Thomas Edison, Alexander Graham Bell, Albert Einstein, Henry Ford... imena su dobro poznata svima. Ime Willisa Havilanda Carriera također zaslužuje da bude svrstano uz imena legendarnih izumitelja, jer kad bi netko sastavljao popis izuma bez kojih više ne možemo u svakodnevnom životu, onda bi se na vrhu sasvim sigurno našao izum tog “neopjevanog junaka”. Za ovih pasjih vrućina, upravo nam je taj njegov izum stalno u mislima. Carriera ponekad zovu “Father of Cool”, jer zahvaljujući njemu, svijet će, 17. srpnja 1902. godine, kad je službeno predao prve nacrte, i postati cool mjesto za život, rad i zabavu. Carrier je “otac hladnoga zraka”, “otac” modernog klima uređaja!
“Kad Sirius glavu ti žeže, a tijelo od vrućine sahne, u hladovinu sjedaj i pij!”, bio je savjet grčkog pjesnika Hezioda. Idućih 3.000 godina, ljudi su upravo to i činili – u hlad sjedali, tekućine pili, znojili se i preznojavali i žegu nekako podnosili…
Sirius, ili zvijezda “Pas”, prividno je najsjajnija zvijezda na nebu. Još su stari Rimljani primijetili da je nakon njene godišnje pojave na nebu, početkom srpnja, uvijek nastupalo vruće i sparno vrijeme. Vjerovalo se da ona pojačava u tom razdoblju toplotu koja dolazi od Sunca pa su tim danima i dali ime dies caniculares, pseći dani. Sirius, čije ime potječe od grčke riječi u značenju “ono sto žeže i pali, peče i prži”, nalazi se u zviježđu Veliki pas. A dani kojih on je vjesnik dobiše ime pasji dani, dani pasje vrućine! Ne bi li nekako udobrovoljili zvijezdu, ublažili njenu jarost i gnjev, stari su joj Rimljani, kao žrtvu, i prinosili pse.
Bolji načini za podnošenje vrućina tražili su se i prije Willisa Carriera, rođenog 26. studenog 1875. godine, u saveznoj državi New York, na farmi kraj malog mjesta Angola, blizu Niagara Falls i Buffala. Imućniji su građani Rima u zidove svojih kuća ugrađivali kanale, po uzoru na akvedukte, kojima je cirkulirala hladna voda. Car Elagabal ili Heliogabal sebi je, u vrt vile, ljeti navodno dovažao, na magarcima, snijeg s planina, gradio vlastito brdo od snijega. Kinezi su se lepezama hladili još prije 3.000 godina, a u Kini također, u 2. stoljeću, izrađen je i prvi sobni ventilator, nažalost - ručno pokretan. Naravno, taj će problem riješiti Tesla. Ali još 1881. godine, američki predsjednik James Garfield, teško bolestan i na umoru, za olakšanje od okrutne washingtonske sparine morao se uzdati u kutiji nalik spravu koju su za njega izradili pomorski inženjeri. Kroz obješenu tkaninu, natopljenu u ledenoj vodi, puhao je zrak i tako se temperatura spuštala za nekih 6 stupnjeva Celzija. Ali stvar je bila neekonomična, trošila 227.000 kg leda, u dva mjeseca! Nešto ranije, 1830., dr. John Gorie, u Floridi, izradio je uređaj koji je, u biti, tjerao zrak preko leda pa je na taj način uspijevao hladiti bolničke sobe u kojima su ležali pacijenti oboljeli od malarije.
Za rješenje problema vrućine i vlage trebalo je pričekati do početka 20. stoljeća, na mladog inženjera strojarstva, s diplomom sa Cornella, Willisa Carriera. Njegov je dizajn (za koji će patent dobiti 1906. godine), preteča modernog klima uređaja, bio prvi koji je u obzir uzeo četiri osnovne funkcije potrebne za uspješan uređaj za hlađenje zraka: kontrola temperature, kontrola vlage, kontrola cirkulacije zraka te čišćenje zraka. Njegov izum, međutim, neće za cilj imati udobnost čovjeka.
Po diplomiranju i magistriranju, Carrier se uposlio u Buffalo Forge Company, koja je proizvodila naprave za grijanje, kompresore... a 25-godišnjem Carrieru povjerila rješenje problema jedne tiskare u Brooklynu, u New Yorku. Tiskarske su se boje razlijevale za vrućih i vlažnih ljetnih dana.
Jedne takve vruće i sparne večeri 1902., Carrieru je, dok je čekao vlak na željezničkoj postaji Pittsburgha i gledao kako se magla valja preko ruba perona, sinula ideja. Do dolaska vlaka već je u glavi imao rješenje problema kontrole temperature i vlage, spoznao je odnos temperature, vlage i rosišta. Sedamnaestog srpnja te godine, Carrier je finalizirao svoj dizajn za stabiliziranje vlage u zraku i zato se taj datum uzima kao početak air-conditioning razdoblja. Njegov je izum – Apparatus for Treating Air - bio, u biti, hladnjak bez kučišta. Rashladno sredstvo u plinovitom stanju – amonijak – bilo je komprimirano u tekuće, prolazilo kroz isparivač, čime se topli zrak, koji prolazi preko isparivača, hladio, rashladne su zavojnice također spuštale vlagu. Hladni se zrak u okolinu propuhavao ventilatorom. Osnovna je tehnologija manje-više ista i danas. Već 1922. godine, Carrier je uveo dva bitna poboljšanja – zamijenio je štetni rashlađivač, amonijak, drugim, sigurnijim, te smanjio veličinu svojih rashladnih jedinica. Upravo zbog veličine, a i cijene, Carrierov je izum, iako veliki hit, svoju prvu primjenu našao isključivo u industriji. No, nije dugo prošlo i naći će svoje mjesto u kinima, sportskim arenama, autobusima, vlakovima, robnim kućama, poštama, robnim kućama, poslovnim zgradama... Pedesetih godina i u domovima, a onda i automobilima.
Prva privatna kuća s klima uređajem bila je, navodno, ona Charlesa Gatesa, sina kockara po imenu John “Bet a Million” Gates, u Minneapolisu, 1914. godine.
Amrički je Kongres air-conditioning dobio do 1929.; Bijela kuća i Vrhovni sud SAD-a par godina kasnije. Godine 1928., Carrier je razvio i prvi rezidencijalni klima uređaj, Weathermaker, ali masovna je proizvodnja morala pričekati da prođu godine teške gospodarske krize i Drugi svjetski rat, a onda, kako bi na engleskom rekli “the rest is history... cool and comfortable history!”
Prije nego što je postao od stvarne koristi prosječnom čovjeku, na njegovu su usavršavanju radili mnogi, ali Carrieru pripada zasluga za određivanje osnovnih načela hlađenja i kontrole vlage zraka kao i za razvoj opreme koja je današnje klima uređaje učinila mogućima.
Život se iz temelja promijenio zahvaljujući izumu Willisa Carriera. Za proteklih 110 godina, postali smo potpuno ovisni o klima uređajima. Zahvaljujući njima, povećana je produktivnost na radnom mjestu, ljudi sada mogu živjeti i raditi i u najtoplijim i najvlažnijim mjestima. Mogu raditi u – zgradama bez prozora!
Međutim, povjerenje američkih potrošača u umjetnu klimu u zatvorenim prostorijama nije bilo lako osvojeno. Brojne skupine roditelja, nastavnika i drugih dugo su vodile križarski rat protiv “umjetnog zraka”, a u korist “otvorenih prozora”. Do pojave klima uređaja, američki je Jug ljeti migrirao na Sjever. Ili ljeto provodio u dubokoj letargiji. S njihovom pojavom, taj više od stoljeća stari model, bio je potpuno obrnut. Pedesetih godina, kad su klima uređaji postali svima pristupačni, i kad je, zahvaljujući njima, nesnosna vrućina Juga konačno bila svladana, businessi su pojurili u južne države, u države “Sun Belta”, ne bi li iskoristili prednosti niskih poreza. Za njima su pošli i radnici, ekonomija Juga je živnula. Došlo je do tako velikih pomaka stanovništva da je popisu, provedenom 1970. godine, New York Times dao ime - “air-conditioned census”, klimatizirani popis. Došlo je, u načinu života na Jugu, i do nekih drugih temeljitih promjena – stari društveni ritual pijuckanja hladnog pića na verandi i čavrljanja sa susjedima i prolaznicima gotovo je nestao, ustupio mjestu “progresu”. Pisac Fred Hobson lamentirao je, 1981.godine, da je “klima uređaj, air-conditioning, kriv za nestanak stvaralačkog žara kod južnjačkih pisaca.”
Izum Willisa Carriera, koji je umro 1950., u 73. godini života, promijenio je svijet na načine koje “Father of Cool” ili “Father of Air-Conditioning,” kako ga još zovu, iako sjajnoga uma, ne bi mogao niti zamisliti.
Za one koji žele saznati više o Carrieru, njegovu izumu i kompaniji koju je on utemeljio i koja je danas globalna korporacija, sjajno štivo je upravo objavljena knjiga “Weathermakers to the World,” Erica Schultza.
Ali u 21. stoljeću, više nas brine zrak vani, globalno zatopljavanje, nego zrak unutra. Što je vani toplije, to više hladimo prostorije; što više hladimo prostorije, to je vani – toplije. To je, ukratko, i otrežnjavajuća poruka Stana Coxa, u njegovoj knjizi “Loosing Our Cool: Uncomfortable Truths About Our Air-Conditioned World (and Finding New Ways to Get Through the Summer), izdanoj 2010. godine. Willis Carrier je promijenio naš odnos s vremenom. Možda bismo svakog 17. srpnja na cijeli dan trebali isključiti klima uređaje, ma kako pseći bilo vruće. Tako bismo, moguće, više cijenili i ono što je i kako je bilo nekada i ono što smo od Carriera dobili prije 110 godina. Zahvaljujući njegovu izumu rade i Atlanta i Houston i drugi gradovi američkog Juga i financijska središta Japana, imamo, da, i Dubai, ali i kompjutersku tehnologiju i information highway, ni jedno ni drugo ne bi radili bez hlađenja. Neil Armstrong i Buzz Aldrin mogli su Mjesecom šetati jer su bili zaštićeni rashladnim uređajima ugrađenima u odijela. Bez Carrierova izuma, svemirska postaja Mir ne bi funkcionirala. Arhitekti imaju slobodu graditi gdje i kako žele. Zahvaljujući Carrieru, stopa smrtnosti je značajno opala. Bez ‘klime” više ne možemo, ali cijena po okoliš je ogromna.
U anketi provedenoj među članovima American Society of Mechanical Engineers (ASME), 2010. godine, klima uređaj je proglašen jednim od 10 najvećih dostignuća 20. stoljeća.
“Kad Sirius glavu ti žeže, a tijelo od vrućine sahne, u hladovinu sjedaj i pij!”, bio je savjet grčkog pjesnika Hezioda. Idućih 3.000 godina, ljudi su upravo to i činili – u hlad sjedali, tekućine pili, znojili se i preznojavali i žegu nekako podnosili…
Sirius, ili zvijezda “Pas”, prividno je najsjajnija zvijezda na nebu. Još su stari Rimljani primijetili da je nakon njene godišnje pojave na nebu, početkom srpnja, uvijek nastupalo vruće i sparno vrijeme. Vjerovalo se da ona pojačava u tom razdoblju toplotu koja dolazi od Sunca pa su tim danima i dali ime dies caniculares, pseći dani. Sirius, čije ime potječe od grčke riječi u značenju “ono sto žeže i pali, peče i prži”, nalazi se u zviježđu Veliki pas. A dani kojih on je vjesnik dobiše ime pasji dani, dani pasje vrućine! Ne bi li nekako udobrovoljili zvijezdu, ublažili njenu jarost i gnjev, stari su joj Rimljani, kao žrtvu, i prinosili pse.
Bolji načini za podnošenje vrućina tražili su se i prije Willisa Carriera, rođenog 26. studenog 1875. godine, u saveznoj državi New York, na farmi kraj malog mjesta Angola, blizu Niagara Falls i Buffala. Imućniji su građani Rima u zidove svojih kuća ugrađivali kanale, po uzoru na akvedukte, kojima je cirkulirala hladna voda. Car Elagabal ili Heliogabal sebi je, u vrt vile, ljeti navodno dovažao, na magarcima, snijeg s planina, gradio vlastito brdo od snijega. Kinezi su se lepezama hladili još prije 3.000 godina, a u Kini također, u 2. stoljeću, izrađen je i prvi sobni ventilator, nažalost - ručno pokretan. Naravno, taj će problem riješiti Tesla. Ali još 1881. godine, američki predsjednik James Garfield, teško bolestan i na umoru, za olakšanje od okrutne washingtonske sparine morao se uzdati u kutiji nalik spravu koju su za njega izradili pomorski inženjeri. Kroz obješenu tkaninu, natopljenu u ledenoj vodi, puhao je zrak i tako se temperatura spuštala za nekih 6 stupnjeva Celzija. Ali stvar je bila neekonomična, trošila 227.000 kg leda, u dva mjeseca! Nešto ranije, 1830., dr. John Gorie, u Floridi, izradio je uređaj koji je, u biti, tjerao zrak preko leda pa je na taj način uspijevao hladiti bolničke sobe u kojima su ležali pacijenti oboljeli od malarije.
Za rješenje problema vrućine i vlage trebalo je pričekati do početka 20. stoljeća, na mladog inženjera strojarstva, s diplomom sa Cornella, Willisa Carriera. Njegov je dizajn (za koji će patent dobiti 1906. godine), preteča modernog klima uređaja, bio prvi koji je u obzir uzeo četiri osnovne funkcije potrebne za uspješan uređaj za hlađenje zraka: kontrola temperature, kontrola vlage, kontrola cirkulacije zraka te čišćenje zraka. Njegov izum, međutim, neće za cilj imati udobnost čovjeka.
Po diplomiranju i magistriranju, Carrier se uposlio u Buffalo Forge Company, koja je proizvodila naprave za grijanje, kompresore... a 25-godišnjem Carrieru povjerila rješenje problema jedne tiskare u Brooklynu, u New Yorku. Tiskarske su se boje razlijevale za vrućih i vlažnih ljetnih dana.
Jedne takve vruće i sparne večeri 1902., Carrieru je, dok je čekao vlak na željezničkoj postaji Pittsburgha i gledao kako se magla valja preko ruba perona, sinula ideja. Do dolaska vlaka već je u glavi imao rješenje problema kontrole temperature i vlage, spoznao je odnos temperature, vlage i rosišta. Sedamnaestog srpnja te godine, Carrier je finalizirao svoj dizajn za stabiliziranje vlage u zraku i zato se taj datum uzima kao početak air-conditioning razdoblja. Njegov je izum – Apparatus for Treating Air - bio, u biti, hladnjak bez kučišta. Rashladno sredstvo u plinovitom stanju – amonijak – bilo je komprimirano u tekuće, prolazilo kroz isparivač, čime se topli zrak, koji prolazi preko isparivača, hladio, rashladne su zavojnice također spuštale vlagu. Hladni se zrak u okolinu propuhavao ventilatorom. Osnovna je tehnologija manje-više ista i danas. Već 1922. godine, Carrier je uveo dva bitna poboljšanja – zamijenio je štetni rashlađivač, amonijak, drugim, sigurnijim, te smanjio veličinu svojih rashladnih jedinica. Upravo zbog veličine, a i cijene, Carrierov je izum, iako veliki hit, svoju prvu primjenu našao isključivo u industriji. No, nije dugo prošlo i naći će svoje mjesto u kinima, sportskim arenama, autobusima, vlakovima, robnim kućama, poštama, robnim kućama, poslovnim zgradama... Pedesetih godina i u domovima, a onda i automobilima.
Prva privatna kuća s klima uređajem bila je, navodno, ona Charlesa Gatesa, sina kockara po imenu John “Bet a Million” Gates, u Minneapolisu, 1914. godine.
Amrički je Kongres air-conditioning dobio do 1929.; Bijela kuća i Vrhovni sud SAD-a par godina kasnije. Godine 1928., Carrier je razvio i prvi rezidencijalni klima uređaj, Weathermaker, ali masovna je proizvodnja morala pričekati da prođu godine teške gospodarske krize i Drugi svjetski rat, a onda, kako bi na engleskom rekli “the rest is history... cool and comfortable history!”
Prije nego što je postao od stvarne koristi prosječnom čovjeku, na njegovu su usavršavanju radili mnogi, ali Carrieru pripada zasluga za određivanje osnovnih načela hlađenja i kontrole vlage zraka kao i za razvoj opreme koja je današnje klima uređaje učinila mogućima.
Život se iz temelja promijenio zahvaljujući izumu Willisa Carriera. Za proteklih 110 godina, postali smo potpuno ovisni o klima uređajima. Zahvaljujući njima, povećana je produktivnost na radnom mjestu, ljudi sada mogu živjeti i raditi i u najtoplijim i najvlažnijim mjestima. Mogu raditi u – zgradama bez prozora!
Međutim, povjerenje američkih potrošača u umjetnu klimu u zatvorenim prostorijama nije bilo lako osvojeno. Brojne skupine roditelja, nastavnika i drugih dugo su vodile križarski rat protiv “umjetnog zraka”, a u korist “otvorenih prozora”. Do pojave klima uređaja, američki je Jug ljeti migrirao na Sjever. Ili ljeto provodio u dubokoj letargiji. S njihovom pojavom, taj više od stoljeća stari model, bio je potpuno obrnut. Pedesetih godina, kad su klima uređaji postali svima pristupačni, i kad je, zahvaljujući njima, nesnosna vrućina Juga konačno bila svladana, businessi su pojurili u južne države, u države “Sun Belta”, ne bi li iskoristili prednosti niskih poreza. Za njima su pošli i radnici, ekonomija Juga je živnula. Došlo je do tako velikih pomaka stanovništva da je popisu, provedenom 1970. godine, New York Times dao ime - “air-conditioned census”, klimatizirani popis. Došlo je, u načinu života na Jugu, i do nekih drugih temeljitih promjena – stari društveni ritual pijuckanja hladnog pića na verandi i čavrljanja sa susjedima i prolaznicima gotovo je nestao, ustupio mjestu “progresu”. Pisac Fred Hobson lamentirao je, 1981.godine, da je “klima uređaj, air-conditioning, kriv za nestanak stvaralačkog žara kod južnjačkih pisaca.”
Izum Willisa Carriera, koji je umro 1950., u 73. godini života, promijenio je svijet na načine koje “Father of Cool” ili “Father of Air-Conditioning,” kako ga još zovu, iako sjajnoga uma, ne bi mogao niti zamisliti.
Za one koji žele saznati više o Carrieru, njegovu izumu i kompaniji koju je on utemeljio i koja je danas globalna korporacija, sjajno štivo je upravo objavljena knjiga “Weathermakers to the World,” Erica Schultza.
Ali u 21. stoljeću, više nas brine zrak vani, globalno zatopljavanje, nego zrak unutra. Što je vani toplije, to više hladimo prostorije; što više hladimo prostorije, to je vani – toplije. To je, ukratko, i otrežnjavajuća poruka Stana Coxa, u njegovoj knjizi “Loosing Our Cool: Uncomfortable Truths About Our Air-Conditioned World (and Finding New Ways to Get Through the Summer), izdanoj 2010. godine. Willis Carrier je promijenio naš odnos s vremenom. Možda bismo svakog 17. srpnja na cijeli dan trebali isključiti klima uređaje, ma kako pseći bilo vruće. Tako bismo, moguće, više cijenili i ono što je i kako je bilo nekada i ono što smo od Carriera dobili prije 110 godina. Zahvaljujući njegovu izumu rade i Atlanta i Houston i drugi gradovi američkog Juga i financijska središta Japana, imamo, da, i Dubai, ali i kompjutersku tehnologiju i information highway, ni jedno ni drugo ne bi radili bez hlađenja. Neil Armstrong i Buzz Aldrin mogli su Mjesecom šetati jer su bili zaštićeni rashladnim uređajima ugrađenima u odijela. Bez Carrierova izuma, svemirska postaja Mir ne bi funkcionirala. Arhitekti imaju slobodu graditi gdje i kako žele. Zahvaljujući Carrieru, stopa smrtnosti je značajno opala. Bez ‘klime” više ne možemo, ali cijena po okoliš je ogromna.
U anketi provedenoj među članovima American Society of Mechanical Engineers (ASME), 2010. godine, klima uređaj je proglašen jednim od 10 najvećih dostignuća 20. stoljeća.
