15. veljače 1961. godine dogodila se tragična nesreća: avion s američkom klizačkom reprezentacijom, njihovim trenerima i članovima obitelji, srušio se na putu za Bruxelles. Pritom su poginuli svi putnici. Američki je tim trebao nastupiti na Svjetskom prvenstvu u klizanju 1961. u Pragu. Nakon nesreće, to je natjecanje bilo otkazano. U povodu 50. godišnjice ove tragedije, u Sjedinjenim se Državama prikazat će se dokumentarni film pod naslovom “Rise.”
Avionska nesreća u kojoj je stradala američka klizačka reprezentacija devastirala je američku klizačku zajednicu. Svih 18 članova reprezentacije, 16 međunarodnih dužnosnika, suci, treneri i članovi obitelji izgubili su život, kao i 27 drugih putnika i članova posade. Jedva tjedan dana nakon tragedije osnovan je fond u znak sjećanja na 18 američkih sportaša koji su tada poginuli. Taj fond i danas služi američkim klizačima kao izvor novčane pomoći – i na klizalištu i u učionici. Koordinatorica američkih klubova umjetničkog klizanja Julie Schmitz za Glas Amerike je govorila o trajnom utjecaju kojeg reprezentacija iz 1961. godine ima na današnje klizače:
"Memorijalna zaklada zaista je nasljeđe reprezentacije iz 1961. jer ona i danas postoji. Iz nje klizači godišnje dobivaju preko 300 tisuća dolara. Taj im novac pomaže pri financiranju treninga ili školovanja."
Pedeseta obljetnica prezentirat će se javnosti prikazivanjem dokumentarnog filma “Rise” u kinima širom Amerike. Klizački klubovi u cijeloj zemlji već neko vrijeme promiču film čiji će prihodi od ulaznica ići u memorijalnu zakladu. Julie Schmitz kaže da je ova komemoracija pomogla povezati mlađu generaciju klizača s onima koji su poginuli 1961. Ona smatra da film govori i prijašnjoj generaciji klizača i onima koji tek dolaze, a koji možda ne shvaćaju opseg i učinak te nesreće:
"Mislimo da je ovo vrlo značajan trenutak u američkoj povijesti i u povijesti američkog umjetničkog klizanja. Film mlađoj generaciji klizača pojašnjava što se u stvari dogodilo. No, on će zasigurno doprijeti i do ljudi koje inače ne zanima umjetničko klizanje – oni će biti dirnuti zbog priče koja tragična, ali i zanimljiva."
Film također obrađuje razvoj američkog umjetničkog klizanja i način na koji se taj sport oporavio nakon tragedije. Mnogi mladi treneri i umirovljeni klizači odjednom su bili gurnuti u središte pažnje, kako bi učinili korak za njihove prijatelje i članove obitelji koji su tada stradali. “Rise” opisuje kako je svaka generacija klizača na neki način povezana s reprezentacijom iz 1961. Julie Schmitz se nada da će ovaj film služiti kao inspiracija klizačima, ali i onima koji ne prate taj sport:
"Ton filma vrlo je inspirirajući – izaći ćete iz dvorane puni elana da se i sami podignete i nešto počnete iz početka. A dobit ćete i želju da kližete. Nadamo se da će mnogi koji ne kližu, početi i naučiti klizati zahvaljujući upravo ovom filmu. No, film je i duboko dirljiv. On će svakako biti jedno duhovno iskustvo za svakoga tko ga dođe pogledati."
Na prvom nacionalnom prvenstvu Sjedinjenih Država u umjetničkom klizanju nakon tragedije, Barbara Roles Williams vratila se iz mirovine i osvojila zlatnu medalju. Program je s vremenom vratio svoj nekadašnji ugled. Na Olimpijskim igrama 1964. godine, klizači sve tri kategorije – muške, ženske i parova – završili su natjecanje među prvih deset, a osvojena je i jedna brončana medalja. Na Olimpijadi 1968. godine, Peggy Fleming osvojila je zlato u ženskom klizanju, a Tim Wood svoj je nastup u Grenobleu u Francuskoj ovjenčao srebrom u muškom klizanju.