Desetljeća rata ostavila su u Kambodži milijune nagaznih mina i neaktiviranih eksplozivnih sredstava koja bi mogla ozlijediti ili usmrtiti na stotine ljudi svake godine. Nedavno je u Phnom Penhu, glavnom gradu Kambodže, uveden novi pristup obučavanja djece o minama koji bi se sljedećih godina mogao primijeniti i u drugim zemljama.
U prizoru djece okupljene za kompjuterskim ekranom dok jedno od njih igra igricu, a ostali sugeriraju poteze, nema ništa neobičnog. Međutim, ovdje se radi o jednom sirotištu u Phnom Penhu, a igra koju djeca igraju jedinstvena je. Njeni kreatori nazvali su je ‘ozbiljnom’ igrom – onom kojoj je cilj edukacija. Uz nju, djeca se zabavljaju dok istovremeno uče kako prepoznati opasne znakove koji upozoravaju na mine i bombe u tipičnom kambodžanskom krajoliku.
U zemlji u kojoj je prošle godine gotovo 250 ljudi – od kojih su neki bili i djeca – poginulo ili bilo ozlijeđeno zbog mina i neeksplodiranih bombi, obučavanje sljedeće generacije o tome kako izbjeći ubojite ostavštine rata od ključne je važnosti. Dvanaestogodišnji Sin, koji pomaže u testiranju igrice, objašnjava da mora pronaći hranu za svog psa na ekranu, izbjegavajući crvene znakove upozorenja za mine koji se mogu vidjeti svuda po Kambodži. No, njih nije uvijek lako primijetiti:
On kaže: “Hodamo prema naprijed, a ako ugledamo crveni znak, okrenemo se i vratimo natrag. A možemo se okrenuti i ulijevo ili udesno da bi izbjegli minu.” Profesor Frank Biocca predaje na Sveučilištu Michigan State, gdje je ova igra dizajnirana kao dio jednog od fakultetskih programa ovog sveučilišta. Zašto se testiranje provodi upravo ovdje?
"Kambodža je ključan i kritičan slučaj. Prvim testiranjem ovdje nadamo se ukloniti pogreške u različitim aspektima igre u ovakvom okolišu. Mislim da ona predstavlja tipičan okoliš za vrste izazova kakve ćemo naći i u drugim zemljama. Stoga, ako funkcionira ovdje, nadamo se da će slične verzije igre funkcionirati na području jugoistočne Azije, a vjerojatno i u Africi – nakon što ih, naravno, prilagodimo njihovim lokalnim uvjetima," kaže profesor Biocca.
On dodaje da se ova igrica može igrati na većini kompjuterskih platformi: osobnim računalima, Macintosh računalima, na Linuxu i na internetu, pa čak i na mobilnim telefonima. Allen Tan nadgleda testiranje. On je predsjedatelj humanitarne zaklade Golden West, dobrotvorne organizacije za pružanje tehničkih savjeta organizacijama koje se bave razminiravanjem. Ova je zaklada prije dvije godine predložila Sveučilištu Michigan State da njegovi studenti sastave igru kojom bi se podučilo djecu o minama i neeksplodiranom streljivu. Allen Tan, koji je radio kao stručnjak za razminiravanje pri američkoj vojsci, kaže da bi ova igrica mogla pomoći djeci u barem desetak zemalja:
"Bilo koja od zona nakon sukoba bit će teren za ovu vrstu obrazovanja, posebice za mlade populacije, djecu koja se još nisu niti rodila u vrijeme kad su se vodili ratovi u njihovim zemljama. To su uglavnom naslijeđene opasnosti. Znači, svaka postkonfliktna zona mogla bi biti meta za ovu vrstu obuke."
Ukratko, igra – čije je stvaranje financiralo američko Državno tajništvo – mogla bi imati vrlo brojnu publiku. Malobrojna publika u Kambodži već je pokazala ovog mjeseca da je uživala u igri. No, koliko su zapravo naučili ovom, a ne tradicionalnom metodom poduke - poput brošura i prezentacija - tek će se pokazati ocjenom samih kreatora igrice. Ona se svidjela i 12-ogodišnjem Mineu. To nije ništa neobično – naime, kambodžanska djeca rijetko imaju priliku igrati se na kompjuteru. Da li je Minea nešto naučio? Ako se nađe u prirodi i ugleda znakove upozorenja za mine, što će učiniti?
On kaže da će krenuti u drugom smjeru, da ništa tamo neće dirati niti se u blizini igrati. Ako se ovom igrom uspije odaslati takva poruka djeci i u drugim postkonfliktnim zemljama, ona bi mogla biti uspješna u smanjenju smrtnosti i povreda djece u različitim dijelovima svijeta.