U proteklih 40 godina u Sjedinjenim Američkim Državama izvršena je smrtna kazna na skoro 1.300 osuđenika. U istom vremenskom periodu, više od 130 osuđenika na najtežu kaznu je u ponovljenim sudskim postupcima oslobođeno zbog nedostatka definitivnih dokaza ili proglašeno nevinim. Na sve te oslobođene dani čekanja na pogubljenje ostavili su duboki trag.
Tako je i sa Shujaa Grahamom.
On danas živi običnim životom. I malo više od toga.
Najviše se raduje nedjelji kada sa unucima odlazi na potok na koji je nekada odlazio sa svojim sinovima. Ima 62. godine. Do jedanaeste je odrastao u Lousiani, na poljima zasijanim pamukom. Narednih sedam.... u zatvorima za maloljetnike. Zbog pljačke počinjene u 18. godini života Shujaa Graham se našao u zatvoru za odrasle, osuđen na doživotnu. U zatvoru je naučio čitati i pisati.
U vrijeme robijanja zatvor u kojem je izdržavao kaznu bio je prepun, a međusobni sukobi i pobune zatvorenika česti. U jednom trenutku sve je poslo naopako:
„Otvoreno je novo, vanjsko, vježbalište zatvora Soledad. Došlo je sukoba. Čuvar i dvojica zatvorenika, crnaca, su ubijena. I to je bio početak pobune. Zatvorenici su rekli... organizujmo se i umrimo zajedno.“
Shujaa Graham je kasnije optužen za ubistvo zatvorskog čuvara. Pokušavao je punih osam godina dokazati nevinost. Nakon trećeg suđenja osuđen je da bude pogubljen.
„Da li sam se mirio sa presudom, da li sam smatrao da je opravdana? Nisam, ali sam morao čekati na izvršenje. Sve što sam želio bilo je dokazati šta se zaista desilo u zatvoru.“
I konačno, nakon četvrtog suđenja, oslobođen je optužbi za ubistvo zatvorskog čuvara. Preinačena je i ranija presuda za pljačku. Shujaa Graham se našao na slobodi i od tada, već punih 35 godina bori se protiv pogrešnih i brzopletih suđenja i osuđivanja.
„To što se meni desilo bilo je i prošlo. Niko mi ne može vratiti te godine nazad i izbrisati psihičke ožiljke. Ja mogu i hoću da se borim da se ono što se desilo meni ne desi nikom drugom.“
Danas Shujaa Graham ne djeluje kao čovjek koji je čekao pogubljenje. Phyllis Prentice, njegova supruga, kaže da ga taj teret još uvijek pritišće:
„Dugo smo zajedno i on joj uvijek trpi, još uvijek teško preživljava godine koje je proveo u zatvoru. Nosi taj teret, teret robije, čekanja na izvršenje smrtne kazne.....“
A Shujaa Grahan dodaje:
„Svakog jutra budim se sa mišlju na smrtnu kaznu. Ipak, mogu reći, kada pogledam na djecu, unučad, suprugu, da nije bilo pravde ni mene ne bi bilo.“
Shujaa Graham je vrlo aktivan član aorganizacije "Svjedoci nevinosti" koja se zalaže za ukidanje smrtne kazne.
Njegov motiv vrlo je jak. Bio je, nevin, u redu za pogubljenje i svaki dan ga podsjeća da mu se moglo desiti da bude pogubljen.
Tako je i sa Shujaa Grahamom.
On danas živi običnim životom. I malo više od toga.
Najviše se raduje nedjelji kada sa unucima odlazi na potok na koji je nekada odlazio sa svojim sinovima. Ima 62. godine. Do jedanaeste je odrastao u Lousiani, na poljima zasijanim pamukom. Narednih sedam.... u zatvorima za maloljetnike. Zbog pljačke počinjene u 18. godini života Shujaa Graham se našao u zatvoru za odrasle, osuđen na doživotnu. U zatvoru je naučio čitati i pisati.
U vrijeme robijanja zatvor u kojem je izdržavao kaznu bio je prepun, a međusobni sukobi i pobune zatvorenika česti. U jednom trenutku sve je poslo naopako:
„Otvoreno je novo, vanjsko, vježbalište zatvora Soledad. Došlo je sukoba. Čuvar i dvojica zatvorenika, crnaca, su ubijena. I to je bio početak pobune. Zatvorenici su rekli... organizujmo se i umrimo zajedno.“
Shujaa Graham je kasnije optužen za ubistvo zatvorskog čuvara. Pokušavao je punih osam godina dokazati nevinost. Nakon trećeg suđenja osuđen je da bude pogubljen.
„Da li sam se mirio sa presudom, da li sam smatrao da je opravdana? Nisam, ali sam morao čekati na izvršenje. Sve što sam želio bilo je dokazati šta se zaista desilo u zatvoru.“
I konačno, nakon četvrtog suđenja, oslobođen je optužbi za ubistvo zatvorskog čuvara. Preinačena je i ranija presuda za pljačku. Shujaa Graham se našao na slobodi i od tada, već punih 35 godina bori se protiv pogrešnih i brzopletih suđenja i osuđivanja.
„To što se meni desilo bilo je i prošlo. Niko mi ne može vratiti te godine nazad i izbrisati psihičke ožiljke. Ja mogu i hoću da se borim da se ono što se desilo meni ne desi nikom drugom.“
Danas Shujaa Graham ne djeluje kao čovjek koji je čekao pogubljenje. Phyllis Prentice, njegova supruga, kaže da ga taj teret još uvijek pritišće:
„Dugo smo zajedno i on joj uvijek trpi, još uvijek teško preživljava godine koje je proveo u zatvoru. Nosi taj teret, teret robije, čekanja na izvršenje smrtne kazne.....“
A Shujaa Grahan dodaje:
„Svakog jutra budim se sa mišlju na smrtnu kaznu. Ipak, mogu reći, kada pogledam na djecu, unučad, suprugu, da nije bilo pravde ni mene ne bi bilo.“
Shujaa Graham je vrlo aktivan član aorganizacije "Svjedoci nevinosti" koja se zalaže za ukidanje smrtne kazne.
Njegov motiv vrlo je jak. Bio je, nevin, u redu za pogubljenje i svaki dan ga podsjeća da mu se moglo desiti da bude pogubljen.
