Najnovije produkcijsko ostvarenje Georga Lucasa, film “Red Tails” u režiji Anthonyja Hemingwaya, s nekim od eksterijera snimanima u Istri, oko Rovinja, Motovuna i Grožnjana, priča je temeljena na istinskim događajima o skupini afro-američkih pilota za vrijeme Drugog svjetskog rata, priča o njihovoj hrabrosti i odlučnosti i o probijanju rasnih barijera. Lucasov film, istina, ne nailazi na najbolje kritike, ali priča o Tuskegee pilotima ostaje vrijedna i jedinstvena, a njihova uloga u povijesti Sjedinjenih Država izuzetno značajna.
U vrijeme kad su mnogi u Americi smatrali da su patriotizam i hrabrost, oštroumnost, znanje i vještine nešto što crncima nedostaje, skupina od 996 mladih, odlučnih i predanih muškaraca pokazala je upravo te odlike, s ponosom prihvatila izazove pred njih postavljene i tijekom Drugog svjetskog rata bitke vodila istovremeno na dvije fronte - u Evropi, protiv vojne sile, i u Americi, a i izvan nje, protiv rasizma.
Nijemci su ih zvali Schwartze Vogelmenshen – crni ljudi-ptice. Članovi bjelačkih posade američkih bombardera, koje su ti “crni ljudi-ptice” pratili u akcijama, zvale su ih – Black Redtail Angels (crni anđeli crvena repa) zbog toga što su crveno obojani bili vertikalni stabilizatori njihovih P51-Mustang zrakoplova. Povijest, međutim, te crnačke pilote zna kao Tuskegee Airmen – pilote iz Tuskegeeja.
Ime su dobili po mjestu u saveznoj državi Alabama, odnosno po Tuskegee Institute, crnačkom koledžu u Tuskegeeju, odabranom kao mjesto za njihovu obuku. Tu su svoje letačke znakove i dobijali, prolazeći, od ožujka 1942. do lipnja 1946. godine, kroz program obuke za civilne pilote, program namijenjen isključivo obuci crnačkih pilota, za obavljanje teških i opasnih letova. Mnogi od njih potom su služili u Evropi, u sastavu 99. prateće eskadrile lovaca, pratili američke bombardere pružajući im zaštitu, u više od tri stotine misija, te sudjelovali u slavnim bitkama u Italiji – za Monte Cassino, Salerno i Anzio, a nad južnom Francuskom, Grčkom, nad Balkanom i, konačno, Njemačkom, obavili više od 15.500 borbenih letova. U zraku su uništili više od stotinu neprijateljskih zrakoplova, a 150 drugih na kopnu. I ne samo zrakoplova, kao što govori ovaj odlomak iz knjige “The Invisible Soldier:”
“U lipnju 1944. godine dvanaest zrakoplova pod vodstvom kapetana Elsberryja, trebalo je presresti neprijateljske snage koje su, iz Jugoslavije, napredovale kao pojačanje jedinicama u Italiji. Piloti su poletjeli ka Anconi. Negdje nad Pulom, snažni ih je vjetar prisilio da skrenu s kursa i podijelio ih u dvije skupine. Kapetan Ellsberry i petorica drugih našli su se nad tršćanskim zaljevom i primijetili kako iz njega isplovljava jedan razarač. Zaboravivši na onu ‘lovac ne može potopiti razarač,’ pripremili su se za napad. S razarača je na njih otvorena snažna baražna vatra. Ali, pogođen izravno dva puta, nakon snažne eksplozije, razarač je počeo tonuti na dno tršćanskog zaljeva, zahvaljujući Tuskegee pilotima.
Kad su se piloti vratili i ispričali što su napravili, nitko im nije vjerovao unatoč velikom broju očevidaca. Tek nakon što je film iz aparata aviona bio razvijen i pažljivo ispitan i pregledan, crnačkim je pilotima bilo priznato da su postigli nemoguće – potopili razarač.”
Priča o Tuskegee pilotima, priča je o Amerikancima afričkog porijekla koji su se borili za pravo leta kad je američka vojska još uvijek bila segregirana, a zemlja nesklona da im pruži i jamči izvjesne slobode, naročito slobodu mogućnosti i izbora.
Do 1940. godine, crnci su činili oko 1,5% sastava u američkim kopnenim i mornaričkim snagama. Ali pravo stupanja u zračne, za koje su se boriti počeli još za Prvog svjetskog rata, bilo im je uskraćivano riječima: Nama trebaju muškarci s puno tehničkog iskustva i znanja. Kad je predsjednik Franklin Roosevelt započeo program obuke za civilne pilote, 1939. godine, među 20.000 studenata nije bilo niti jednog crnca. Samo zahvaljujući naporima crnačkih vođa i jednog malo poznatog senatora iz Missourija, Kongres je prihvatio ideju da se ista mogućnost pruži i Afroamerikancima, ali odvojeno, pri crnačkom koledžu u Tuskegeeju. Zauzimanjem Eleanor Roosevelt, Kongres je koledžu dodijelio i četiri milijuna dolara za izgradnju uzletišta.
26. srpnja 1948, izvršnom naredbom onog malo poznatog senatora iz Mossourija, sada već predsjednika Sjedinjenih Država – Harryja Trumana,američka je vojska bila desegregirana. Donošenje te odluke ubrzali su upravo uspjesi Tuskegee pilota tijekom Drugog svjetskog rata. Da bi se istaknuli, morali su proći kroz neizreciva poniženja, predrasude i maltretiranja. “Dvije smo bitke vodili,” rekao je bojnik Joseph Gomer, jedan od Tuskegee pilota. “Letjeli smo za svoje roditelje, za svoju rasu, za našu bitku i za našu zemlju. I rušili rasne barijere za 14 milijuna Afroamerikanaca kod kuće.”
Veteran tog rata, senator George McGovern, reći će kasnije:”Bio je to divan prizor... vidjeti ih kako nam prilaze svojim lovcima da bi nas štitili od neprijatelja. Bili su to ljudi enormnih sposobnosti, vještina i koordiniranja.”
To je, još puno prije, dokazao i prvi u svijetu crnački avijatičar, sin bivšeg roba, Eugene Jacques Bullard, rodom iz savezne države Georgia, leteći za Francusku još tijekom Prvog svjetskog rata. Poznat kao “Black Swallow of Death,” Bullard je na svom avionu imao ispisan slogan: “All Blood Runs Red.”
