Linkovi

Post-It samoljepivi listići, "skromno remek-djelo" kompanije 3M


Od vremena izuma spajalice, ili spojnice, ili “klamerice,” kako god hoćete, vjerojatno nije bilo značajnijeg uredskog materijala i pribora od Post-it samoljepivih listića.Promijenili su svijet kad su ušli u uporabu, prije nešto manje od trideset godina.

Mali su i lijepe se, ali – samo koliko treba, ne previše.Zato ih svi i vole.Tako su višenamjenski i tako sveprisutni u našim životima, u uredu i kod kuće, da nam se čini da su oduvijek s nama, a bit će tek trideset godina stari iduće godine. Najčešće su žute boje, ali dolaze i u cvjetnim i u pastelnim i u neonskim bojama; oni najmanji služe za označavanje stranica knjige, oni malo, ali samo malo veći - za poruke drugima i podsjetnike sebi samima.Prije e-maila, bili su savršeni način za neformalno komuniciranje.

Post-It listići izum su Arta Frya, inženjera kemije, uposlenika Minnesota Mining and Manufacturing Company, poznatije pod kraćim imenom 3M.Ali, da nije u istoj kompaniji bilo jednog drugog inženjera kemije - Spencera Silvera - i jednog njegovog ranijeg izuma, ništa možda ne bi bilo ni od Fryovih Post-It listića.Oni su izum, dakle, dvojice znanstvenika, ali s vremenskim razmakom od nekih dvadeset godina.

Eksperimentirajući, šezdesetih godina, u laboratoriju 3M-a, u St. Paulu, u Minnesoti, s raznim ljepilima, Silver, rodom iz Teksasa, iz San Antonija, proizveo je visokokvalitetni, ali “slaboprijanjajući adheziv.” Ljepilo se sastojalo, znanstvenim jezikom rečeno, od “inherentno ljepljivih elastomernih kopolimernih mikrokuglica,”tako nekako.Običnim jezikom – nije se baš dobro ljepilo.Zbog tih mikrokuglica, odnosno prostora među njima, nije bilo punog kontakta između površine i ljepila.Ono najvažnije – ljepilo se, na isti način, moglo koristiti neprestano. No, iako u znanstvenom smislu vrlo zanimljiv, čak revolucionaran, proizvod, nitko za njega nije mogao smisliti neku praktičnu primjenu, ni sâm Silver, a ni njegove kolege u kompaniji 3M.

Silver, međutim, nije odustajao; štoviše, nekoliko je godina, kad god je mogao, uporno i aktivno promicao svoj proizvod, što neformalno, u svakodnevnim razgovorima, što putem seminara i predavanja.Tko zna kako bi sve završilo da se na jednom od tih seminara nije pojavio njegov kolega Art Fry.Fry, u Minnesoti rođen, ali odrastao u jednom malom mjestu u državi Iowa, a onda u Kansas Cityju, također je, kao inženjer kemije, radio u kompaniji 3M, ali za Silverov je izum čuo igrajući golf s jednim od kolega.Zaintrigiran, otišao je na jednu od Silverovih prezentacija.Bilo je zanimljivo, no ni on nije vidio praktične koristi od Silverovog neobičnog ljepila.

Fry je, inače, pjevao u zboru svoje prezbiterijanske crkve u St. Paulu i uvijek ga je srdilo kad bi mu listići kojima je obilježavao pjesme u pjesmarici ispadali za vrijeme službe, kad bi ustajao pjevati.Prvom prilikom, nakon Silverove prezentacije, Fryu je sinulo – ako na listiće stavi malo Silverovog ljepila, oni će se držati, ali neće na stranicama ostati trajno zaljepljeni.

Kompanija 3M dopuštala je svojim uposlenicima da 15% svog radnog vremena posvete projektima po vlastitom izboru; ostatak vremena, naravno, morali su raditi na zadanim, službenim projektima.Fry je nabavio malo Silverovog ljepila i počeo eksperimentirati sa samoljepivim listićima, ali iskrsnuo je jedan novi problem – kad bi listić uklonio sa stranica svoje pjesmarice, dva njena lista bi se zaljepila i, kako će kasnije priznati – ostala zaljepljena godinama.Kad je na listić, međutim, stavio prvo zaštitni sloj, a onda ljepilo, problem je bio riješen, stvar je funkcionirala.

I makar je uredima i hodnicima kompanije ubrzo zavladala prava euforija - svi, od kolega u laboratoriju do sekretarica, molili su i preklinjali Frya da im napravi još samoljepivih listića - menadžment nije imao sluha.Tko će to kupovati, govorili su, proizvod neće imati uspjeha, trebalo bi za njegovu proizvodnju izumiti cijeli niz novih strojeva... proizvodnja će biti skupa, komplicirana, možda nije ni moguća.

Fry je, međutim, otišao dalje – sâm izumio stroj, izradio prototip u podrumu svoje kuće.Nije, istina, bio savršen, a bio je i tako velik da je Fry morao skinuti podrumska vrata, onda i njihov okvir i srušiti dio vrtnog zida kad je stroj trebalo natovariti na kamion i prevesti do kompanije, na ogled šefovima, koji, srećom, ipak nisu mogli ostati hladni na takvu vrstu žara i poduzetništva!

Ipak, pet godina je još trebalo proći za usavršavanje proizvoda i proizvodnih strojeva.A onda je trebalo naći i tržište, uvjeriti javnost u fenomenalne prednosti samoljepivih listića.Prva marketinška kampanja, provedena istovremeno u četiri grada - Denveru, Richmondu, Tampi i Tulsi, nije uspjela izazvati puno interesa.Za proizvod koji još nije nosio ime Post-It Notes nego “Press and Peel Pads,” nešto kao “zalijepi pa odlijepi papirići,” javnost nije imala ni potrebe ni razumijevanja iako je unutar kompanije 3M, među njenim uposlenicima, proizvod uživao ogromnu popularnost, nešto poput kultnog sljedbeništva.

Od dana kad je Spencer Silver otkrio svoje “inherentno ljepljive mikrokuglice” prošlo je već bilo devet godina i za to vrijeme, pisat će časopis Rake na 25. godišnjicu Post-It listića, “jedan je američki predsjednik dao ostavku, jedan rat završio [onaj u Vijetnamu], i jedna revolucija, PC revolucija, već bila u tijeku.”

Fryu, znanstveniku i izumitelju, neuspjeh nije bio stran, imao je on u svojoj karijeri dovoljno takvih iskustava.Znao je da su listići bili jako cijenjeni kod njegovih kolega i znao da je potrebna bila samo jedna agresivnija kampanja.Menadžment je pristao na još jedan pokušaj i taj put odabrao samo jedan grad – Boise, Idaho, za prezentaciju proizvoda.U kampanji, koja će u anale povijesti ući pod imenom “Boise Blitz,” besplatno je bilo podijeljeno na tisuće uzoraka, u uredima, bolnicama, odvjetničkim kancelarijama, svagdje gdje je moglo biti potencijalnih kandidata.Reklamni prepad na Boise polučio je uspjeha.“Kanarinac-žutim” listićima trebalo je dati novo ime – koplja su se neko vrijeme lomila između Sticky Notes i Papillona, što je trebalo kupcima sugerirati da na površinu “slijeće meko, poput leptira.”Glavešine 3M-a su se konačno odlučile za prozaičnu verziju – Post-It Notes.

Godine 1980., proizvod se pojavio diljem Sjedinjenih Država i za otprilike samo godinu dana, umjesto predviđenih pet, počeo donositi profit jer tako je malo trebalo da postane nasušna potreba – u školama, uredima, knjižnicama, laboratorijima, domovima.Prve mu je pohvale javno izrazio Lee Iacoca i drugi, glavni i izvršni, Fortune 500 kompanija.

Godine 1985., časopis Time proglašava Post-It samoljepljive listiće jednim od najboljih proizvoda prethodnih 25 godina Godine 2004., njujorški Muzej Moderne umjetnosti, pod nazivom “Skromna remek-djela,” postavlja izložbu 121 predmeta iz svakodnevne uporabe lijepog dizajna, Post-It Notes su među njima.Zbog njihova ogromna komercijalna uspjeha i trajne popularnosti često ih se i navodi kao klasični primjer poslovne inovativnosti.

Jednostavni, i ne više samo “kanarinac-žuti” nego u 62 boje, dvadeset i pet oblika i osam standardnih veličina, sve skupa – više od 600 raznih proizvoda (da, i digitalna verzija!), Post-It Notes su, već godinu dana nakon američkog tržišta, osvojili i svjetska.Kompanija 3M, iz pogona u Cynthiani, u saveznoj državi Kentucky, prodaje ih u više od 100 zemalja.

Od umetka u crkvenoj pjesmarici Arta Frya do radnih stolova, do vratiju frižidera u našim kuhinjama, prostori u kojima danas radimo i živimo “obojeni” su Post-It samoljepivim listićima.“Priča o izumu Arta Frya,” pisao je Greg Beato za Rake, “jedna je veličanstvena kronika post-industrijskog američkog poduzetništva. Skeptični ‘bossovi,’ posljednja očajnička reklamna kampanja i onaj stari holivudski zabavljač i šarmer - “inherentno ljepljive elastomerne kopolimerne mikrokuglice” [ili tako nekako]... svi su ti elementi sadržani u priči o Post-It samoljepivim listićima.”

XS
SM
MD
LG