stilova kojima on majstorski vlada. Njegov je utjecaj širok, dovoljno je samo pogledati listu glazbenika koji kao svoj uzor navode Coodera. Njegova glazbena paleta ono je što svi znamo i volimo i cijenimo, ali Election Special bavi se i nekim velikim temama – od prava glasa do sumraka zapadne civilizacije.
Cooder kaže da je njegova glazba odraz kulture i duha, da je Election Special “njegov odgovor na ova vremena”, njegov odgovor “kao umjetnika i kao ogorčenog građana.” Njegov ljutiti stav prema republikanskoj stranci (ponovno) postavlja pitanje: Je li političko angažiranje za glazbenika potrebno? Njegovi kritičari kažu: Drži se gitare. Samo zato što znaš na njoj svirati, ne znači da nam moraš držati i predavanje. Cooder takvima odgovara: A o čemu ću svirati i pjevati ako ne o onome što svaki dan vidim i čujem oko sebe. I tako smo, po mišljenju većine glazbenih kritičara, s ove i one strane Atlantika, sa Election Special dobili savršeni spoj glazbe i politike.
Cooder sâm sebe prati u svim skladbama, na svim isntrumentima – gitarama, mandolini i basu; jedinu drugu pratnju čini mu sin Joachim, na bubnjevima.
Za drugu na albumu, Brother is Gone, Cooder uzima u ruke staru Regal Domino gitaru, iz 30-ih godina i prenosi svoju jetku folk-priču o braći Charlesu i Davidu Kochu (iako im se imena ne spominju zna se da je riječ o toj dvojici obogaćenih na nafti, umjetnim gnojivima, plastici, papiru, asfaltu, ugljenu ). Ako mu je Guthrie poslužio kao inspiracija za pisanje političkih pjesama, onda je za Brother Is Gone sasvim sigurno inspiraciju našao u legendarnom bluesmanu Robertu Johnsonu, za kojega je kružila priča da je jedne noći, tridesetih godina prošlog stoljeća, na nekom raskršću, u ruralnom Mississippiju, prodao dušu vragu i zauzvrat dobio svoj glazbeni talent u bluesu. Cooder je to Johnsonovo mitsko raskršće samo premjestio u “prerijski grad Wichitu [sjedište Koch Industries], gdje dvojica sa sotonom ugovor sklapaju... Izljevi nafte i zagađena mjesta [u kojima ljudi oboljevaju od raka] njihove su odskočne daske... i imigracijski zakoni i zapljenjene kuće. Proglašavamo prava država, kao u dobrim starim Jim Crow danima...”, prede Cooder svoju faustovsku priču o toj dvojici iz Kansasa, “đakonima Visoke crkve narednog dolara,” koji velikodušno financiraju pokret Tea Party i ne žale milijune i milijune dolara potrošenih na sprječavanje uvođenja strožih mjera za zaštitu klime i ekoloških regulativa i na kampanju protiv sadašnjeg američkog predsjednika.
Brother Is Gone... brata više nema ... jer jedne crne noći vrag je po svoje došao, uzeo brata sa sobom natrag u pakao.
Treća albuma Election Special – The Wall Street Part of Town – uz zvuke, također, mandoline i slide gitare, Cooderova je radosna i optimistična podrška Occupy prosvjednicima. “Mislili su da mogu dovijeka sa svojim zlim djelima,” kaže Cooder, “uhvatili vrtjeti tebe i mene za rep, a vidi gdje je njima rep sada.” Cooder ju je napisao još za album Pull Up Some Dust, ali je, prema njegovim riječima, bila prebučna za taj album countryja i folka.
Sljedeća, Guantanamo, zvukom je bezbrižna, glasna i vesela barska, za koju Cooder kaže da je lijepa kubanska, o seoskoj djevojci iz Guantanama, s riječima napisanim prije sto godina, spominju se mir, sloboda, dok on sâm u njoj pjeva: “Buda i Isus sve su otvoreno i jasno iznijeli, a mi skrenuli s puta, za zadrtim se umom poveli.”
Cooder, koji je na Pull Up Some Dust and Sit Down psovao bankare i predložio John Lee Hookera za predsjednika, otvoreno je na Obaminoj strani. U svojem efektnom cakewalk bluesu Cold, Cold Feeling predsjednika zamišlja kako se savija i vene pod pritiscima posla i sâm, u gluho doba noći, manijakalno korača odajama Bijele kuće, dok desničarski neprijatelji vrebaju iz svakog ugla, i glasom umornog bluesmana, u maniri T-Bone Walkera, lamentira “hodao sam dok mi se nisu izlizali đonovi na cipelama, uhvatio me hladni, ledeni predsjednički blues, ako nikada niste bili predsjednik, ne znate kako se čovjek osjeća.”
Za njom slijedi živahna country pjesmica, s elementima burleske, puna zajedljivog humora, kojom Cooder optužuje “čajankare” za otmicu republikanske nacionalne konvencije 2012 i obje stranke za rasizam i društveni inženjering. Njezin narator željno ide na konvenciju u Tampu, razne mu se ideje glavom vrzmaju, smišlja kako i čime zastrašiti kongregaciju, što izmisliti da zaprepasti naciju, a onda nekako na Meksikance prebaciti krivicu. Naslov joj je – Going To Tampa...
Za njom slijedi mračni električni blues naslovljen Kool-Aid [aluzija na negativnu metaforu “drinking the Kool-Aid”, za pojedinca ili grupu bez ikakvog kritičnog stava] u kojemu Cooder kritizira republikanske vrijednosti, desetljeće rata. Pjeva o politički zavedenim pripadnicima nižih srednjih slojeva koji podržavaju republikanske porezne olakšice za one iz viših slojeva. Mladi muškarac bez razmišljanja, vjerujući političarima, prihvaća manifest Bushove administracije da je “rat prava stvar”, odlazi na drugu stranu svijeta, vraća se kući – kad tamo, nestali i njegov posao i njegova nada.
U predzadnjoj albuma, The 90 and the 9, dijete govori ocu “tata, nemojmo ići u Charlotte [Sjeverna Karolina, gdje se održava demokratska konvencija], hoću da ostanemo kod kuće, lijepo je i mirno.” Otac odgovara: “Moramo, jer ako ne odemo i nešto ne učinimo, to će biti loše za 99 posto, izgubit ćemo naša prava.”
U zadnjoj na albumu, Take Your Hands Off It, oduvijek populistički Cooder, s vjernim Stratom u rukama, pjeva u obranu ustavnih prava i režećim glasom upozorava – Makni svoje prljave ruke s mojega Ustava; makni svoje masne ruke s moje Povelje o pravima; makni svoje smrdljive ruke s mojih glasačkih prava; makni svoje pohlepne ruke sa sindikata, sada; i što tvoje licemjerne ruke rade na mojim reprodukcijskim pravima?”
“Vrhunac albuma,” piše New Yorker za Take Your Hands Off It, “Cooderov prijekor političarima i njihovoj sviti zbog zla koje su nanijeli ljudima i osnovnim ljudskim pravima širom svijeta. Kad čuje tu zadnju, slušatelj je spreman ući u glasačku kabinu, navući iza sebe zavjesu i potegnuti ručku.”
“Hitan i inventivan (Uncut)... Zabavan, potiče na razmišljanje, smjelo originalan (The Guardian)... Snažan stranački dragulj žestokih rifova i crnog humora (Rolling Stone)... Najtematskiji od svih njegovih albuma (New York Times)... Zajedno s prethodna dva, najuvjerljivi uradak cijele njegove duge karijere (Independent on Sunday)... Sjajni tekstovi, ali bore se s dosadnim aranžmanima (Q)... Mlitavi tekstovi, agitprop album (Slant Magazine)... Agitprop album, da, ali vrlo, vrlo dobar album (Irish Times)... Najotvorenije politički album njegove karijere, njime vraća tematsku protestnu pjemu na njezino pravo mjesto u kulturnom životu Amerike (Allmusic)... to su neke od prvih kritika Cooderovog najnovijeg, petnaestog solo albuma.
Election Special se neće dopasti svakome, mnogi se neće složiti s Cooderovim gledištima, ali dopast će se svima u lijevom, liberalnom krilu demokratske stranke. Ako oni iz pokreta Occupy, piše Boston Globe, još uvijek traže soundtrack za ovu izbornu godinu, Election Special je “one-stop kupovina.”
Sâm Cooder priznaje da su mu neke pjesme žučne, ali, kako je rekao za New York Times – netko ih mora pjevati! Cooder je raspalio volej! Ima li nekoga tko će vratiti?
