Linkovi

Saša Špiranec: Za osigurati dugoročnu egzistenciju vinarstva u Hrvatskoj, treba krenuti na strana tržišta

  • Jagoda Bush

Saša Špiranec: Za osigurati dugoročnu egzistenciju vinarstva u Hrvatskoj, treba krenuti na strana tržišta

“Američko je tržište #1, jer je demokratsko, nije strogo okrenuto prema svojim interesnim sferama," kaže vinski konzultant i vinski novinar Saša Špiranec, autor knjige 'Vodič kroz vina Hrvatske'

Sugovornicima - promotorima/uvoznicima - s Istočne i Zapadne obale, u zaključnom prilogu mini-serije na temu izvoza hrvatskih vina i njihova statusa i potencijala na američkom tržištu, pridružuje se i jedan s druge strane Atlantskog oceana, iz Hrvatske, sa svojom ocjenom situacije, sadašnje, prošle i buduće - Saša Špiranec, vinski konzultant i vinski pisac iz Zagreba, autor knjige “Vodič kroz vina Hrvatske.”

Saša, ne znam koliko sam već puta čula u Americi, i ne samo u njoj, a zadnji put ovdje, prije samo nekoliko dana, iznenađeno pitanje: A Hrvatska ima vina?

“To je najnormalnije pitanje svugdje u svijetu, nitko ne zna da Hrvatska proizvodi vina. Na kraju krajeva, nema nas ni u enciklopedijama ili u svjetskim atlasima, Hrvatska je često bijela zona, dakle, bez vina, dok su ostale zemlje, Bugarska, Rumunjska, Mađarska, u nekakvoj zelenoj ili drugim bojama. mi smo ona zona koja je nepoznata, da u njoj postoje vina. Kad to stručnjaci ne znaju, što smo sami krivi, dakle – informacije ne izlaze iz Hrvatske, ne čudi me kod normalnih potrošača. Jancis Robinson traži podatke za svoje novo izdanje i ne može doći do njih, kontaktira mene, s pitanjima o količini vina, količini sorata u pojedinim vinogorjima, a tih podataka nema, naše službe to jednostavno nemaju ili izdaju nedovoljno kvalitetno da bi to netko objavljivao, sami smo krivi za sve,” odgovara Špiranec.

Jancis Robinson je, naravno, znana britanska vinska kritičarka, urednica najsveobuhvatnije enciklopedije svjetskih vina – “The Oxford Companion to Wine;” zajedno sa Hughom Johnsonom, i autorica “The World Atlas of Wine,” jednog od vodećih vinskih atlasa svijeta.

No, činjenicu da se hrvatska vina nisu afirmirala, Saša objašnjava i nekim objektivnim razlozima. “Specifična situacija koja je nastala po raspadu Jugoslavije, devedesetih godina. Tada je Hrvatska bila dosta veliki uvoznik vina. Uvozili smo vina iz Makedonije, Srbije i južnih dijelova. Naše velike vinarije, i Dalmacija vino i Istravino i Badel, nisu proizvodile vina, nisu imale niti jedan jedini svoj vinograd. Kupovale su vino, prvo grožđe iz neke svoje okolice da bi kasnije, kako su rasle, kupovale višak vina, ne grožđa nego vina, kupovale iz drugih zemalja, dakle – iz Makedonije, Srbije, Crne Gore pa čak i Slovenije, koja je kupovala od drugih i prodavala nama. I to je naše prokletstvo, u tom grmu leži problem hrvatskih vina i izvoza hrvatskih vina.”

Rat, zatvorene granice, a onda carina na vina iz bivših republika i - “Hrvatska se našla u situaciji gdje nije imala dovoljno vlastitih vina da zadovolji potrebe domaćeg tržišta, desetljećima je prodavala tuđa vina, a ne svoja. A svijest o domaćem proizvodu je rasla.” Za prve privatne vinare ili, recimo, za Kutjevo, koje je bilo još uvijek veliko poduzeće, tada privatizirano, nije bilo problema, oni su prodavali svoja vina, “sve što je bilo potrebno da bi ih prodavali, bila je kvaliteta, nekakva kvaliteta. Nisu shvatili što je tržište, prelako su prodavali vina. U međuvremenu, došlo je puno novih vinara, poticali su sadnju novih vinograda, shvatili smo, kao Hrvatska, da nemamo dovoljno vinograda, da nemamo dovoljno vlastitih vina, poticali su se novi nasadi, a ništa se nije radilo na afirmaciji i na izvozu vina.”

Da bi se zadovoljilo vlastito tržište još uvijek se uvozi iz drugih zemalja, prvenstveno i dalje Makedonije. No, bijelih vina, ističe Saša, “već proizvodimo previše. A ove jeseni, proizvest ćemo i crnih vina više nego što nam treba.”

I tu sad dolazi do problema.

“Zašto? Svih ovih godina kako smo prodavali vina uspješno na domaćem tržištu i držali visoke cijene, ono što je najvažnije - na domaćem tržištu, nije nam bio atraktivan izvoz zato jer izvoz nije prihvaćao cijene onako visoke kakve su naše vinarije nudile.”

I u tome je, priznaje Saša, cijela tajna. Sad bi trebali progledati, dodaje, vidjeti stvari realnim očima, jer – “dolazimo na tržište, imamo vina, imamo i viška vina, želimo ga prodati, a vidi - svijet to želi po jeftinijim cijenama! To je naša realnost s kojom se moramo suočiti sada. Naši vinari to shvaćaju danas, to će shvatiti vlast sutra i ja vjerujem da ćemo mi u roku od godinu-dvije imati nekakvu strategiju, državnu, koja će stimulirati izvoz, koja će stimulirati marketing vina i koja će početi graditi status hrvatskih vina u inozemstvu.”

Frank Dietrich, iz Blue Danube Wine Company, za našeg se razgovora prisjetio dana kada je odlazio u Hrvatsku, u posjet hrvatskim vinarijama, gdje bi ga dočekivali riječima: Slobodno kušajte, ali za prodati nemam ništa. “Do sada nitko realno nije imao interes za to. Ako ste domaćem vinaru rekli - slušajte morali bi početi izvoziti, rekao bi - da, jer čovjek shvaća da je izvoz važan, ali onda kad ste mu rekli cijenu, njegov je odgovor bio - ja kod kuće prodajem za nekoliko eura više. I tu je sve stalo. Nije postojala ozbiljna volja. Danas postoji, jer posadili su se vinogradi, nove količine su došle. I izvoz je potreban. Ja vjerujem da sve što smo ovih godina nažalost [izgubili] bilo je zbog nedovoljnog vizionarstva ili samih vinara, koji su se trebali udružiti i razumijeti to ranije, ili pak nekakvog državnog tijela koje ih je trebalo voditi. U svakom slučaju, nije se dogodilo ono što se trebalo dogoditi. A danas, sigurno je da su svi svjesni, stvara se ta klima, i ja vjerujem da ćemo vrlo brzo imati strategiju, tj. imamo je već. Osobno sam sudjelovao, dijelom, u sastavljanju te strategije za nastup hrvatskih vina na svjetskom tržištu.”

Poduzeti su, znači, ipak neki konkretni koraci, imate opipljivih rezultata?

“Da, imam. Uključen sam u nekoliko projekata afirmacije hrvatskih vina u zadnjih godinu dana.Dakle, zadnjih godinu dana stvari su se počele pomicati, otišli smo u Italiju, na Lago di Como [na prvi svjetski Wine Symposium], predstavili hrvatska vina svjetskoj vinskoj eliti koja je rekla – vaša vina jesu visoke kvalitete. Riječi Stevena Spurriera ‘Nikad u životu nisam kušao hrvatsko vino,’ a ipak, cijeli život čovjek samo to radi – kuša vina, za mene su bile nevjerojatna informacija, ukazale na to koliko smo malo bili prisutni na tom tržištu do sada.”

Srećom, slijedit će uskoro slične prezentacije u Londonu, New Yorku, Hong Kongu, Japanu. planiran je cijeli niz projekata sa ciljem prezentacije hrvatskih vina. Odakle dolazi podrška?

“Za sad nas najviše podržava Hrvatska gospodarska komora, oni su prepoznali važnost tog projekta i oni nas podržavaju. Druge institucije još se nisu uključile ili su se uključile parcijalno, ali izuzetno su pozitivni signali dosli iz Ministarstva turizma, pozitivni signali dolaze i iz Ministarstva poljoprivrede iako u teškom trenutku, kad se mora reformirati kompletna poljoprivreda.”

Svi danas, od proizvođača do potrošača, naglašava Saša, razumiju da nešto treba učiniti, to odobravaju, pomažu projekt afirmacije vina, no “3 do 4 puta godišnje apsolutno je nedovoljno, trebalo bi 30 do 40 puta godišnje.” Čvrsta strategija je, dakle, potrebna, potreban je i stalni izvor financiranja. Saša izražava nadu da će se vinari konačno složiti, da će prezentirati jednu strategiju vladi i da će morati to podržati u svojem postotku, jer to je normalno, na isti se način to radi i u svim drugim državama i svim drugim vinorodnim regijama, sve one imaju nekakvu svoju agenciju za marketing vina.

“Ključ je u vinarima, vjerujem da će to shvatiti svi koji to trebaju shvatiti. Bili su razjedinjeni, međusobno i regionalno, nisu zajednički i kategorički, sa ‘mi to želimo,’ nastupali prema vlasti. Jer bilo je dovoljno dobro, nisu morali izdvajati novac za izvoz na strano tržište. Danas shvaćaju, možda samo nekolicina još ne, da će oni koji se probiju na stranom tržištu otvoriti prostor i mogućnosti drugima, za plasiranje njihovih proizvoda. To je toliko jednostavno da ne može biti jednostavnije!”

Nema drugog rješenja, ukoliko se želi osigurati dugoročnu egzistenciju vinarstva u Hrvatskoj, nego krenuti na strana tržišta. Fokusirati se na nekoliko najvažnijih prvo, a onda širiti dalje. “Američko je tržište #1, ako se mene pita, jer je demokratsko, nije kao britansko, strogo okrenuto prema svojim interesnim sferama, prema dijelovima Francuske - Bordeaux, Burgundija, prema zemljama Commonwealtha - Novi Zeland, Australija, Južna Afrika. Čim je vino iz Čilea, super, prodaje se odlično, ali ne može dobiti medijsku pažnju pa čak ni prodajnu, kakvu će dobiti u Americi - bez kompleksa. U Americi nije važno jesi li iz Čilea, Azerbaijana ili Francuske, važno je da ti je vino kvalitetno. Zato mi trebamo ići u Ameriku, kad se etabliraš u Americi, etablirao si se u ostatku svijeta. Puno lakše nego kroz UK, gdje na tome treba raditi 15, 20 godina i tek tada će te priznati. U Americi to ide puno brže i zato mislim da nam je to ključno tržište.”

Za ovu jesen i planiran je veliki promidžbeni događaj u New Yorku, sa ciljem okupljanja tvoraca javnog mnijenja. Predstavljen će, kaže Saša, biti cijeli spektar hrvatskih vina, najbolje iz svake od regija. Zar ne bi bilo sjajno – maksimalno promišljeno i poduzetno, svakako praktično – iskoristiti istu priliku i “pokriti” i neke druge važne dijelove, naći dovoljnu podršku za nastavak puta i organiziranje istoga u Kaliforniji, Seattleu, Floridi, Chicagu! Da se za takav prijeko potreban promidžbeni poduhvat nađe podrška i više institucija, podrška udruženih vinara, uključivanje države s poticajem i potporom iz njenog budžeta!

U marketinškoj kampanji Hrvatska je zakazala. “Kvaliteta hrvatskih vina danas je puno ispred marketinga vina, to je paradoksalno, obično je obrnuto. No, bez obilne pomoći države, bez udruživanja vinara, priča o hrvatskom vinu, hrvatskim regijama, različitostima i posebnostima, originalnosti, odličnoj kvaliteti vina, izvrsnim potencijalima, ne može biti ispričana. Bez toga, Hrvatska ostaje anonimna. A Hrvatska je jedno fenomenalno čudo – na jednom tako malom prostoru imamo četiri izrazito različita klimatološko-pedološka područja – od vreline Mediterana do hladnoće Alpa. Ono što ima Njemačka i Austrija, ima i Hrvatska. I ono što ima Grčka, Hrvatska ima. Osim nas, to u Evropi ima još samo Italija.”

A tek bogatstvo autohtonih sorata! “Autohtone sorte su posebna priča. Sada, naravno, s aktualizacijom Chardonnaya, Zinfandela. Zinfandel je hrvatska sorta, a majka Chardonnaya - hrvatska, križanac je Pinota crnog i hrvatske sorte Štajerska belina, jasno je da smo dio tradicije, evropske i svjetske proizvodnje vina, to je velika stvar. I još je pregršt sorata koje su ostale sakrivene, još neistražene. Na svu sreću, imamo izvrsnu generaciju novih znanstvenika poput Pejića, Maletića, Karoglan. koji rade na očuvanju tih sorata, koji su izolirali te autohtone sorte. Mnoge ne znamo danas niti nabrojati, oni ih imaju u vinogradima, čuvaju ih za neka buduća vremena kad se otkrije opet nekakva srodnost s nekom velikom popularnom sortom ili jednostavno neka od naših autohtonih sorata postane popularna.”

Na svu sreću, postoje i vinari poput Ivice Matoševića, “on se nametnuo afirmacijom Istre, prvo u Hrvatskoj, danas i vani, i čije zasluge su teško izmjerljive;” poput Vlade Krauthakera, “koji je svojim angažmanom u Udruzi kutjevačkih vinara uspio podići kvalitetu svih kutjevačkih vina za nekoliko stepenica;” na Plešivici Koraka i Tomca, “Korak, sa svojim vrhunskim boutique vinima, izrazito mala vinarija, ali izrazita kvaliteta, i Tomac, najvažniji hrvatski biodinamičar, proizvodi biodinamička vina ‘top’ kvalitete;” poput Borisa Drenškog, vinarija Bodren, u Zagorju, “naš hobista, prošle godine on sâm osvojio je četiri zlatne medalje Decantera, dok su drugi vinari osvojili još četiri, skrenuo je pažnju svijeta na Hrvatsku svojim izvanrednim predikatima, ledenim berbama i prosušenim bobicama;” i poput Zlatana Plenkovića, “već cijelo desetljeće ima i kvalitetu i količine, i izvoz i domaće tržište, nosi Dalmaciju imidžom i kvalitetom. to su naši lideri.”

Na svu sreću, postoji i Vinistra, postoji i Udruga Plavac mali Zagreb koja, kao udruga potrošača “afirmira vino, vinarije i vinare, umjesto da je obrnuto, to bi trebali činiti vinari, fenomenalna, izvanredna priča, ulažu svoj novac, vrijeme.”

Marketing, znamo, debelo kaska za kvalitetom hrvatskih vina, jer desilo se obrnuto. Ali mnogi ovdje misle da je obrnuto i sa cijenama, da su previsoke za vina kojima se pravi proboj, američkim su potrošačima nepoznata, iz zemlje koja je dobrom dijelu također nepoznata kao proizvođač vina.

“Djelomično to mišljenje podržavam, djelomično ne. Slažem se da Hrvatskoj fale vina manjih kategorija. Ali ne u svim regijama. U Slavoniji i Baranji, naročito Podunavlju, imamo izvrsna vina po vrlo jeftinim cijenama. Međutim, ta vina još nisu dospjela u izvoz, ali Podunavlje ima fantastična vina, jedna izvanredna regija koja je apsolutno nepoznata, izvozno, a ni u Hrvatskoj se nije etablirala do kraja. Međutim, jako je perspektivna i ono što ima, ima omjer novaca i kvalitete, fenomenalan i za izvoz. Nažalost, još je nema.

Najviše se izvozi Dalmacija, potom Istra. Dalmacija je izrazito skupa. Međutim, ono čega trebamo biti svjesni, to mi moramo govoriti svijetu – mi nismo zemlja jeftinih vina, mi smo zemlja dobrih vina, ne jeftinih. Ne smijemo biti skupi, ne smijemo biti jeftini, mi moramo biti dobri, jer imamo premalo vina da bi se borili s Južnom Afrikom ili Australijom, to je bitka izgubljena u početku. Naša je ukupna proizvodnja 60 milijuna litara vina, to je proizvodnja jedne manje regije u Australiji. ili u Francuskoj. Nama nije tu mjesto, mi moramo ići s visokom kvalitetom i s pristojnom cijenom, niti skupom niti jeftinom. To je naša budućnost. Inače ne možemo opstati. Naša proizvodnja je uvijek ručna, mi strojnu berbu praktički ne poznajemo, osim samo u nekoliko većih vinograda, većih kompanija. Dakle, 90% naših berbi su ručne, što je nepoznato u velikim kompanijama novih zemalja ili Francuske, Italije, svejedno.

To je jedno. Drugo, količine su toliko male, često su položaji takvi da nikakav drugi nego manuelni rad ne dolazi u obzir, da ne govorim o kosinama u Dalmaciji. Na najboljim položajima, poput Dingača, prinosi iznose ispod kile po trsu, a onda još randman 50%, na primjer, jer to su gotovo prosušene bobice tako da cijena tog vina mora biti visoka, ne može biti niska. Nećemo nikad imati vrhunski Plavac po vrlo niskoj cijeni, imat ćemo solidan Plavac po niskoj cijeni, vrhunski nikada, to je nemoguće zamisliti.”

Ali privući potrošača koji, istina, pokazuje radoznalost i spremnost da proba nešto drugo i novo, buteljom vina od 50 dolara? A ništa o njemu ne zna?

“Tu smo zakazali u potpunosti, to je točno. Ako ne nosimo svijetu poruku što je to što on treba platiti pa normalno da neće platiti, za nešto za što nikad nije čuo niti vidio niti ima predodžbu što bi to moglo biti. Tu smo u potpunosti zakazali, tu se slažem. Hrvatska mora kao država nešto učiniti. Dakle, vinari se moraju udružiti u jednu udrugu, uz obilnu pomoć države, oni moraju imati koncept kako će predstaviti svijetu svoje posebnosti, zbog čega je Hrvatska dobra. Ta priča o hrvatskim vinorodnim regijama, o različitostima i posebnostima, o autohtonim sortama. mora biti ispričana. Inače, kako rekoh, ostajemo anonimni. Naročito obzirom na neizgovorljivost hrvatskih imena, prezimena koja se nalaze na etiketama, imena sorata. dakle, i tu treba brendiranje Hrvatske, mora biti internacionalizirano, mora biti razumljivo prosječnom potrošaču, prosječnom vinoljupcu, na bilo kojem kraju svijeta.”

Strategija konkretno? Na koji se način Hrvatska treba afirmirati? Koji su njeni aduti?

“Strategija je jednostavna, mi moramo izaći van s našom autohtonošću i originalnošću. Pretpostavljam da je svakom ozbiljnijem vinoljupcu dosta Sauvignona i Chardonnaya. Mi trebamo izaći s onim što imamo originalno. Austrija je to učinila sa sortom Grüner Veltliner, oni su nas taj način osvojili svijet. Danas prodaju i Riesling i Blaufränkisch i Cabernet Sauvignon i što sve ne, ali afirmirali su se kroz Grüner Veltliner.

Hrvatska se treba afirmirati kroz svoje tri ključne sorte - Graševina, naša najvažnija, najzastupljenija i sorta s najvećim potencijalom kvalitete. Svi stručnjaci, svi renomirani opinion-makeri iz razvijenih vinskih zemalja koji su bili u Hrvatskoj i kojima sam ja organizirao kušanja, a organizirao sam kušanja najboljih hrvatskih vina, istaknuli su Graševinu kao najveći potencijal i uvijek se čudili kako od te profane sorte zvane Welschriesling može u Hrvatskoj ispasti nešto tako dobro. Dakle, to je naš adut broj jedan.

Nakon toga su Malvazija i Plavac mali. Malvazija, također naša autohtona sorta, ima jednu malu poteškoću što je stalno miješaju sa slatkim malvazijama iz Italije i Španjolske, ali kad objasnite da je Malvazija istarska takva kakva je i da je u stanju napraviti svježe, mlado vino, ali zrelo vino, dozrelo, koje može ležati 10-15 godina, onda je to jedna potpuno druga priča koju treba ispričati cijelom svijetu.

I na kraju Plavac mali. Svijet je otkrio Zinfandel kroz Zinfandel, a ustvari, mi smo se odrekli Zinfandela jer smo našli bolju sortu, bolja sorta je Plavac mali, idemo to reći ljudima!”

Na taj način treba pristupiti promociji hrvatskih vina vani, tim redom, kaže Saša, a onda postoji i pregršt drugih autohtonih sorata, s izvanrednim potencijalom, poput Babića, poput Terana. I tek onda vina svjetskih sorata, ali na njihovom nivou, ako ne i bolja.

I na koncu, zašto bi i za državu trebao biti važan izvoz vina, njegov marketing, stvaranje imidža kroz vina?

“Ne postoji kvalitetniji izvozni proizvod od vina. To je originalni, autohtoni proizvod, svi resursi korišteni su domaći, kad ste izvezli vino, vi ste stopostotno izvezli domaći proizvod, ništa niste morali uvesti da bi nešto izvezli. Zbog toga je vino izuzetno atraktivno. Naročito kad se stvori jedan imidž, jedan renome zemlje, ili jedne regije, tada je to dugotrajna vrijednost koja se ne može preko noći ugasiti, nestati.”

Za zemlju koja kotira kao privlačna turistička zemlja, apsolutno neophodno?

“To posebno. Jedna Austrija, koja je turistička velesila i nekoliko puta veća po turističkom prometu od Hrvatske, deset posto svojih turističkih prihoda ostvaruje u vinskom turizmu. Dakle, ne u izvozu vina nego samo u onim gostima koji dolaze posjetiti vinarije.”

Ali kad je o izvozu riječ, o osvajanju američkog tržišta, preko njega i drugih svjetskih tržišta, “imamo sreću, imamo Daniela Pedisicha, imamo Marka Podkubovšeka i Ilyju Shchukina, uvoznike u New Yorku, imamo u Kaliforniji uvoznika Franka Dietricha, imamo ljude koji rade na nama, a da mi sami ne radimo ništa. Drugi nemaju tu sreću, Čile nije tako mogao doći u Ameriku, Čile je morao uložiti da bi došao na tržište. Mi imamo entuzijaste, to je naše veliko bogatstvo. Ne smijemo to izgubiti, dapače - moramo ih pomoći. Oni trebaju pomoć, podršku iz Hrvatske, kao što žedni u pustinji trebaju vodu, doslovno tako. Ja se nadam da će uskoro doći do razumijevanja te situacije, ne možete se sami boriti na tržištu sa nečim što je nepoznato bez podrške institucionalne, ne možete, izgubit ćete volju za borbu, okrenuti nekom drugom poslu. Cliff Rames, koji se bavi čisto promocijom hrvatskih vina, radi veličanstveni posao za nas, mi moramo njemu pomoći, moramo mu dati podršku, moramo dati financijsku pomoć, osmisliti projekte, datu mu uzorke, organizirati degustacije. To je užasno važno i ako to ne prepoznamo, ako nešto ne ostvarimo, i to u kratkom roku od najduže šest mjeseci, sve će pasti u vodu. Ako sad izgubimo taj prvi korak, onda mislim da ćemo teško jednog dana stupiti, odnosno vratiti se opet na to tržište.”

XS
SM
MD
LG