Prije 1918. godine - kada je Mississippi postao posljednja savezna država u kojoj je pohađanje škole postalo obavezno - brojna djeca školovala su se kod kuće. Podučavali su ih roditelji ili privatno angažirani učitelji. U ruralnim krajevima Amerike, djeca različite dobi često su imala nastavu u istoj učionici.
Od osamdesetih godina prošlog stoljeća, podučavanje djece kod kuće, od strane roditelja, ponovno je postalo popularno. Ta je opcija posebno popularna u religioznim i konzervativnim sredinama koje su se izborile da lokalni zakoni priznaju ravnopravnost privatne poduke u vlastitom domu. Od tada se takva privatna poduka – najčešće od samih roditelja - proširila na sve vjere, ali i na obitelji koje ne pripadaju niti jednoj crkvi.
Procjenjuje se da se na taj način školuje oko milijun i pol američke djece, odnosno oko tri posto ukupne populacije školske dobi. Kako to u praksi funkcionira? Roditelji se početkom školske godine opskrbe udžbenicima i drugim nastavnim materijalom i pripreme nastavni program, od algebre do zoologije - u njihovom dnevnom boravku. Za mnoge roditelje, najvažnije je, međutim, da djeci etičke vrijednosti prenose oni sami, a ne učitelji državnih škola.
Odrasli se često protive i standardiziranim testovima te grupiranju učenika po starosnoj dobi, a ne po znanju i sposobnostima. Ne sviđa im se niti to što u državnim školama često postoji automatizam u vezi s prelaskom u sljedeći razred, bez obzira na to jesu li učenici svladali gradivo. U kućama gdje se djeca privatno podučavaju nije neobično da se nađu grupe djece, u dobi od 4 do 16 godina, zajedno na istom nastavnom satu. Starija djeca pomažu mlađoj, baš kao što je to nekad bio običaj u školama koje su imale samo jednu učionicu. Mnogi učenici koji su prošli takvu ‘alternativnu’ školu pokazuju odlično poznavanje nekoliko predmeta i uglavnom nemaju problema s nastavljanjem školovanja na fakultetu. Mnogi za njega dobiju i stipendiju.
Međutim, kritičari ‘škole kod kuće’ kažu da da djecu tu najčešće podučavaju nekvalificirani ‘učitelji’. Osim toga, takvu nastavu nitko ne nadzire. Djeca koja ne polaze škole lišavaju se interakcije s drugom djecom. Međutim, roditelji koji kod kuće podučavaju djecu tvrde da ona nisu niti društveno izolirana, a niti previše udubljena u knjige. Ona su, kažu roditelji-nastavnici, posvećena ozbiljnom učenju, ali i pohađanju izvanškolskih aktivnosti kao što su izviđači i crkva. Također, ta se djeca bave sportom a odlaze i u ‘shopping’ - baš kao i njihovi prijatelji koji pohađaju školu.