Linkovi

Stranačke konvencije – jedinstveno obilježje američkog političkog krajolika


Fiesta, karneval, srednjevjekovna terevenka... roktanje, rzanje, treštanje glazbe, vrištanje, pohlepa, praktična pohota, kompromisni idealizam, karijerno napredovanje, mitingovanje, svađe, vendette, mirenje demagoga, tučnjave šakama, zagrljaji, pijanka i kolektivne rijeke životinjskoga znoja. Tim je riječima nacionalne konvencije opisao američki pisac Norman Mailer, 1976. godine.

Ima nešto u nacionalnoj konvenciji što je čini jednako fascinantnom kao i protestantski evangelistički vjerski zbor ili vješanje. Vulgarna je, ružna je, glupa je, zamorna je. Naporna i za više mozgovne centre i za gluteus maximus pa opet nekako privlačna. Predstava tako kričava, tako bučna i ludo smiješna, tako melodramatska i bestidna, tako nezamislivo stimulirajuća i apsurdna da se u jednom satu proživi cijela jedna veličanstvena godina, pisao je, 1924., za “cirkus koji se ponavlja svake četiri godine”, novinar, esejist i kritičar američkog života i kulture H. L. Mencken, poznat i pod nadimkom “mudrac iz Baltimorea”.

Politička konvencija jednostavno nije mjesto s kojega sa sobom nosite imalo vjere u ljudsku prirodu, utjecajni američki novinar, Pulitzerovac, Murray Kempton.

Jedan od mojih filmova zvao se “Istinite laži”. Demokrati bi tako trebali zvati svoju konvenciju, Arnold Schwarzenegger.

Američki kauboj, vodviljski glumac, humorist i društveni komentator Will Rogers: Republikanska konvencija 1928. započela je molitvom. Ako Gospod može jasno vidjeti i blagosloviti republikansku stranku i način na koji se ona ponaša, onda bi svi mi drugi blagoslov trebali dobiti i bez traženja.

"Press View," litografija Louisa Dalrymplea
"Press View," litografija Louisa Dalrymplea

U američkom Ustavu nema niti spomena političkih konvencija, kao niti stranačkog sustava kojega su one sastavni dio. U vrijeme osnivanja SAD-a, točnije - deklaracije nezavisnosti trinaest kolonija od britanske krune, stranke nisu ni postojale; očevi-utemeljitelji nisu za njih imali ništa drugo osim dubokog nepovjerenja. Oni bi, po riječima jednog od danas vodećih povjesničara Amerike Michaela Beschlossa, “sasvim sigurno bili nesretni kad bi vidjeli kako je Amerika postala podijeljena i stranačka, ali zacijelo i zadovoljni što, nakon više od dva stoljeća, Amerika, eto, ima samo dvije vodeće, a ne dvadeset stranaka, i što je objema cilj isti, unatoč međusobnim razlikama - biti u službi ujedinjavanja zemlje.”

“Međutim, i neki od očeva-utemeljitelja,” kaže Beschloss, “kasnije su, o ljudskoj prirodi, ipak počeli razmišljati s nešto više pesimizma, shvatili da je podijeljenost neizbježna te da je najbolje što se može učiniti – kreirati sustav koji će se nositi s tim podijeljenostima, unutar kojega će se moći raspravljati o njima.”

Povijest Amerike, dakle, počinje ne samo bez stranačkih konvencija nego i bez političkih stranaka. One su se počele osnivati na prijelazu 18. u 19. stoljeće, tek nekoliko desetljeća nakon osnivanja Sjedinjenih Država. U početku, stranke su se oslanjale na svoje članove u Kongresu za nominiranje predsjedničkih kandidata i određivanje programa stranaka. Međutim, kad je, dvadesetih godina 19. stoljeća, počela brza ekspanzija zemlje na Zapad, mnogi članovi stranaka, daleko od istoka zemlje i od Kongresa, smatrajući takav proces elitističkim, zahtjevali su da i oni imaju pravo sudjelovanja u procesu nominiranja. I rađa se politička konvencija.

Čast održavanja prve, u Baltimoreu, 1831. godine, pripala je anti-masonskoj stranci (prvoj trećoj stranci u Sjedinjenim Državama); njezini dosjetljivi čelnici smatrali su da je upravo konvencija način uključivanja širih masa u proces odabira predsjedničkog kandidata. Anti-masoni su tako mogli reći da je njihov kandidat rezultat želje naroda, a ne elite Washingtona. Dobra ideja, i već iduće, 1832. godine, konvencije održavaju i republikanska i demokratska stranka.

Tijekom sljedećih nekoliko desetljeća, stranačka konvencija razvija niz formi i rituala koji se zadržavaju sve do sredine 20. stoljeća. Vatreni uvodni govor, kojemu je cilj isticati sklad i jedinstvo stranke i kritizirati one iz suparničke; usvajanje programa stranke, nakon duge debate; pa dodatni kićeni govori i zvonke fraze; bučni izljevi podrške za nominirane kandidate; te, vrhunac konvencije, glasovanje delegacija iz svake savezne države, odnosno prozivanje svake da objavi svoje glasove. Ponekad je to bio dugotrajan i zamoran proces, naročito onda kad su delegati bili podijeljeni između sebe i kad je glasovanje moralo biti ponovljeno nekoliko puta da bi se dobilo konačnog kandidata. U slučaju konvencije demokratske stranke 1924. godine – ravno 103 puta, prije nego što su se uspjeli složiti oko Johna Davisa (potukao ga je Calvin Coolidge). Bila je to najduža od svih konvencija, trajala je 17 dugih i vrućih dana lipnja i srpnja. Toliko je, naime, demokratska stranka tada bila podijeljena.

Od 30-ih godina 19. stoljeća, kad su počele, pa sve negdje do 60-ih godina prošloga, stranačke su konvencije bile pune neizvjesnosti i drame i političke intrige i bile su doista “radne,” delegati su na njima donosili važne odluke, promicali jedinstvo stranke, raspravljali o gorućim pitanjima i usvajali političke platforme, glasovali za predsjedničke i dopredsjedničke kandidate. Kad nije bilo moguće postići konsenzus o kandidatima ili njihovim političkim platformama, kad bi konvencija bila dovedena na mrtvu točku, vođe protivničkih frakcija u zakulisnim bi, zadimljenim prostorijama birali kompromisnog kandidata. Tako je, primjerice, došlo do nominiranja demokratskog kandidata Jamesa Polka, 1844., i republikanskog Warrena Hardinga, 1920. godine, te do njihova izbora za američke predsjednike iako ni za jednog ni za drugog većina Amerikanaca nikad prije nije ni čula. No, tijekom većeg dijela 19. stoljeća i prve polovice 20. stoljeća, Amerika je imala veliko povjerenje u stranačke konvencije, kao način provjeravanja političke pouzdanosti kandidata, drugim riječima – ako ga je konvencija imenovala, onda je on bio vrijedan mogućeg predsjednika Sjedinjenih Država. Vjera javnosti u konvencije odražavala je i vjeru javnosti u institucije, kakve su i političke stranke.

No, u godinama poslije Drugog svjetskog rata, Amerika postaje skeptična u pogledu kako svojih institucija tako i svojih čelnika. Prepustiti nominiranje predsjedničkih kandidata konvencijama značilo je prepustiti cijeli proces stranačkim “bossovima”, delegatima, stranačkim aktivistima, koji su, možda, bili vođeni vlastitim predrasudama. Demokratizacija predsjedničkih izbora tu je funkciju, 1952. godine, i oduzela konvencijama i kandidati se počinju nominirati putem primarnih stranačkih izbora - rezultat želje Amerikanaca da imaju izravniju kontrolu nad nominacijom predsjedničkih kandidata svojih stranaka. Glasuju za onoga za koga žele da predstavlja njihovu stranku na narednim izborima.

Njihova su imena sada poznata mjesecima prije održavanja konvencija pa je uloga konvencija, u tom smislu, uglavnom ceremonijalna. Stranke već imaju svojeg čovjeka i konvencije jednostavno ratificiraju pobjednike primarnih izbora. Nestale su, iz konvencija, neizvjesnost i drama, iznenađenja vise nema, svakako ne onakvih po kojima se pamti konvencija demokratske stranke 1952. godine, u Chicagu. Adlai Stevenson je na konvenciju došao kao guverner države Illinois, države-domaćina, ne kao jedan od predsjedničkih kandidata svoje stranke, a ona upravo njega nominirala! Naime, njegov je pozdravni govor tako zapalio delegate da su ga, unatoč njegovu protivljenju, izabrali za svojeg kandidata. Prihvativši nominaciju, održao je drugi govor i njime zapalio zemlju (na predsjedničkim izborima, ipak, njegov republikanski protivnik Dwight Eisenhower odnijet će pobjedu). Za administracije predsjednika Kennedyja, Stevenson je služio kao ambasador u Ujedinjenim narodima. Kasnije će reći: “Nakon četiri godine u UN-u ponekad čeznem za mirom i spokojem političke konvencije.”
Adlai Stevenson. 1952
Adlai Stevenson. 1952

Značenje konvencija je umanjeno, one nisu više mjesto važnih političkih debata (kakva je bila ona na konvenciji demokratske stranke, 1860., o pravu vlade da ukine robovlasništvo), niti su mjesto za donošenje važnih političkih odluka (njihova funkcija daleko je od one koju su imale u razdoblju od Andrewa Jacksona do New Deala); na njima se, zapravo, ništa stvarno političkoga više ne događa, ali preživjele su, eto, do današnjeg dana, jer one su, za članove stranaka, mjesto okupljanja, prilika da se iznesu stavovi stranke glede tekućih političkih pitanja. Iako su se pravila, tijekom vremena, mijenjala kao, primjerice, uključivanje većeg broja žena ili predstavnika manjinskih skupina, kako bi konvencija, za stranku, bila što reprezentativnija, sâm format konvencije ostao je manje-više isti; jedino je, od početka 60-ih godina, od pojave novog medija, izrazito prijateljski prema televiziji, kako bi izvještaji bili pozitivni i produktivni. Za udarne, elitne večernje TV- termine i planiraju se svi ključni događaji i govori. Ako razjedinjenost unutar stranke i postoji, dokazi o njoj nastoje se eliminirati. Konvencije su pomno koreografirane televizijske predstave ili, kako je ovih dana pisao Los Angeles Times – pomno režirani politički reality showovi, prilika za stranku da pokaže svoje jedinstvo (“Jedna stranka, jedan cilj,” rekla je Hillary Clinton na konvenciji demokratske stranke 2008., nakon što je izgubila u utrci s Obamom za nominaciju stranke) i da, u najboljem mogućem svijetlu, predstavi i reklamira svoje ideje i svoje predsjedničke kandidate. Mnogi kažu – možda baš zato konvencije, općenito, privlače sve manje televizijske publike.

Međutim, pompa starih konvencija, koje David Cushman Doyle, u svojoj knjizi “Politički sustav Sjedinjenih Država i kako on funkcionira,” uspoređuje “s ratničkim plesom barbarskih naroda,” ona ne jenjava, stranačka pripadnost i ponos delegata i dalje se stimuliraju vatrenim govorima, glazbom, raznim događajima... “Kad je kandidat i službeno nominiran, taj ples dolazi do svog crescenda. Ratnički ples,” ističe Doyle, “ima dugu i uspješnu povijest u razvoju ljudske rase. Barbarska plemena diljem svijeta koristila su ga, instinktivno, kao poziv u boj i za ujedinjavanje plemena. Možda onda ne treba olako odbaciti ni instinkt koji je doveo do rađanja stranačkih konvencija.”
XS
SM
MD
LG