Automatski rezovi u saveznom budžetu, poznati kao sekvestracija, nedavno su stupili na snagu i njihov učinak seže mnogo dalje od vladinih domaćih programa. Rezovi, u visini od 86 milijardi dolara, pogađaju i programe međunarodne pomoći. No, unatoč izazovima i retorici, mnogi osjećaju da budućnost međunarodnih programa i nastojanja ostaje optimistična.
Sekvestracija je i američku Agenciju za međunarodni razvoj (USAID), baš kao i druge savezne agencije, primorala na smanjenje proračuna. Smanjenje od 4% ograničit će njezinu stranu pomoć, ali mnogi tekući projekti neće biti odmah pogođeni jer agencija svoje programe financira dvije godine unaprijed.
Čak i ako proračunski rezovi za USAID i druge američke humanitarne i razvojne programe ostanu mali, oni će utjecati na zdravlje i živote mnogih ljudi, upozorava George Ingram, iz Brookings Instituta.
“Područje koje će biti najteže pogođeno je zdravstvo jer ono predstavlja i najveći dio razvojnog budžeta. A rezovi će biti u visini od gotovo 400 milijuna dolara, to je mnogo novca. Humanitarna pomoć je drugo područje, a ona će biti smanjena za oko 200 milijuna dolara. Za oba područja to su ozbiljni udarci jer u oba slučaja govorimo o razlici između života i smrti.”
Raj Kumar je predsjednik Devexa, organizacije koja istražuje i izvještava o međunarodnoj pomoći. Po njegovom mišljenju, najviše će patiti oni zaraženi virusom AIDS-a.
“U svijetu danas živi oko 30 milijuna ljudi sa virusom AIDS-a i mnogima život ovisi o američkoj pomoći i programima.”
Jedna svijetla točka u toj mračnoj slici sve je veća uloga privatnih donatora poput Zaklade Billa i Melinde Gates.
A i korporacije su sve angažiranije u pomoći i razvoju – u zajednicama u kojima poslovno djeluju i za čije ljude žele da kupuju njihove proizvode.
Ipak, sva ta nastojanja ne mogu pokriti prazninu koja će nastati u američkoj vladinoj pomoći – posebno u području zdravstva i elementarnih nepogoda.
“Privatni sektor se neće angažirati,” kaže George Ingram, “i pružati medicinsku pomoć, pomoć u hrani, vodi, u svemu onome što je bitno pružiti u humanitarnoj krizi.”
I dok mnogi Amerikanci kritiziraju programe strane pomoći, javnost zapravo podržava mnoge njezine ciljeve.
“Američki narod pokazuje puno razumijevanja i pruža svesrdnu podršku drugim zemljama u rješavanju njihovih zdravstvenih problema, razvoju obrazovanja, mikrobiznisa, promicanju demokracije, promicanju ekonomskog rasta,” objašnjava Ingram. “Amerikanci ne vole davanje strane pomoći, ali podržavaju, čini se, sve njezine elemente.”
“Oni koji podržavaju nacionalnu sigurnost,” dodaje Kumar, “ tradicionalno konzervativni kandidati, republikanski kandidati, podržavaju programe strane pomoći jer u njoj vide dio širih nacionalnih interesa i sigurnosti, strategiju antiterorizma.”
Iako u političkim debatama često služi kao vreća za primanje udaraca, strana pomoć ne čini više od 1% cjelokupnog američkog budžeta.
Sekvestracija je i američku Agenciju za međunarodni razvoj (USAID), baš kao i druge savezne agencije, primorala na smanjenje proračuna. Smanjenje od 4% ograničit će njezinu stranu pomoć, ali mnogi tekući projekti neće biti odmah pogođeni jer agencija svoje programe financira dvije godine unaprijed.
Čak i ako proračunski rezovi za USAID i druge američke humanitarne i razvojne programe ostanu mali, oni će utjecati na zdravlje i živote mnogih ljudi, upozorava George Ingram, iz Brookings Instituta.
“Područje koje će biti najteže pogođeno je zdravstvo jer ono predstavlja i najveći dio razvojnog budžeta. A rezovi će biti u visini od gotovo 400 milijuna dolara, to je mnogo novca. Humanitarna pomoć je drugo područje, a ona će biti smanjena za oko 200 milijuna dolara. Za oba područja to su ozbiljni udarci jer u oba slučaja govorimo o razlici između života i smrti.”
Raj Kumar je predsjednik Devexa, organizacije koja istražuje i izvještava o međunarodnoj pomoći. Po njegovom mišljenju, najviše će patiti oni zaraženi virusom AIDS-a.
“U svijetu danas živi oko 30 milijuna ljudi sa virusom AIDS-a i mnogima život ovisi o američkoj pomoći i programima.”
Jedna svijetla točka u toj mračnoj slici sve je veća uloga privatnih donatora poput Zaklade Billa i Melinde Gates.
A i korporacije su sve angažiranije u pomoći i razvoju – u zajednicama u kojima poslovno djeluju i za čije ljude žele da kupuju njihove proizvode.
Ipak, sva ta nastojanja ne mogu pokriti prazninu koja će nastati u američkoj vladinoj pomoći – posebno u području zdravstva i elementarnih nepogoda.
“Privatni sektor se neće angažirati,” kaže George Ingram, “i pružati medicinsku pomoć, pomoć u hrani, vodi, u svemu onome što je bitno pružiti u humanitarnoj krizi.”
I dok mnogi Amerikanci kritiziraju programe strane pomoći, javnost zapravo podržava mnoge njezine ciljeve.
“Američki narod pokazuje puno razumijevanja i pruža svesrdnu podršku drugim zemljama u rješavanju njihovih zdravstvenih problema, razvoju obrazovanja, mikrobiznisa, promicanju demokracije, promicanju ekonomskog rasta,” objašnjava Ingram. “Amerikanci ne vole davanje strane pomoći, ali podržavaju, čini se, sve njezine elemente.”
“Oni koji podržavaju nacionalnu sigurnost,” dodaje Kumar, “ tradicionalno konzervativni kandidati, republikanski kandidati, podržavaju programe strane pomoći jer u njoj vide dio širih nacionalnih interesa i sigurnosti, strategiju antiterorizma.”
Iako u političkim debatama često služi kao vreća za primanje udaraca, strana pomoć ne čini više od 1% cjelokupnog američkog budžeta.
