Linkovi

Iz američke olimpijske povijesti: Wilma Rudolph, “Najbrža žena svijeta”

  • Jagoda Bush

Novine su je zvale i “Crni biser” i “Crna gazela”. Posjedovala je prirodnu sposobnost koju nije znala objasniti. “Ne znam zašto trčim tako brzo, jednostavno – trčim.”

Slavni crnački igrač baseballa Jackie Robinson jednom joj je rekao:”Ne dopusti da te ikad itko, ili išta, spriječi u tvojem trčanju!” Wilma Rudolph ga je poslušala i utrla put drugim američkim atletičarima afričkog porijekla, ženama i muškarcima, naročito ženama - pobudila je interes svijeta za ženama na atletskim stazama - i bila inspiracija tisućama, naročito invalidnim osobama. I Marion Jones i Jackie Joyner-Kersee i Florence Griffith-Joyner duguju dobar dio svojih uspjeha Wilmi Rudolph jer ona je i bila ta koja je za njih doslovno zasjekla put na polju sporta.

“Uvijek sam voljela onaj osjećaj slobode u trčanju, svježeg zraka, osjećaj da jedina osoba s kojom sam se natjecala, to sam bila ja”.

Šanse za Wilmu Rudolph bile su nejednake od samog početka, još od rođenja. Uz uobičajene dječje bolesti, dvije upale pluća i onda polio, prije nego što je napunila pet godina... bolesti su Wilmu držale prikovanu za krevet dobar dio njezina djetinjstva. S takvom zdravstvenom poviješću, pomislit će svatko, sreća bi bila i da je hodati poslije mogla!

Rođena 1940. godine, u Clarksvilleu, u državi Tennessee, kao dvadeseto od dvadeset i dvoje djece (otac Ed ženio se dva puta), u vrijednoj, ali siromašnoj obitelji, Wilmi je, nakon što je preboljela polio, bila potrebna intenzivna fizikalna terapija. Majka, kućna pomoćnica u bogataškim kućama bijelaca, na svoj je jedini slobodni dan u tjednu, noseći Wilmu na rukama, pune dvije godine prevaljivala autobusom 90 milja, do jedne klinike u Nashvilleu, jer u njima bližoj, lokalnoj bolnici, crncima nije bilo pristupa. Potom je i sama nastavila s Wilmom raditi, kod kuće. Srećom, kraj Wilme se uvijek našao netko od brojnih sestara i braće; izmijenjivali bi se, masirajući njezinu oduzetu lijevu nogu. Sa šest godina, Wilma je dobila metalnu protezu. I, kako je sama rekla, idućih nekoliko godina smišljala kako se iz nje izvući, kako postati “normalna”, kao druga djeca.

Sa osam godina, unatoč negativnim predviđanjima liječnika, Wilma je prohodala, prvo uz pomoć proteze, potom štaka, onda ortopedskih cipela. Njezina majka, Blanche Rudolph, bila je u pravu kad je Wilmi govorila da će jednog dana opet hodati, bez proteze. Jednom kad je bolesničku postelju napustila, Wilmu više ništa nije moglo zaustaviti, nitko joj na put nije mogao stati. Kasnije će za nju i govoriti: Nemojte okom trepnuti, mogli biste je propustiti, a to bi zaista bila šteta!

Sa 11 godina, našla se prvo na košarkaškom terenu i u srednjoj školi pokazala prilično uspješnom u košarci. Da bi kondiciju održavala između sezona, počela je s trčanjem. Kad su i tu pobjede zaredale, Wilma se trčanju ozbiljnije posvetila i godine 1956., u Philadelphiji, na Nacionalnom natjecanju atletičara-amatera, pobjedu je odnijela u svakoj od utrka. Te godine, još uvijek u srednjoj školi, u dobi od 16 godina, Wilma se kvalificirala za Olimpijadu u Melbourneu i kao najmlađi član američke ekipe, u štafeti, osvojila brončanu medalju. Uz punu sportsku stipendiju, Wilma je dvije godine kasnije, na Državnom sveučilištu Tennesseeja, upisala studij psihologije i osnovnog obrazovanja.

Wilmin trijumf u borbi, prvo, s vlastitim hendikepom, a onda i protiv rasizma, u sportu i izvan njega, priča je prepuna nevjerojatnih obrata. Kako uopće na životu ostati, to je bila njezina prva prepreka. Nakon Melbournea, Wilma je sebi čvrsto obećala da će se natjecati i na Olimpijadi u Rimu, 1960. godine. Osvojila je tri zlatne medalje, na 100 m i 200 m i štafetu na 4 x 100 metara, oborila svjetske rekorde. Wilma Rudolph, 180,34 cm visoka, 59 kg, postala je “najbrža žena svijeta”! Prva Amerikanka koja je na Olimpijadi osvojila tri zlata.

Dorothy Hyman of Great Britain, Wilma Rudolph of the U.S. and J. Heine of West Germany pose after the 200 meter race at the XVI Summer Olympic Games in Rome

Dorothy Hyman of Great Britain, Wilma Rudolph of the U.S. and J. Heine of West Germany pose after the 200 meter race at the XVI Summer Olympic Games in Rome

Po povratku u rodni Clarksville, olimpijska je pobjednica na paradu u njezinu čast pristala pod jednim uvjetom – da ona ne bude segregirana. Bio je to prvi rasno integrirani događaj tog grada!

“Kad sam prolazila kroz to najslavnije razdoblje mojeg života,” rekla je Wilma jednom, “znala sam često Boga pitati zašto sam ovdje i koja je svrha mojeg postojanja. To sigurno nisu mogla biti samo ona tri zlata. Moralo je, za moj život, biti i nekog drugog razloga.”

Dvije godine još, nakon Olimpijade u Rimu, Wilma se nastavila natjecati i mnoge je pobjede još odnijela, nekoliko svjetskih rekorda još postavila, a onda se, 1962., potpuno povukla. “Neka me ljudi pamte iz mojih najboljih dana,” rekla je tada. Udala se, imala četvero djece i predano se posvetila obrazovanju i odgoju mladih. Osnovala je i vlastitu zakladu za pomoć mladim atletičarima.

Uvrštena u National Black Sports & Entertainment Hall of Fame, u National Track and Field Gall of Fame, u U.S. Olympic Hall of Fame, u National Women’s Hall of Fame, Wilma Rudolph je primila i cijeli niz drugih priznanja, uključujući National Sports Award, iz ruku predsjednika Clintona.

Umrla je 1994., u dobi od samo 54 godine, od tumora na mozgu.
“Ako imam išta za sobom ostaviti, moje je nasljeđe onda – moja zaklada,” rekla je Wilma. Ali ona tri zlata, u Rimu osvojena, bila su vrhunac njezina života, slava u kojoj se s pravom kupala do svojeg zadnjeg trenutka.

“Pobjeđivati je divno, naravno, ali ako ste doista naumili postići nešto u životu, tajna je u ovome – naučite kako gubiti. Nema onoga koji nikad nije poražen. Ali ako nakon poraza možete skupiti snagu i nastaviti jednako i uporno dalje, bit ćete pobjednik jednoga dana.”
XS
SM
MD
LG