Linkovi

Vina Matošević i Saints Hills dobila zavidne ocjene i priznanja; no, uspjeh sa sobom donosi i obvezu, a entuzijazmu ipak ima granica


Vina Matošević i Saints Hills dobila zavidne ocjene i priznanja; no, uspjeh sa sobom donosi i obvezu, a entuzijazmu ipak ima granica
Vina Matošević i Saints Hills dobila zavidne ocjene i priznanja; no, uspjeh sa sobom donosi i obvezu, a entuzijazmu ipak ima granica

Jeff Jenssen: “Ono što nam se posebno sviđa kod tih sorata, to je da one tako elokventno govore o mjestu s kojega dolaze, to je ono što zovemo terroirom. Plavac mali doista i apsolutno može u svijet kao ambasador Hrvatske!”

U jednoj seriji koju smo emitirali prije gotovo 10 godina, točnije – 2002./2003., seriji intervjua s nekima od vodećih kalifornijskih vinara, svakako vrhunskim proizvođačima Zinfandela – jer serija je i bila potaknuta otkrićem hrvatskih korijena Zina – jedan od sugovornika, Michael Mondavi, rekao je tada: “Grožđe [u Hrvatskoj], sorte i kvalitet, spektakularni su, mislim da će to biti jedno od najuzbudljivijih područja, vjerujem, zapravo, da će tamošnja vina, tijekom idućeg desetljeća, biti smatrana “new world” vinima... Iako imaju povijest i tradiciju stariju od mnogih drugih vinogradarskih područja svijeta, sa stajališta potrošača ta će vina biti ‘nova otkrića.’ Mislim da će, u budućnosti, [Hrvatska] imati izvanrednih mogućnosti da postane jedna uzbudljiva, poticajna i kreativna, nova vinska regija svijeta.”

Možda je Michael, sin čovjeka za kojega je kalifornijski povjesničar vina Charles Sullivan rekao “Ako uspjeh kalifornijskog vinarstva treba pripisati jednoj osobi, onda je to Robert Mondavi,” jer inzistirajući na tehnološkim poboljšanjima, kvaliteti vina, marketinškim strategijama, Robert je i donio svjetsko priznanje vinima iz Napa Valley i time za nju otvorio dotad nesanjane mogućnosti turizma... možda je sin samo želio biti ljubazan tada, ali vjerojatnije je da je imao neke polazne pretpostavke za svoja predviđanja. Iste nade u vinsku Hrvatsku, zbog jedinstvenog bogatstva njenih autohtonih sorata, izrazili su tada i mnogi drugi, od Carole Meredith, sa UC Davis, do Paula Drapera (Ridge Vineyards), jednog od najboljih kalifornijskih i najboljih svjetskih vinara.

Ona “proročanska” Michaela Mondavija počela se osvarivati i prije isteka desetljeća, zadovoljavanjem jednim od najvažnijih uvjeta – proizvodnjom kvalitetnih i zanimljivih vina. Stiže sada i budućnost koju je proricao za hrvatska vina, ako je suditi po reakcijama koje su na važnoj američkoj sceni, konkretno New Yorku i Chicagu, ovih dana dobila neka od najboljih vina koja Hrvatska danas ima – Malvazije Ivice Matoševića i Dingač vinarije Saints Hills, Ernesta Tolja.

Mike DeSimone: “Pravi trenutak za izlazak Plavca malog i i Malvazije Istarske na američko i globalno tržište,” kaže jedan od World Wine Guys, utjecajnog eno-gastronomskog novinarskog tandema. Drugi, Jeff Jenssen: “Ono što nam se posebno sviđa kod tih sorata, to je da one tako elokventno govore o mjestu s kojega dolaze, to je ono što zovemo terroirom. Plavac mali doista i apsolutno može u svijet kao ambasador Hrvatske!”

DeSimone: “Ono što smatram posebno zanimljivim, to je da je za većinu ljudi koji su se našli na kušanju [u njujorškom hotelu Plaza], a to su sve bili znani vinski pisci i novinari, sommelieri, trgovci, vinski konzultanti, Plavac mali bio nepoznanica, Americi potpuno nepoznata sorta, a Hrvatska jedna potpuno nova zemlja. Nisu uopće znali što očekivati, ali svi su bili njime oduševljeni. Svim vinima, Saints Hills Dingačem posebno... beautiful wine.”

“Amerikanci,” kaže Jeff Jenssen, “spremni su i traže neke nove sorte. Svima su poznate svjetske, poput Cabernet Sauvignona, Zinfandela, Pinot noira. [Među mlađim, novim, “melinijskim” potrošačima] popularne su one iz Južne Amerike – Carmenère, Malbec... Pinotage iz Južne Afrike. Vlada veliki interes za neobične sorte.”

Mike i Jeff imali su prilike upoznati se i s nekim drugim hrvatskim sortama i vinima jer upravo su se vratili iz Hrvatske, duboko impresionirani prirodnim ljepotama (putovali su od Istre do Južne Dalmacije), poviješću, gastronomijom (svako je jelo, kažu, bila “kulinarska delicija”), Palačom Lešić Dimitri, na Korčuli, “jednim od najljepših hotela u kojima smo ikad odsjeli, a širom svijeta smo putovali” i, naravno, vinima – onima vinarije Bibich, koja su se također mogla kušati u hotelu Plaza, zatim Malvazijom Dubrovačkom, “izvanrednim vinima” Zlatana Plenkovića, Marije Mrgudić, Nike Bure, vinarije Korta Katarina.

Jenssen: “Ono što nam se o Hrvatskoj posebno sviđa, to je da ona jest stara Evropa, da se na Pelješcu poštuje identifikacija, stroga delineacija Dingača i Postupa, čime dobijate različite mirisno-okusne profile, bazirane na terroiru – količini minerala u tlu, vode, sunčevog osvjetljenja, položaju. Sviđa nam se da se Hrvatska pridržava starih evropskih standarada.”

Mikea je, za posjeta Hrvatskoj, oduševilo još nešto:

DeSimone: “Vina Ivice Matoševića, njegova Malvazija Istarska odležana i u barriqueu od akacije, koja ljepota, koja elegancija! Kušali smo berbe 2001. i 2004. Da su vina bila samo u hrastu, hrast bi donekle maskirao onaj prekrasni cvjetni profil Malvazije, cvijet naranče, jasmina, ovako – sve te arome su još naglašenije. Čudesan spoj – Malvazija i akacija. Tim je eksperimentom postignuto nešto predivno.”

Ukratko – i za vina kušana na licu mjesta, u Hrvatskoj, i za ona kušana na nedavnoj degustaciji u New Yorku, Wine Guys kažu “svjetska klasa... prekrasna vina, s odličnim cijenama, a ona s višim cijenama, vina su koja su te cijene i zaslužila.”

Jenssen: “Da, trenutak je pravi, klima prava, tržište spremno, u Sjedinjenim Državama, za hrvatska vina. Mike i ja smo presretni da možemo biti vinski ambasadori Hrvatske, veliki smo fanovi njenih vina. Možemo ih reklamirati ponosno i čiste savjesti. Učinit ćemo sve na njihovoj promidžbi, jer doista vjerujemo da se radi o vrhunskim vinima koja zaslužuju svoje mjesto na svjetskom tržištu, na svjetskoj pozornici.”

Za proljetni broj jednog od vodećih svjetskih časopisa, Wine Enthusiast, Jeff Jenssen i Mike DeSimone pripremaju veliki članak o posjetu Hrvatskoj i degustaciji u New Yorku, za ciljanu čitateljsku publiku, jaku više stotina tisuća; zajedno s onom Wine Spectatora, za koji također pišu, njihova je publika višemilijunska.

DeSimone: Jedan od načina da se vino plasira i proda taj je da o njemu pišete na romantičan, pustolovan način. Ako čitatelju kažemo da određeno vino ima okus trešnje, jasmina, narančina cvijeta, on to možda neće upamtiti. Ali ako mu prenesemo sliku lijepe zemlje (mi ćemo se ovaj put fokusirati na obalu), kažemo nešto o njenoj povijesti, gastronomiji, vinima, dajemo im jednu privlačnu, romantičnu sliku i kad odlaze u restoran, vinoteku... i moraju odlučiti što žele piti, sjetit će se te slike, naručiti tu butelju, odnosno kupiti je i ponijeti kući. Veselimo se pisanju članka o Istri i Dalmaciji, jedva čekamo!”

Jon Troutman, urednik jednog od najutjecajnijih internetskih vinskih portala – Cork’d, svoj je članak već objavio, pod naslovom “Njujorška vinska elita ugodno iznenađena.” Dan prije objavljivanja rekao je za nas:

Troutman: “Ako želite čuti moje utiske – apsolutno sam impresioniran! Znam da su vina koja smo kušali neka od najboljih koje Hrvatska nudi, posebice Saints Hills vina, nevjerojatno dobra, i znam da u toj ocjeni nisam sâm. Opća ‘vibra’ u Plazi bila je – svi istinski, istinski impresionirani.”

Jon, koji je posebno očaran Saints Hills Dingačem (“nevjerojatno ‘food-friendly’vino”), ali i Malvazija je, kaže, fan-tas-tič-na, priznaje da je njegovo poznavanje hrvatskih vina do ovog kušanja bilo vrlo, vrlo ograničeno. S ono malo hrvatskih vina koje je u prošlosti kušao, imao je, kaže, dva problema – visoki postotak alkohola i Brett, vina su bila malo “prljava” (usput, manu su, za nedavna posjeta Hrvatskoj, Mike i Jeff zamijetili u “samo jednom, možda dva Plavca... ljudi su ozbiljni, ulažu u tehnologiju, razina čistoće je porasla”), ali s ovima koje je sada kušao, s velikim zadovoljstvom kaže, definitivno nije imao nikakvih problema.

Troutman: “U novije vrijeme, Wine Advocates [utjecajna vinska publikacija američkog kritičara Roberta Parkera] i Jancis Robinson [britanska vinska kritičarka], polako, ali sigurno kušali su neka hrvatska vina, pozitivno ih ocijenili. Moguće je da u ovoj fazi ima samo nekoliko igrača, samo nekoliko vinarija. Ali te su pokazale da postoji ogromna, ogromna prilika i da su sposobne dostići svjetski vrh kvalitete. Mislim da smo upravo svjedočili rađanju jednog pokreta koji će u idućih nekoliko godina otvoriti ogromne šanse, vidim enormni potencijal za kategoriju, za hrvatska vina u cjelini, u Sjedinjenim Državama i u svijetu.”

I što ta vina budu bolja, dodaje, bit će veća i konkurentnost među proizvođačima, poticat će jedan drugoga da proizvode još bolja vina.

Troutman: Uz podršku ljudi s pedigreom jednog Freda Dexheimera [Master Sommeliera, vinskog konzultanta za neke od vodećih njujorških restorana i komentatora za New York Times, koji je također bio prisutan na kušanju hrvatskih vina u hotelu Plaza], zatim, jednog Michela Rollanda [globalnog enologa koji se odazvao i pozivu Ernesta Tolja], te uz trud, predanost i entuzijazam kojima hrvatska vina američkoj javnosti predstavljaju i za njih ovdje otvaraju vrata Cliff Rames [sommelier u wellnessu hotela Plaza i promotor hrvatskih vina u Americi, preko svoje web stranice Wines of Croatia] i Daniel Pedisich [njegov Oenocentric uvozi neka hrvatska vina], a bili su ključni u organiziranju ove degustacije, hrvatska vina stižu na svjetsku scenu i sve što mogu reći - što prije, to bolje... jer volio bih vidjeti mnoge kako ih piju.”

U slici koju su tako lijepo oslikali Troutman, DeSimone i Jenssen nešto, ipak, još uvijek ne valja

Nastup dvojice hrvatskih proizvođača na važnoj američkoj vinskoj sceni dočekan je najvećim pohvalama od strane američkih vinskih stručnjaka; kod kuće popraćen laskavim medijskim naslovima - “Matošević i Saints Hills malvazijama i Dingačem osvojili New York i Chicago,” “napravljen veliki iskorak na američko tržište.” Pohvale i divljenja su zasluženi i Ivica Matošević i Ernest Tolj primaju ih kao dva proizvođača koji znaju da su sebe (a i zemlju i kolege) predstavili dobrim, visokokvalitetnim proizvodima, od originalnih, autohtonih hrvatskih sorata, vinima u koja je uloženo i puno strasti i puno originalnosti i puno znanja i puno truda. Jer, inače, kako bi i mogla biti ocijenjena od “njujorške vinske elite,” istovremeno i pripadnika svjetskog vinskog establishmenta, riječima “prekrasna vina... elokventni predstavnici terroira... svjetska klasa... na svjetskoj pozornici zaslužuju svoja mjesta?!”

Ernest Tolj: “Nakon kušanja svakog vina, prvo je pitanje bilo – gdje se može kupiti? Vina su im se dopala, nisu im niti preskupa niti preneobična, nego jednostavno posebna, dostupna... vrlo smo zadovoljni, oduševljeni reakcijama.”

Ima opravdanih razloga, dakle, za ponos, za duboki i neprikriveni osjećaj zadovoljstva, za još veće nade i očekivanja. No, nažalost, još uvijek i za uzdržljiva, trezvena razmišljanja, jer puno je još posla pred svima.

Ivica Matošević: “Ja to gledam kao na jedan pionirski korak, jedan od stotinu koji ćemo morati napraviti da se ovdje nešto i dogodi.”

Pionirski, ali – u privatnoj organizaciji, organizaciji dvojice vinara koji su se, kako sâm kaže, “našli i dobro zajedno funkcioniraju,” te, s ove strane, Daniela Pedisicha i Cliffa Ramesa, u New Yorku, i Marka Radmana u Chicagu. Može li se na taj način, privatno, dalje nastaviti, dalje ozbiljno nastaviti, mogu li to sebi priuštiti i drugi hrvatski vinari, bez podrške države, bez sustavne promidžbe, bez široke marketinške kampanje? O potrebi brendinga Hrvatske kao vinske zemlje dugo se već priča, podsjeća Ivica Matošević, ali dobrog sugovornika još uvijek nema:

Matošević: “Za donijeti takvu odluku na razini države mora postojati “feeling” za te stvari... “Feeling” podrazumijeva poznavanje te problematike, na kraju krajeva i nekog dostojanstva i ponosa s tim proizvodom. Mi, nažalost, danas, u našem establishmentu, nemamo ekipu koja će se htjeti ponositi ili koja će razumijeti svijet vina i usudit ću se reći da je njihov pogled na vino dosta arhaičan, oni ga doživljavaju kao nešto, ajmo reći... dio tradicije, ali ne u ovom današnjem modernom pojmu, znači – nešto čime bismo se morali ponositi, nego nešto čega se čak malo i sramimo... i tu ja vidim najveći problem, u nedostatku kulture vina kod ljudi koji o tome odlučuju.”

Nema, dakle, razumijevanja, nema prepoznavanja vrijednosti proizvoda, ni u kontekstu poljoprivrede (možda bi pred Ministarstvo, dobroćudno će Ivica Matošević, trebalo traktorima!), a ni u kontekstu turizma; nedostaje, točno, u ovom trenutku i u ovoj gospodarskoj situaciji koja nije blistava, i sredstava, no ona su, kaže Ernest Tolj, “s aspekta jedne države, za jedan resor u državi, u ovom slučaju zanemarivo mala.” Ono što najviše boli - nedostaje inicijative, nedostaje sluha:

Tolj: “Država to mora prepoznati, država mora za to naći sredstva, država mora za to naći mogućnosti i sredstva, iz razloga što svi vinari u Hrvatskoj osjećaju itekako posljedice ove gospodarske krize, osim što je naša, hrvatska, uz to je i globalna, a oni su prisiljeni okretati se izvozu... američko je tržište, po ukusu vina, po onome što mi proizvodimo - što je nešto posebno, vina od autohtonih hrvatskih sorti - ima jako, jako veliki potencijal na američkom tržištu, međutim, prije nego stvorimo percepciju Hrvatske kao vinske zemlje na bilo kakav ozbiljni posao u Americi možemo zaboraviti, a da bi tako nešto stvorili, napravili to bez pomoći vlade i bez pomoći resornih ministarstava, bez Gospodarske Komore i Turističke zajednice, mislim da nemamo šanse.”

Ne traži se, znači, ništa što ne postoji drugdje. Uspješni modeli postoje, tu više, kaže Matošević, “nema magle,” “problem je u tome što nas ne slušaju u kontekstu potrebe.” Korak upravo poduzet, rezultat je rađanja jedne inicijative. Njeni pokretači – upravo Matošević i Tolj, te Vlado Krauthaker i Saša Špiranec, ali to je privatna incijativa i kako Ivica Matošević kaže:

“Takav entuzijazam može trajati neko vrijeme, no sigurno da je naš cilj da sa Komorom, zajedno s Ministarstvom i drugim partnerima u državi, napravimo iskorak i da napravimo jednu strategiju... u stvaranju ‘tog lika i djela,’ kako se znamo šaliti, nas kao dijela Starog vinskog svijeta, potpuno ravnopravnoga s nekim drugim vinskim zemljama koje su puno, puno popularnije od nas.”

S Gospodarskom Komorom (s kojom već imaju dobra iskustva), te s Turističkom zajednicom, ističe Ernest Tolj, i počeli su razgovori za organiziranje jednog velikog kušanja hrvatskih vina u New Yorku, idućeg proljeća, što bi, po njegovim riječima, “američkom tržištu približilo hrvatska vina, a hrvatske vinare, koji nemaju priliku raditi ovakve privatne inicijative, dovelo na američko tržište.”

Tolj: “Došli smo s relativno malim očekivanjima, a u nadi da ćemo zainteresirati vinsku scenu u Americi, dakle – ljubitelje vina za hrvatska vina, a u konačnici smo ostali vrlo šokirani s pozitivnim reakcijama koje su ljudi na naša vina imali, što ide u prilog činjenici da hrvatska vina definitivno nisu niti promovirana niti dovoljno zastupljena, niti su potrošači s velikom američkog tržišta dosad imali pravu priliku kušati hrvatska vina.”

Jedan uspješan nastup, kao ovaj, unatoč blistavim ocjenama, ne znači puno, ako se redovito ne nastupa, a to traži pravu podršku i zahtjeva velike napore i ulaganja, uspjeh sa sobom donosi obvezu. Američko je tržište, sa svojom ponudom, veliko i raznoliko, ljudi brzo zaboravljaju, brzo se preorijentiraju na nešto drugo.

Matošević: “I dvaput godišnje bi, mislim, bilo malo. Mi moramo imati nekoga ovdje, na terenu, i četiri puta godišnje napraviti jednu krovnu prezentaciju, na koju se treba nasloniti još mjesečna prezentacija pojedinačnih vinara, kao što smo mi sada napravili, a onda je to dalje stvar tržišta. Nek’ mi izdržimo dvije-tri godine u tim naporima i nek’ država kaže da će financirati to sa 50% - mi smo na konju, znate. U tom trenutku, razvoj vinarstva u Hrvatskoj prestaje biti ugrožen.”

Matoševićeva je želja da to ne bude više privatni aranžman – “dva vinara koja su odlučila potegnuti i ići u komercijalnu varijantu vrlo skupog predstavljanja,” nego da se to napravi s jednom selekcijom vrhunskih hrvatskih vinara koji bi osobno trebali doći ovdje, jer ako nisu prisutni, da odgovaraju na pitanja, to nema istog efekta. “To treba biti i u dogovoru s Komorom, s Ministarstvom poljoprivrede, koji će preuzeti jedan dio logističkih operacija ili troškova, “jer svi mi smo na nekom rubu funckioniranja i vrlo nam je drago otići po svijetu, pokazati naš proizvod, ali mi nećemo to moći raditi još puno puta.”

Još je jednu stvar vrijedno naglasiti:

Matošević: “Nema više promoviranja Hrvatske kroz prosječan proizvod, mi ćemo uveliko pogriješiti ukoliko u svijet odemo promovirati vina koja mi ne možemo prodati kod kuće. Mi u svijet moramo otići s vinima koja su odlične kvalitete i s kojima se ponosimo, koja možda neće biti, u prvom trenutku.. .pravi reprezentant prosječne kvalitete, nego koji će prezentirati izvrsnost Hrvatske i na temelju toga mi moramo stvoriti imidž zemlje koja zaista može ravnopravno pokazati kvalitetu s drugim velikim zemljama, a nakon toga će biti prostora, ukoliko budemo pametni, i za druga vina koja će uslijediti... Mali proizvođači imaju vrlo artikuliran interes kroz vrhunsku kvalitetu i to je onaj segment za koji ćemo se mi boriti da ga pokažemo kao sinonim Hrvatske.”

Zašto je izlazak van od tako bitnog, od egzistencijalnog značaja? Domaća je scena, kaže Ivica Matošević, zasićena, napravljena su dobra vina, ali na domaćem tržištu više nema rasta. Štoviše, osjetan je pad u zadnjih par godina. I zato treba istražiti nova, logička tržišta...

Matošević: “A ako pričamo o logičkim tržištima, to su tržišta na kojima se stvara opinion, nešto što bi nama trebalo pomoći u identifikaciji Hrvatske kao vinske zemlje. Kad o tome pričamo London je strašno važan, ali isto tako važan je i New York... London zato što su svi bitni, opinion-making ljudi, tamo, ili velika većina njih, a New York je bitan jer je praktički produžena ruka Londona, u smislu vina, a ono što je još važnije, on je najdemokratskiji. Znači, mi kad odemo u London, uvijek postoji jedan zazor od pojma Hrvatska, nameće nam, na toj sceni, puno izazova i extra posla.”

A ako pričamo o Hrvatskoj kao turističkoj top destinaciji, onda turizam i vino, vinska industrija, čine idealan spoj, to svatko, ili gotovo svatko, zna. Zar ne treba i dobar imidž Hrvatske, kao turističke zemlje, iskoristiti tako da ona dâ na znanje kako unutar tog “proizvoda” ima i vino, jer ono je dio tradicije, identiteta, pa da resurse turizma koristi i u kontekstu promocije svojih vina. Mnogi smatraju da je jedan povoljan trenutak za to bio i prošao, prije nekoliko godina; “izgubljeno je vrijeme, bili bi danas dalje nego što jesmo,” priznaje Ivica Matošević, ali i on i Ernest Tolj vjeruju da još uvijek nije prekasno – nema se vremena ni prostora za žaljenje, za onim što je propušteno, posao treba odraditi ukoliko se s tom granom želi napredovati.

Njih dvojica su svoje odradila. Oni koji su bili prisutni na degustacijama u Chicagu i New Yorku i svi kojima će oni prenijeti svoja iskustva i mišljenja ne samo da neće nikad više iznenađeno pitati “Ooo, a Hrvatska pravi vina?,” nego sada znaju da pravi i vrhunska vina, da može, po kvaliteti, biti ravnopravna na svjetskoj sceni, da se može dostojno i dostojanstveno predstaviti vani. Entuzijazam, međutim, ima svojih granica, kako bi bilo lobirati za prave, autentične vrijednosti, da se i na ovom zamahu ne izgubi? Citiram Ivicu Matoševića: “Ukoliko se ne pozicioniramo na tržištima van Hrvatske, mladi ljudi koji kreću u ovaj posao neće baš imati previše razloga s njim nastaviti.”

A to bi rezultiralo puno dugoročnijim štetnim posljedicama.

http://www.worldwineguys.com

www.corkd.com

www.WinesofCroatia.com

http://www.oenocentric.com

http://www.matosevic.com

http://www.facebook.com/pages/SAINTS-HILLS-WINERY/208039701638

XS
SM
MD
LG