Linkovi

Dječak iz Srebrenice, čovjek u Americi

  • Slobodan Svrzo

Dječak iz Srebrenice, čovjek u Americi

Dječak čija je tragedija bila medju prvim slikama koje su svijet upoznale sa istinom o zločinima bosanskih Srba u ratu u BiH, na vijest o hapšenju Ratka Mladića, ponovo se sjetio svega kroz šta je prošao, od granate u školskom dvorištu u Srebrenici do Amerike, gdje, sada kao 32-godišnjak, živi već više od pola svoga života.

Sead Bekrić imao je 14 godina kada je oslijepio i gotovo poginuo od artiljerijske granate u školskom dvorištu u Srebrenici. Fotografija njegovog okrvavljenog lica objavljena je na naslovnoj strani Newsweeka i u brojnim televizijskim izvještajima i postala je simbolom patnji naroda u Bosni i Hercegovini. Sada živi na Floridi, 32 su mu godine, i još se sjeća svega:

- Sjećanja iz rata nikad neće nestati iz moje glave, kao ni iz sjećanja drugih žrtava rata u Bosni. Kad sam čuo da je Ratko Mladić uhapšen, bio sam zaista iznenadjen. Mislio sam da ga sud nikad neće vidjeti.

Jeste veoma važno to što svijet ne dozvoljava da odgovorni za rat ostaju nekažnjeni, premda žrtve teško da mogu biti utješene bilo kakvim kaznama za zločince, kaže on:

- Kad prodješ kroz užas kakav smo mi prošli i izgubiš svoje najbliže u groznim zločinima, nikad se više ne smiriš.

Danima nakon ranjavanja, ležao je u polurazorenoj bolnici zajedno sa drugom ranjenom djecom. Ljekari su šrapnele iz njegovog lica vadili bez anestezije i antibiotika. Njegovu fotografiju u Newsweeku vidjela je, medju mnogima, i Amerikanka, Claire Halasz, i odlučila da mu pokuša pomoći. U saradnji sa organizacijom AmeriCares, uspjela je da ga dovede u Californiju i primi u svoj dom. Zatim su uslijedile brojne operacije. Ljekari su uspjeli da rekonstruišu njegovo lice, ali ne i da mu vrate vid:

- Kad sam stigao u Los Angeles, u očnu kliniku Jules Stein, počeo je niz velikih operacija. Nos mi je bio slomljen u komadiće, lijevo oko mi je potpuno izletjelo, a šrapnel je izišao kroz moje desno oko. Prošao sam teške operacije, uzimali su kosti sa moje lubanje da bi mi ponovo napravili nos i rekonstruisali facijalnu strukturu. Ne bih rekao da su to bile bolne operacije jer sam imao sreću da imam najbolju medicinsku njegu, ali jeste bilo teško prolaziti kroz sve to, operacije, rane i sljepoću...

Nakon svega, i uz nagovor gospodje Halasz, ostao je u Americi. I dalje se, medjutim, morao boriti sa nevoljama. Nije znao engleski, nije znao da čita Braille-ovo pismo:

- I kao dijete, uvijek sam znao kako preživjeti. Jedna stvar koju naučiš u ratu je kako da preživiš. Živio sam u Srebrenici od početka 92. do aprila 93. godine i morao sam da brinem o porodici. Moj je otac bio jak čovjek, ali je bio invalid, nije mogao da čuje. Imao sam mladjeg brata i majku i malu sestru. Bio sam najstarije dijete u porodici i bio sam prisiljen da biram - da ih gledam kako zajedno sa mnom umiru od gladi ili naučiti kako da se pobrinem za hranu. Znao sam pješačiti tridesetak kilometara nazad do sela iz kojeg smo pobjegli u Srebrenicu, preko brda i dolina, naći nešto hrane i donijeti to mojoj porodici. To mi je pomoglo da preživim i ovdje u Americi. Imao sam 14 godina, ali sam mentalno već morao biti kao da mi je 20.

Pohadjao je srednju školu u Los Angelesu, a kad je gospodja Halasz preselila na Floridu, pozvala je i njega sa sobom. Nagovorila ga je da upiše fakultet, a sada radi magistarski rad iz političkih nauka. Pored toga, vlasnik je radnje koja prodaje pomagala za slijepe i slabovidne, i kafea u kojem nudi jela iz iz Bosne. Aktivno pomaže slijepima, a aktivan je i u radu bosanske zajednice u području Tampe. Živi sa djevojkom i dva sina.

XS
SM
MD
LG