Jedan od prvih nagovještaja o mogućem korištenju tajnih operacija došao je u svibnju ove godine kad je John Brennan, pomoćnik predsjednika Obame za domovinsku sigurnosti i borbu protiv terorizma, održao govor u Centru za međunarodne i strateške studije u Washingtonu. Tema njegovog govora tad bila je predsjednikova strategija nacionalne sigurnosti, koja je trebala biti objavljena sljedeći dan:
„Da bismo onemogućili al-Qaidi i njihovim suradnicima utočišta, prebacit ćemo bitku na teren al-Qaide i njihovih ekstremističkih suradnika, ma gdje god da se oni obučavali i kovali zavjere: u Afganistanu, Pakistanu, Jemenu, Somaliji ili negdje drugdje. Mi ne nanosimo samo ozbiljne udarce čelništvu al-Qaide i njenim ispostavama, mi pomažemo tim vladama da stvore svoje kapacitete za vlastitu sigurnost, da iskorijene rak al-Qaide koji se manifestirao unutar njihovih granica i pomažemo im da spriječe njegov povratak. U svim našim nastojanjima koristit ćemo silu na mudar način, shvaćajući da često moramo koristiti skalpel, a ne čekić.“
Glas Amerike je zatražio službenu reakciju američke vlade na ova izvješća o proširenim tajnim operacijama. Jedan američki dužnosnik je rekao da - citiramo - "teško da je tajna da smo angažirani u ozbiljnoj borbi protiv brutalnog, odlučnog i prilagodljivog neprijatelja ili da možda moramo prilagoditi svoje strategije kako bismo ostali korak ispred njih. Prijetnja s kojom smo sučeljeni globalne je prirode, tako da odgovor na nju ne može biti uzak, moramo se oslanjati na sva oruđa koja imamo na raspolaganju kako bismo se suprotstavili teroristima koji kuju zavjere protiv nas i naših saveznika."
Vjerojatno je najpoznatija tajna bitka korištenje bespilotnih letjelica za napade na teroriste u Pakistanu. Međutim, postoje izvješća o sličnim operacijama u Jemenu, dijelu Afrike i u Afganistanu. Daniel Markey je viši suradnik za Indiju, Pakistan i Južnu Aziju, pri privatnoj organizaciji Vijeće za vanjsku politiku:
„Imam osjećaj da je upravo to slučaj, da američke posebne snage šire radikalno operacije u Afganistanu. Manje mi je jasno što to znači za operacije u Pakistanu. Ali koliko mogu vidjeti, nastojanja u Afganistanu se vjerojatno isplate na operacijskoj razini u smislu udara na talibane i njihove suradnike. Međutim, nije još jasno kakav je bio strateški efekt ovih nastojanja. A pod time mislim da nije jasno je li ovo mijenja smjer kojim ide rat u Afganistanu ili je to tek mala ogrebotina na zamahu koji su talibani ostvarivali posljednjih godina.“
Na pitanje što misli tko sudjeluje u ovim operacijama, gospodin Markey je odgovorio:
„Imam osjećaj da postoji jedan cijeli spektar - a to nije samo na temelju nedavnih izvješća, već i onih ranijih - dakle, da postoji cijeli spektar različitih američkih sudionika, neki su kontraktori, neki su definitivno pripadnici posebnih snaga, a neki sigurno potpadaju pod kategoriju agencije, Središnje obavještajne agencije CIA-e… itd. I nemam pojma kakvi su apsolutni brojevi, ali prema onome što sam čuo i vidio, riječ je o značajnom intenziviranju operacija u Afganistanu tijekom protekle godine. To je jasno.“
Gospodin Markey kaže da priroda rata protiv terorizma čini ovakve akcije nužnima. One su – po njegovim riječima – "nužne u zemljama gdje suverene vlade nisu spremne ili sposobne pozabaviti se same s ovim problemima."
Međutim, čuju se i argumenti protiv ovakvih tajnih operacija. Neki kažu da to podgrijava anti-amerikanizam među lokalnim stanovništvom, drugi kažu da može zamutiti crtu između vojnika i obavještajaca tako da se neće vidjeti postoji li zaštita koju jamče Ženevske konvencije. Ali, čini se da postoji i sve veća podrška za vođenje tajnog rata. List New York Times nedavno je citirao američkog kongresnika Adama Smitha kako kaže, "Po prvi put u našoj povijesti jedan entitet je proglasio tajni rat protiv nas i mi koristimo slične elemente američke sile kako bismo na njega odgovorili."