Usljed sukoba između ukrajinskih snaga i pobunjenika koje podržava Rusija, million civila je raseljeno. Mnogi koji su pobjegli od nasilja sada žive od humanitarne pomoći, a uprkos pregovorima, malo njih vjeruje da će se uskoro moći vratiti kući. Dopisnik Glasa Amerike Daniel Schearf je posjetio neke od njih u jednom manastiru i školi u Svetohirsku.
Raiisa Nechaeva i njena unuka, raseljene zbog sukoba u istočnoj Ukrajini, dijele sobu sa još jednom obitelji. One od jula žive u manastiru Holy Mountains Lavra and Cave u Svyatohirsku, u kojem je trenutno smješteno 700 raseljenih osoba.
Ovaj manastir je pravo utočište za obitelji kao što su Naechevi, čiji su stan, kao i cijeli rodni grad Horlivka, i dalje izloženi granatiranju.
“Živim u jednom neboderu. Sin mi je ostao tamo, ne ide nigdje. Svi prozori su polomljeni, balkon je uništen. Kada ga nazovemo telefonom,on kaže da se trese i sjedi u kupatilu.”
Uprkos prijatnom I bezbjednom okruženju, njena porodica pati.
“Unuka mi se našla usred granatiranja, i zato ju je moja kćerka poslala ovdje, sa mnom. i moja kćerka je sada ovdje, radi kao čistačica u jednoj kafani u gradu. Ona je inženjer sa dvije diplome ali radi kao čistačica da bi zaradila nešto novca. Tek da može da im kupi mlijeko i neke slatkiše, priča Raiisa Nechaeva.
U školi u Svyatohirsku, raseljena djeca dobijaju zimske jakne. Više od polovine od gotovo 500 učenika škole, pobjeglo je iz područja u kojima se ukrajinska vojska bori protiv pobunjenika.
Zamjenica direktora Olga Valyuh kaže da nastavnici rade u dvije smjene kako bi svima držali časove.
“Mi nastavnici dajemo sve od sebe da se djeca osjećaju prijatno, da vole školu I da se ne osjećaju kao izbjeglice. Stvarno ne volimo riječi kao što su ‘izbjeglica’ ili ‘raseljena osoba’, jednostavno bi htjeli da ova djeca budu ‘naša djeca’.”
Olga Valyuh kaže da je primila donacije brojnih organizacija, uključujući i manastir Lavra, političare naklonjene Rusiji, i ukrajinsku vojsku. Medjutim, ona ističe da ta podrška nije dovoljna za obitelji koje su ostale bez krova nad glavom.
“Ljudi nemaju neograničene količine novca. Veoma je skupo iznajmiti stan. Niko ne može da živi besplatno. Zato se samo molimo Bogu da se sukobi završe a ljudi vrate svojim kućama, poslovima i školama.”
Medjutim, ova majka troje djece, koja je pobjegla iz Donetska kojeg drže pobunjenici, kaže da ne gaji veliku nadu da će novi sporazum o prekidu vatre potpisan u Minsku omogućiti njenoj obitelji da se vrati kući.
“Kada se oni okupe, razgovaraju o miru i mirovnom sporazumu. A nakon toga, primjene silu i sve počne ispočetka, čak i gore nego ranije.”
Zbog toga se mnogi civili na ovom mjestu, a već million ih je raseljeno, osjećaju kao žrtve veće, opasne političke igre.
