Linkovi

Suvremeni indijanski film i dvojica istaknutih predstavnika na festivalu u Zagrebu, Splitu i Osijeku

  • Jagoda Bush

Suvremeni indijanski film i dvojica istaknutih predstavnika na festivalu u Zagrebu, Splitu i Osijeku

Suvremeni indijanski film i dvojica istaknutih predstavnika na festivalu u Zagrebu, Splitu i Osijeku

Ovogodišnji, šesti po redu, Red Rocks Arts & Crafts Festival (21.– 27. svibnja), u organizaciji Hrvatsko-američkog društva, koje ove godine slavi i dvadeset godina postojanja, predstavlja suvremeni nezavisni indijanski film kroz djela dvojice dobro poznatih i priznatih predstavnika sjevernoameričkih Indijanaca na području filmske umjetnosti – Chrisa Eyrea (Cheyenne/Arapaho, USA) i Neila Diamonda (Cree, Kanada)

Ovogodišnji, šesti po redu, Red Rocks Arts & Crafts Festival (21.– 27. svibnja), u organizaciji Hrvatsko-američkog društva, koje ove godine slavi i dvadeset godina postojanja, predstavlja suvremeni nezavisni indijanski film kroz djela dvojice dobro poznatih i priznatih predstavnika sjevernoameričkih Indijanaca na području filmske umjetnosti – Chrisa Eyrea (Cheyenne/Arapaho, USA) i Neila Diamonda (Cree, Kanada).

Chris Eyre predstavit će se hrvatskoj publici sa čak pet filmova, igranih i dokumentarnih, od kojih je svakako najpoznatiji “Smoke Signals,” igrani iz 1998. godine, rađen prema scenariju Shermana Alexieja, prikazan na mnogim festivalima, dobitnik niza nagrada i priznanja, na domaćim i međunarodnim festivalima, među njima i dvjema na Sundanceu, kultnom festivalu nezavisnog filma koji se održava u saveznoj državi Utah. Bio je to pionirski film; otvorio je nove perspektive indijanskim umjetnicima jer bio je to prvi “crossover” hit, prvi film koji je, s mnogo humora, u glavnu struju unio prizore iz suvremenog indijanskog života.

Bio je to i prvi film jednog indijanskog režisera iza kojega je stala moćna Miramax mašinerija. Relativnim komercijalnim uspjehom tog filma otvorene su bile nove mogućnosti za američke Indijance da nakon desetljeća i desetljeća holivudskih rasističkih alegorija sebe konačno vide i čuju u vlastitim filmovima. Trinaest je godina prošlo od filma “Smoke Signals,” kojim se Chris Eyre (s magisterijem iz filmske režije i produkcije sa New York University) uspio nametnuti široj američkoj javnosti; svojim uradcima nastavlja rušiti stereotipe, no jesu li stvari općenito krenule na bolje, je li “Smoke Signals” doista pokrenuo i otvorio mogućnosti za mnoge druge?

“Mislim da stvari uvijek izgledaju dobro. Ako tako ne mislite,” kaže kroz smijeh Chris Eyre, “imate problema u životu. Nadahnut sam činjenicom da su mladi, muškarci i žene, koji su taj film vidjeli kad im je bilo 10, 20 godina, sada nezavisni redatelji, da prave filmove o starosjedilačkim narodima Amerike. Ne mogu reći da je ‘Smoke Signals’ pokrenuo generacijski val filmaša, ali naveo je mnoge da pomisle, i da vjeruju, da i oni mogu postići ono što sam ja tim filmom postigao. Američki je Indijanac tada mogao reći – hej, mogu i ja to isto! Dan-danas slušam priče o tome kako je taj film postao nečiji san, san da vlastitu priču konačno prenese na filmsko platno i da ta priča bude – indijanska!”

Cheyenne/Arapaho porijekla, ali odrastao u bjelačkoj obitelji koja ga je usvojila, u mjestu Klamath Falls, savezna država Oregon, Chris Eyre nikada ne vidi stvari crno-bijelo, već u mnogim bojama, i svim nijansama, kaže, sivoga i kao umjetnik uvijek nastoji premostiti jaz između indijanskog i neindijanskog svijeta, ali ono što želi istaknuti činjenica je da u masovnim medijima još uvijek ne postoji prava slika o indijanskim narodima...

“Tradicionalno, u holivudskim filmovima i na televiziji, prikazuje ih uvijek bijeli čovjek. Tako je to još od 1894. godine i Thomasa Edisona i njegovih Kinetoscope filmova... Ono što mene pokreće, kao umjetnika i kao filmaša, to je dati suvremene portrete indijanskih naroda, prenijeti ih ne samo Americi nego i ostatku svijeta, jer smatram da u medijima nema prave, istinske prezentacije indijanskih naroda i onoga što su oni danas.”

“Social artist,” tako Chris sebe zove. “Analiziram način na koji sam ja odrastao i na koji sam odgojen, analiziram i načine i običaje mojeg plemena, analiziram svoju kulturu i kulturu Amerike i vidim nesklad i protuslovlja, vidim bol i vidim radost, vidim ljubav i vidim bijes. Ta se dva svijeta sudaraju u svakom rubnom, graničnom mjestu svakog rezervata. Ja to prenosim putem filma, jer film je medij mog vremena, ali ja sam, u biti, umjetnik, društveni umjetnik.”

Ono što je važno znati, naglašava Chris, to je da ne postoji jedna indijanska Amerika, da je indijanska Amerika jedno raznoliko i različito mjesto. Reći da je to Pine Ridge Reservation [South Dakota]... ili da je to Navajo Reservation [Arizona, New Mexico, Utah]... i da svaki rezervat izgleda kao jedan od ta dva, bilo bi, ističe on, očito generaliziranje. “Znam da holivudski pisci nisu u stanju predstaviti ni eklektičnost ni suvremenost Indijanaca jer naša je kultura živa i nitko osim Indijanaca ne može ‘držati prst na pulsu’ te žive kulture, u 2011. godini, osim Indijanaca.”

Chris ne krije veliko zadovoljstvo i uzbuđenje pozivom da svoje filmove predstavi hrvatskoj publici, poziva da posjeti, kako sam kaže, “dom i svijet nekih drugih ljudi,” a čuo je i da je zemlja lijepa. Publici, koja će doći na projekciju njegovih filmova, upućuje ove riječi:

“Ono što bih želio da znaju i da sami vide u mojem radu, to je da on, u biti, nije o američkim Indijancima nego da je o – ljudima. Hrvatska i Hrvati nose se sa svojim problemima, ali u konačnici svi smo isti i uvijek se radi o ljudima. To i jest najveće iznenađenje filma ‘Smoke Signals’ – mislite da ćete vidjeti film o američkim Indijancima, a nakon gledanja shvatite da ste vidjeli film o - ljudima.”

Otprilike na isti način i Neil Diamond predstavlja svoj film, dokumentarni, “Real Injun,” iz 2009. godine.

“Ono što sam filmom želio pokazati, to je da smo ljudi, normalni ljudi, da živimo svoj život, da smo sjajni pripovjedači, da našim pričama, a one su uglavnom iz suvremenog života, možemo druge ljude nasmijati i istovremeno ih upoznati s nama. Mislim da su to glavne poruke mog filma.”

No, jedan je drugi razlog ponukao Neila Diamonda na snimanje njegova živahnog i živopisnog, kritičkog i optimističnog, dokumentarca:

“Jedne sam večeri gledao neki stari western, glavnu ulogu jednog Indijanca igrao je – bijelac. To je bilo presmiješno, jednostavno se nisam mogao uživiti u radnju filma. Sjetio sam se onda i drugih glumaca, bijelaca, u ulogama Indijanaca, od Elvisa Presleyja i Burta Lancastera do Raquel Welch. I onda se u meni rodila ideja... mislio sam prvo napraviti polusatni dokumentarac, našaliti se njime na račun tog fenomena. Htio sam mu dati naslov: “I am not Indian but I play one on TV.” Mojoj producentici Catherine Bainbridge ideja se odmah svidjela, ali proširili smo je i obogatili vremenom, a ja sam usput odgledao i cijeli niz drugih holivudskih westerna i tako je nastao “Real Injun,” film o povijesti prikazivanja indijanskih naroda u filmovima Holywooda i o negativnim stereotipima.”

Uz isječke iz holivudskih filmova, i one tragične i one komične, kojima svoje poante ilustrira, Neil Diamond razgovara s aktivistima, povjesničarima i mnogima iz filmskog svijeta, indijanskog i neindijanskog porijekla – od Russella Meansa i Adama Beacha (koji igra jednu od glavnih uloga u filmu “Smoke Signals”) i Johna Trudella i Robbieja Robertsona i Chiefa Dana Georgea do Jima Jarmusha i Zachariasa Kunuka i Clinta Eastwooda i Chrisa Eyrea, a na nagovor producentice pojavljuje se i sâm u filmu jer putuje preko Amerike i Kanade (sve do losangeleskog Hollywood Boulevarda) i posjećuje lokacije na kojima su snimani neki od najpoznatijih holivudskih westerna, mjesta značajna u povijesti Indijanaca. Na taj način ima prilike snimiti niz gorkoslatkih i katkada urnebesno smiješnih susreta, ali istraživati i vlastiti identitet “real Injuna.”

Od susreta i razgovora, u najdubljem sjećanju mu, kaže, ostaje onaj s Johnom Trudellom. “Moja specifična pitanja je ignorirao i stalno govorio o širem kontekstu i pri tome izkristalizirao toliko toga što su drugi govorili o američkim Indijancima.” Uvijek će, dodaje, pamtiti i prizor s jednim dječakom na rezervatu Crow, u Montani...

“Njegovi obrisi, na konju. Bilo mu je tada 12 godina. Nije imao dugu kosu, bio je obrijane glave. Spremali smo se već napustiti mjesto kad se on iznenada pojavio, na konju, na jednoj uzvisini. Iza njega ništa, samo zalaz sunca, prekrasno nebo, prekrasna silueta, jedan od vječnih prizora.”

Istražujući temu za svoj “road-movie” – sjevernoamerički Indijanaci kroz stoljeće na filmu – Neil je otkrio da je jedan od najčešćih načina na koje je ih Hollywood pogrešno predstavljao bio onaj s licem bez osmjeha...

“I ljudi nikad nisu shvatili da Indijanac ima dobar smisao za humor, da su mu važni zadirkivanje i šala. Nikad ga u tim filmovima niste mogli vidjeti da se smije, da je duhovit, da se šali. Zadirkivanje je način pokazivanja naklonosti, nježnosti i simpatija. Sjećam se... ja sam to prvi put vidio 1976., kad sam gledao film “Little Big Man,” iz ’69. Chief Dan George je bio u njemu... bio je to pravi šok, vidjeti na platnu duhovitog i smiješnog Indijanca. Zato je naš glavni cilj, kad smo počeli raditi ovaj film, i bio – nasmijati ljude, zabaviti ih i u isto ih vrijeme obrazovati o nama. Ako ih uspijete nasmijati, lakše ćete ih nečemu i naučiti.”

Neil Diamond priznaje da se nikad nije usudio ni sanjati da će ga njegov rad na filmu odvesti do dalekih mjesta u svijetu – Australije, Novog Zelanda, Južne Koreje... Obožava putovati. Hrvatska će za njega, s radosnim očekivanjem kaže, biti još jedna prilika za susrete s novim ljudima, za sklapanje prijateljstava, za gradnju mostova između kultura.

I Neil Diamond i Chris Eyre održat će i susrete sa studentima filma. Obojica su već navikla na pitanje – imaju li posebnih savjeta. Chris je to možda najbolje sažeo ovim riječima:

“Uvijek me to pitaju i uvijek im kažem isto – just do it! Kad mi je bilo 18 godina, putovao sam avionom, žena kraj mene pitala me čime se bavim. Odgovorio sam joj - ja sam filmski redatelj! Oh, a što ste snimili? Pa, odgovorio sam joj, još ništa, ali to je ono čime ću se baviti. Drugim riječima, snovi vas kroz život vode. Studentima uvijek ponavljam – nije važno je li to jednominuti ili 15-minutni ili cjelovečernji film, snimajte, snimajte, snimajte! Najvažnije je da nešto počnete i završite. I da proces stalno ponavljate.”

Na festivalu Red Rocks Arts & Crafts 2011, uz film “Real Injun,” Neila Diamonda, i “Smoke Signals," Chrisa Eyrea, prikazana će biti još četiri Eyreova filma – “Skins” (2002), “Edge of America” (2003), “A Thief of Time” (2004) i “A Thousand Roads” (2005).

XS
SM
MD
LG