Linkovi

Irački kršćani našli spas u Irbilu, ali ne vide svoju budućnost u Iraku


Irački kršćani našli spas u Irbilu, ali ne vide budućnost u Iraku
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:46 0:00

U posljednjih šest tjedana, deseci hiljada iračkih kršćana bili su natjerani da pobjegnu iz svojih domova pred navalom militanata Islamske Države, i nađu utočište u crkvama u kurdskom glavnom gradu, Irbilu. Usprkos američkim zračnim udarima u regiji, izgledi za povratak izbjeglih i raseljenih njihovim domovima su slabi, te sve više raste zabrinutost oko posljedica koje će to imati po raseljenu omladinu i djecu.

U dvorištu crkve Mari Lia, gdje sada živi 700 iračkih kršćana, ovo je još jedno vruće popodne. Prije mjesec dana, ovi su ljudi pobjegli pred militantima Ilamske Države, kada su ovi zauzeli njihovo mjesto, Karakoš. Sada domom smatraju ovo improvizirano naselje šatora.

Obitelji su sada sigurne, ali raste zabrinutost oko trajnih posljedica koje će ovakvo stanje imati po njihovu djecu.

Četrnaestogodišnja Israr puni kante vodom da ih odnese u šator svoje obitelji. Sve zamisli koje je imala o svojoj budućnosti sada su izgubljene. "Više ne mislim o mojoj budućnosti. Sve uzimam dan za danom. Željeli bismo otići nekud van jer ne vjerujemo da ćemo se ikad vratiti kući. Koliko dugo još trebamo ostati ovdje? Koliko dugo dok sve ne završi?"

U pokušaju da odgovori na takve brige, jedan od svećenika, Otac Daniel, sada se fokusira na razne programe za raseljenu omladinu. "Stvarno je važno usredotočiti se na psihološku stranu djece jer ako se ne pobrinemo o njima sada, oni bi mogli imati ozbiljne psihološke probleme kada odrastu."

Ova je crkva pokrenula vlastitu školu, da bi iz loše situacije poniklo barem nešto dobro. Otac Douglas Bazi objašnjava zašto ulaže tolike napore u te programe. "Ne želim da im se pretvorim u moru, želim da sve to prođe. Želim da se jednog dana, kad budu mislili na ove dane, sjete: u to teško vrijeme, mi smo učili; kad nije bilo ničega, mi smo učili; kad su naši roditelji bili u strahu, mi smo učili."

Uz to, po dva sata svake večeri, Otac Daniel vodi obrazovne satove i razne aktivnosti kako bi djeci odvukao pažnju od bola i dosade njihovog novog života.

Lokalni volonteri pomažu u bojadisanju lica, dok drugi pomažu u satovima crtanja. Večeri završavaju pjesmom i plesom.

No, usprkos relativne sigurnosti njegove kongregacije i uspjeha ovih omladinskih obrazovnih programa, Otac Douglas se plaši da više neće biti budućnosti za kršćane u Iraku. "Ne mogu reći da ćemo ostati ovdje i boriti se do zadnje kapi krvi. Kad sve ovo završi, što ćemo činiti? To je krv, to se jednom dogodi i to je to."

Irački kršćani našli spas u Irbilu, ali ne vide budućnost u Iraku
please wait

No media source currently available

0:00 0:02:46 0:00

XS
SM
MD
LG